Skoro da ne prođe nijedan dan da u medijima ne osvane informacija da su se bošnjački povratnici, njihove svetinje ili državni simboli u manjem bh. entitetu našli na meti ekstremista, nacionalista, huligana i kojekakvih vandala i nasilnika. Da stvar bude gora, napadi i provokacije intenzivirani su za vrijeme ramazana.
I dok tvrdolinijašima smetaju ili marame i hidžabi, ili bogomolje i imami, ili ezani i iftari na otvorenom, bošnjački povratnici u RS šute i trpe. A strah od novih napada, novih uvreda, svakim danom sve je jači. Politika straha, uvreda, pljački i napada na povratnike u Doboju, Trebinju, Prijedoru, Zvorniku, Foči, Bijeljini, Srebrenici, Banjoj Luci, postaje sve više pravilo, a ne izuzetak.
I svaki put isto, policija u RS tvrdi da je riječ o maloljetnicima, razuzdanim razbojnicima i alkoholičarima, a umjesto oštrih kazni, sve se završi na prekršajima i opet sve ispočetka.
No, uzrok takvih događaja je dublji i seže u zapaljivu retoriku vlastodržaca manjeg entiteta. Politika straha u RS, kakvoj se, sudeći prema njegovim stalnim prijetnjama i podrivanju suvereniteta države, vraća Milorad Dodik, ne garantira niti je ikada garantirala sigurnost povratnicima u ovom entitetu.
Kako onda očekivati da se država reintegrira i zaživi u svakom svom dijelu, kada je svaka druga bošnjačka kuća u RS živa meta, a život povratnika životarenje od danas do sutra. S druge strane, vlasti u Federaciji, zauzete očitim borbama za fotelje i pozicije, godinama nijemo posmatraju muku povratnika u RS, tako da ni njihovo, kako kaže narodna izreka, maslo nije za ramazana.
Uznemiravanje u političke svrhe stanovništva koje je tokom agresije najviše pretrpjelo, pa makar bilo samo verbalno, najgori je vid udara na državu, ali i Dejton, čiji je cilj bio uspostavljanje mira. A povratnici pravog mira, nažalost, još nisu vidjeli.
