Najoštrije rasprave, kao što je rekao jedan svjetski državnik, izbijaju baš tamo gdje obje strane podjednako i jesu i nisu u pravu. Ali se na Bliskom istoku ne nalaze samo dvije strane, ni dvije ideologije niti političke ambicije. Teško je tu prosuditi koliko je neko u pravo ili ne.

Izrael je po svoj prilici izvršio ratni zločin ubijajući civile, a među njima i djecu i to je bez sumnje za osudu, bez obzira da li je Hamas, kako tvrde izraelski krugovi zloupotrijebio skloništa za civile praveći od njih živi štit. I to će se morati istražiti. Koliko u sve ovo imaju umiješane ruke razni sponzori ili zainteresirani, utičući na tokove tragičnih događaja teško je pitanje.

Ali je očito da neki naoružavaju i huškaju druge zbog vlasitih interesa, radi širenja svojih ideologija, pritom im je malo stalo za masovne pogibije civila. Čini se da to čak pretvaraju u vlastiti argument protiv Izraela, koji uistinu nepametno postupa vođen slijepom euforijom umjesto razumom.

Kolijevka islama, krišćanstva i zaratruizma

U traženju bar naznaka za dublje odgovore moramo se ukratko osvrnuti na daleku prošlost koja je ostavila duboke tragove na Bliskom istoku, koji je kolijevka islama, kršćanstva i zaratruizma. To je područje u starom vijeku pripadalo jedinstvenom Rimskom carstvu. Naravno, tom carstvu su prethodile razne kulture kao asirska, babilonska, egipatska, feničanska i druge. Sve su te civilizacije propale, a Rimsko carstvo se tamo ustoličilo za dugo vrijeme dok i samo nije počelo propadati.

Nakon podjele Rimskog carstva 395.g. kada je car Teodosije radi lakšeg upravljanja podijelio carstvo na istočno i zapadno s kojima su upravljala njegova dva sina, ali je to bio početak urušavanja. Zapadno carstvo su prisvojili Germani kad je 476. Germanski vojskovođa Odoakar skinuo je sa vlasti posljednjeg zapadnog cara Romula Augustula, što je istočno carstvo shvatilo da ima pravo na oba dijela Rimskog carstva.

Istočno carstvo je trajalo sve do 1453. godine kad je turski sultan Mehmed al Fatih zauzeo Carigrad i ostatke carstva koje je tada bilo posve oslabljeno pa je Mehmed odmah krenuo prema srcu Evrope s nadom da će ga osvojiti u čemu Arapi nisu uspjeli ni preko Italije, ni preko Carigrada kojega su više puta opsjedali, ali trajno ni preko Španjolske. Nakon tog poraza uslijedila je Rekonquista koju je započeo Pelayo, čiji se grob nalazi u Covadongi.    

Arapi su na svojim brzim konjima projahali kroz historiju da bi se konačno izgubili odakle su i krenuli, među pustinjskim dinama. Ali su ostala njihova osvajanja ne samo na Bliskom istoku nego i u cijeloj sjevernoj Africi, a preuzeli su ih Osmanlije. U početku je postojao jedan kalifat, Bagdadski, ali su se osvajači Egipta toliko osilili da su uveli i kairski kalifat. Nije to bilo sve. Mauri i Arapi su u Kordobi u Španjolskoj uveli treći kalifat. A kada je kairski kalifa uputio onom kordobskom pogrdno pismo, ovaj mu je odgovorio: "Da smo ikada za vas čuli mi bismo vam bili odgovorili". I to je bio početak raspada arapskog carstva.

Arapi su pokušali osvojiti jurišem Europu prešavši Pirineje, ali ih je 735. strašno potukao Karlo Martel kod  Poatiesa.

Turci su konačno preuzeli arapska područja od Saudijske Arabije preko Iraka do Male Azije i sjeverne Afrike. Nakon Prvog svjetskog rata u kojem je Turska bila gubitnica, Englezi i Francuzi su preuzeli sva područja koja je držalo arapski dio Turskog  carstva i to uz pomoć Arapa koji nisu bili zadovoljni turskom upravom. A teritorije su podijelili kao sukno koje kao da režu u radioni za šivanje odjeće.

Ovo su, inače, samo naznake da bismo jasnije sagledali sve komplikacije na ovom području. Tada se nije znalo za bogata nalazišta nafte. A kad se saznalo stvari su se iskomplicirale. Zapadni kapital je ušao na Bliski istok i kroz eksploataciju nafte opet na svoj način kolonizirao ta područja, a zbog nafte će se voditi lokalni ratovi. Stvari su se  dodatno komplicirale u Drugom svjetskom ratu s holokaustom nad oko šest miliona Židova. Kad je završio rat mnogi su došli u Palestinu jer su smatali da se imaju pravo vratiti usvoju pradomovinu odakle su bili raseljeni od strane Rimljana nakon velikog ustanka koji su Rimljani ugušili uz velke teškoće.

