Decenijama već traje ljubav Hasnije i Muradifa Čavare, jača i od stijena iznad sela Bijeli Potok i Džankići u kojima su odrasli. Sada već u poznim godinama sjećaju se djetinjstva, zajedničkog školovanja, lijepog i ružnog što im se dešavalo u ovim višegradskim selima, ali i u Sarajevu gdje ih je život odnio.
Često u zavičaju
- Tamo gdje su „Momo i Uzeir“ išla sam i gledala ovog momka. Zajedno smo čuvali ovce, igrali se loptom i u školu išli. Ašikovali smo pet godina – uz osmijeh nam priča Hasnija.
Znali su se od malih nogu, sjeća se i dedo Muradif.
– Počeo ja ašikovati s njom 1969. Kada je došao iz vojske 1974., uzeli su se. U Džankićima su živjeli dvije i po godine, a onda su napravili kuću. Imamo tri kćerke i sedmero unučadi – dodaje Muradif.
Nakon Muradifovog odlaska u penziju često su u zavičaju, iznad kojeg su se nadvili „Momo i Uzeir“, stijene kojima je Hasnija dala imena sarajevskih nebodera.
- Pitali su nas kud ćete iz Sarajeva tamo u te stijene. A ja im kažem da su to naši neboderi, naši „Momo i Uzeir“. Mi bolje nemamo – kaže Hasnija.
U susjednim Džankićima Himzo Džanko koristi posljednje dane lijepog vremena kako bi dovršio objekt započet uz pomoć porodice, prijatelja i kredita „Turkish Ziraat banke“. U rodnom selu planira uzgajati stoku.
Zajednički problem svima je nedostatak struje. Povratak bi bio mnogo masovniji kada bi neko konačno čuo apele ljudi koji žive u mraku.
Lemezan: Nikoga nije briga
- Povratnici su prepušteni sami sebi, nikoga nije briga, a sve vrijeme politika priča o poticajima za povratak. Ovdje tih miliona nema, jer pet sela je bez struje, a vjerujem da ih ni u Albaniji više nema da nije izvršena elektrifikacija – kaže Safet Lemezan iz Bijelog Potoka.
Kupio ovce
Pao je s kuće u Sarajevu, a od posljedica pada ostao je bez slezene, pa u građevinsku firmu više ne može. U rodnom selu pokušava živjeti od poljoprivrede, ali apeli da mu se pomogne čuli su se i u Americi, odakle je stigao novac kojim je kupio nekoliko ovaca. U kući koja je izgrađena 1951. godine i koja je s još nekoliko objekata u okolini čudom preživjela i posljednji rat, uvjeti su daleko od idealnih.
Nada se da još nije kasno da neko shvati kako bi i zaboravljena višegradska sela ponovo mogla postati male tvornice hrane koja se, često sumnjivog kvaliteta, uvozi u našu zemlju.
Posljedice mišije groznice
- Sin mi je dobio mišju groznicu, bio je pet dana na intenzivnoj njezi, a i sad ima posljedice. Ja sam ovdje osam dana imao visoku temperaturu i da sam ostao još dva dana bubrezi bi mi skroz otkazali. U razgovoru s ljekarima shvatio sam da je nedostatak struje najveći uzrok mišje groznice jer hranu ne možeš čuvati u frižideru već u jedinoj prostoriji u kući koja je malo hladnija od ostalih – kaže Lemezan.
Odlaze teška srca
Džanko: Volimo grudu
- Ovdje je 13 kuća, ljudi dolaze svake sedmice, teška srca odlaze. Volimo ovu grudu svoju. Nadam se da će biti sluha jer ovdje bi se moglo i uposliti nekoliko ljudi. Od sela i stočarstva se može živjeti, a ne mogu svi u državne firme – kaže Džanko.
