Pomozimo malom Halidu da ispuni san; Pomozimo maloj Hani Ćatić; Apel za pomoć u liječenju Saudina Kapića; Pomozimo četverogodišnjem Enisu da nastavi svoje djetinjstvo; Olakšajmo djetinjstvo maloj Lamiji; Pomozimo mladom Zeničaninu: Filip mora u Njemačku na liječenje; Pomozimo devetogodišnjoj Eni Horić da pobijedi rak; Za liječenje Mirze Sadikovića potrebno 20.000 KM; Pomozimo da Nedžad Beširević nastavi liječenje; Pomozimo malom Mateju; Pomozimo malom Kristijanu Ljubičiću u liječenju; Pomozimo dvanaestogodišnjem Adinu Nuhiću, ima tumor kostiju...
Sve ovo su naslovi koje već godinama svakodnevno čitamo u bh. medijima, a kako stvari stoje, nažalost, još dugo ćemo ih čitati, na hiljade i hiljade takvih. I odazivati se apelima za pomoć. Da, i dalje će se odazivati građani humanisti, obični smrtnici, oni koji na ovakve tragične priče o sve više teško bolesne djece u BiH, kojima zdravstvo ne može pomoći, ne mogu ostati gluhi i slijepi, kao što ostaju političari na vlasti.
I ne samo da ostaju gluhi i slijepi, nego - otimaju! Otimaju novac čak i od teško bolesne djece koja pomoć ne mogu dobiti u svojoj zemlji, nego, ako imaju sreće da dobri ljudi prikupe hiljade, desetine hiljada, a nerijetko i stotine hiljada maraka potrebnih za njihovo liječenje u inozemstvu, tada i budu izmještena u bolnice u stranim zemljama.
Za to vrijeme, tačnije od 2002. do 2013. godine, kako su to utvrdili Centri civilnih inicijativa (CCI), vlasti Federacije BiH otele su 611 miliona maraka od bolesne djece.
Umjesto da su Federalnom fondu solidarnosti uplaćivali zakonom predviđena novčana sredstva namijenjena liječenju oboljelih, gospodari naših života kupovali su sebi raskošne stanove, vile, automobile, firme, i šta sve ne. A, sjetimo se samo njihovih izborno-kampanjskih obećanja “borbe za svakog čovjeka”?!
Borili su se, nema šta, toliko da na sve možemo samo reći - haram im bilo!