Dovoljno se podsjetiti dugotrajnog otpora iz tvrđave Mosade, a Rimljani su tvrđavu zauzeli pošto su preostali branitelji izvršili kolektivno samoubistvo. Židovi vjeruju da je to njihova obećana zemlja koju im je podario Jahve. Arapi sa svoje strane vjeruju da je to zemlja njihova jer su je svojevremeno osvojili. Tako su nastali sukobi, a neki učenjaci vjeruju da su po svojim osobinama Arapi i Izraelci istog ili sličnog porijekla, samo ih je podijelila vjera iako ima u njoj dosta uzajamnih sličnosti.

Stari zavjet i Kur'an su sukladni i dosta slični. Ali su svi tvrdokorni. Ne zadovoljavaju se dijelom teritorije Palestine i Judeje. I jedni i drugi hoće sve.

U poslijednje vrijeme naglo su pojačani sukobi između palestinske organizacije Hamas i Izraela. Ako bismo sudili po prijetnjama i izjavama teško da će ovaj sukob tako lako prestati. A najgore je što ide na štetu nevinih civila koji ginu bez potrebe i bez razloga, ukoliko za pojedine grupe nije razlog u tome, što više civilnih žrtava to veća podrška Hamasu.

Majkićka je zgodna koliko i dobra

A možda se u tome ipak žale jer i sami Palestinci vide da bez Hamasovih raketiranja vjerovatno ne bi bilo ovakvih izraelskih odmazdi. Mi u Bosni i Hercegovini umjesto da se bavimo svojim jadima miješamo se i tamo i to na najgori mogući način. Jedni osuđuju Izrael i podržavaju Palestince uglavnom iz vjerskih razloga. Možda neki podržavaju. Dok drugi sasvim obrnuto slave izraelske napade. U tome glavnu ulogu igraju laktaški mudraci.

Majkićka, naprimjer, koliko je zgodna toliko je i dobra, da je na rane priviješ. Nije ni malo pristrana. Ona jasno vidi stranu koju treba podržavati bez obzira na zločine. Nije li to nešto već poznato kod nas? Takvi su i drugi čelnici iz Banja Luke. Podržavaju zločine nad civilima. Kao da im je ovaj konflikt dobro došao da bi svoje lopovluke i korupciju lakše prikrili. Udvaraju se tvrdim izraelskim strujama. Ne znamo šta će zauzvrat dobiti, jer od Izraela ne mogu puno očekivati, dok je Izraelu je sada dobro došla bilo kakva podrška makar iz sela kakve su Pale i Laktaši.

Drugi veliki problem je Irak. Tamo su u sukobu šiiti, suniti, Kurdi. A Kurdi zahvaljujući kolonijalnim politikama žive rascjepkani u tri zemlje: u Turskoj, u Iranu i u Iraku. Povrh svih tih nedaća pojavila se jedna islamistička militantna grupa koja nema puno veze sa islamom kao vjerom. Oni bi ne sam Bliski istok nego čitav svijet podvrgli nekakvom njihovom kalifatu i uveli prevaziđene oblike života i to silom, što miriše na razdoblje ranog srednjeg vijeka koje je odavno nestalo. U toj borbi se vrše nasilja, ubistava, pljačke, prisile...u ime nekih imaginarnih i neostvarivih ciljeva, ali narod pati. To je ono što možemo saznati iz sredstava informiranja, a o čemu se precizno radi treba sačekati jer je sve prilično nejasno.

Kad je riječ o Iraku on je vjerovatno najgori mogući relikt kolonijalnog doba. Nakon raspada Turskog carstva uglavnom pješčana prostranstva nisu ekonomski puno vrijedila osim ravnica koje su natapali Eufrat i Tigris, do otkrića nafte. Tada su se još jednom umiješali bivši kolonijalisti koji su pogoršali unutrašnju situaciju u Iraku koji je sastavljen od tri vjerska  i nacionalna entiteta. A tu su državu skrojili kolonijalisti na najgori mogući način ostavljajući za sobom suprotnosti ne vodeći računa o različitostima.

