Srbijanski paternalizam prema BiH i zbog imena manjeg bh. entiteta RS, što je, na koncu, kao grešku priznao i Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) - nije nova stvar. No, sa sve prisutnijom Rusijom na Balkanu po BiH se mnogo šta - dodatno zaoštrava.
Zato će biti potrebno mnogo rafinirane diplomatske vještine i ujedinjenih, probosanskih političkih stavova, s ništa manje jasnom, a ne reaktivnom retorikom. Jer, svi znamo da samo diplomatija, krhka i uglavnom nemoćna, kakva je ova bh., bez robusne potpore moćnih država iz NATO saveza malo znači.
Zato je važan bosanski konsenzus, kao moralni minimum, koga bh. političari, poslije svih žrtava u minulom ratu, sada trebaju uzdržati, ako su to, spletom raznih okolnosti, već bili “prinuđeni” potisnuti kao moralni imperativ prije 20 godina u Dejtonu.
Iako su, sasvim ispravno, tada pristali na kraj rata, bilo je pogrešno, kako to sada ističu i mnogi Amerikanci, ne utvrditi rok trajanja Dejtonskog sporazuma, kao prijelaznog, a ne trajnog rješenja za BiH. S oprezom treba prihvatati i inicijative iz Beograda, koje nisu pod strogim pokroviteljstvom EU i SAD.
Jer, Moskva više i ne krije da se RS tretira kao iskoristivi ratni plijen, a “Dejton” brani kao vlastito geostrateško oružje. Pa tako Jelena Guskova, ruski akademik, podjednako izjednačava važnost Srbije i RS, ističući “odlične odnose” Putina i Dodika, iako to znači direktni udar na BiH.
Vrijeme je da se, 20 godina od sporazuma koji je u BiH donio prijeko potrebni mir, reafirmira stav kako je BiH za SAD i EU, za sve nas “Terra Intemerata” - nedodirljiva i cijela zemlja. To je i politički minimum i za svaki probosanski politički blok, jer tako se najbrže putuje u EU!