Kurdi se nalaze na naftnim poljima u Iraku koje su vlasti iz Bagdada pokušavale uzeti. U vrijeme Sadama Huseina navodno je bio upotrebljen bojni otrov koji je poubijao mnoštvo Kurda. Zbog toga ne vjeruju vlastima iz Bagdada. Umjetna tvorevina je i Jordan, zemlja bez nacionalne i posebne kulturne tradicije. I Jordan je nastao iz potrebe kolonijalista. Tako se Bliski istok našao u neprirodnom stanju koje izaziva međuvjerske i međunacionalne sukobe u kojima masovno ginu nevini ljudi.

Neki koji se predstavljaju muslimanima, a to očito nisu ključne zapovijedi Kur'ana, po čemu se da naslutiti da ga uopće ne poznaju. Govore da su na Allahovom putu, a vrše zločine što je nespojivo sa vjerom. Zna se da Allahov put i zločini ne idu zajedno jer ubijaju i vlastitu braću i one koji drukčije misle. Time nanose nesagledivu štetu islamskom svijetu od kojega zbog njihovih zločina zazire svijet. Nameću svoju diktaturu koja je neprihvatljiva u dvadesetprvom stoljeću, a nije bila prihvatljiva u ovom obliku ni u najstarijim vremenima. Tada je vladao razum i izvjesna tolerancija. Očito ne znaju da nasilje kad tad izaziva reakciju i da se takav sistem ne može duže održati jer je neprirodan i izraz zaostalosti.
            
Palestina je poseban problem

I tu su upleteni prsti kolonijalista, ali je problem puno kompleksniji i autohtoniji. Situacija je radikalna i još više se radikalizira opet na štetu mirnog stanovništva, Palestinaca koji su pretrpjeli i trpe nasilje. A svoje nasilje Izrael opravdava Hamasovim provokacijama, raketiranjem Izraela. Ali se ne mogu opravdati očigledni ratni zločini koje osuđuje čitav svijet. Izgleda da na napade Hamasa na Izrael utiču neki krugovi uz srednjeistočnih zemalja, a sami ne bi rado u tome sudjelovali. Tjeraju pripadnike Hamasa da krše ugovorena primirja, a to plaćaju civili.

Čak neki pozivaju da se Izraela uništi i baci u more, što je nerealno, ali takve izjave odlažu suživot koji nema alternativu. Možda bi se stvari ipak mogle srediti ali u nekoj povoljnijoj situaciji i bez ekstremnih radikala na jednoj i na drugoj strani. Znaju Izraelci što je holokaust i nije vjerovatno da neki pojedinci misle primijeniti protiv Palestinaca isto ono što su nacisti primjenilim protiv njih što je izvan pameti. Uz to je vrlo opasno i za sam Izrael. Ali postoje na obje strane koji bi one druge iskorijenili i uništili.

Dovoljno je u tom pogledu pogledati na neke ekstremističke izjave. Morbidna je i neprihvatljiva izjava gradonačelnika Tel Aviva iz 1983. Rekao je: "Mi moramo ubiti sve Palestince ukoliko se ne predaju i odluče živjeti kao robovi". Ta izjava je slična nacističkoj protiv samih Židova. Takav metod su primijenjivali "hitlerovci" prema „nižim“ rasama, a za Židove su imali isključivo fizičko istrebljenje koje su pokušali izvršiti ubijanjem. Ubili su na okrutan način  oko šest milijuna Židova. Zato je van pameti izjava gradonačelnika Tel Aviva.

Eretz Izrael  je rekao da "Arapi nemaju pravo da se nasele ni na jedan centimetar zemlje. Sila je sve što oni razumiju i što će razumjeti. Mi ćemo koristiti krajnju silu  sve dok nam Palestinci ne dođu puzajući na sve četiri". Poslijednju izjavu je rekao Rafael Eltan šef ureda izraelskih obrambenih snaga. Vrhunac svega je izjava Ariela Sharona: "Nešto ću vam reći. Ne brinite za američki pritisak na Izrael. Mi jevrejski narod kontroliramo Ameriku, a Amerikanci to znaju..."

U ovoj izjavi imamo prizvuk Goebelskove propagande o Židovima koji drže sve u svojim rukama, kapital i industriju pa ih za to treba istrijebiti. Ako bi bila istina da ždovi kontroliraju Ameriku ta bi izjava bila u prilog nacističkoj propagandi. Sa svoje strane neki arapski čelnici su izjavljivali da nije bilo Hitlerovog holokausta što nije istina i to sav svijet zna  a to samo produbljuje mržnju. Bliski istok je u prošlosti mijenjao gospodare i svi su ostavili svoje tragove. Sve te ekstremne izjave ne treba uzeti doslovno jer i sami njihovi autori dobro znaju da su neizvodive, a date su u posebnim situacijama bijesa.