Prosječni građanin BiH svakog mjeseca od usta mora odvajati i do deset KM za pogrebne usluge, da bi imao pristojan posljednji ispraćaj kada napusti ovaj svijet. Paradoksalno, smrt u BiH postala je tako segment života, jer se na vrijeme mora početi razmišljati i već od punoljetstva učlaniti u neko pogrebno društvo. Sve to kako ne bi svoje najmilije zavili u crno zbog enormno visokih troškova nakon smrti.

Niske plaće i još niže penzije razlog su zbog kojeg veliki broj građana u BiH jedva preživljava. Skupo je živjeti. Ali, ni smrt ne može proći bez troška. Koliko zbog nametnutih standarda, sadržanih u uzrečici "sramota je", toliko i zbog običaja i vjerskih propisa, građani BiH nerijetko se i kreditno zadužuju kako bi članu svoje porodice organizirali sahranu ili dženazu po uzusima.

Ko je odredio ta pravila? Kako penzioner, koji posljednje dane svog života proživljava s primanjima od 300 maraka, može osigurati posljednji ispraćaj dostojan čovjeka? Kako, kada iste te penzionere možemo vidjeti kako kopaju po kontejnerima za koru hljeba?!

Njihova familija mora "izmisliti" najmanje 500 KM samo za mrtvački sanduk. A gdje su pogrebne usluge, grobna mjesta, dolazak vjerskih službenika na obred... Sve to mora se platiti.

Ni u regionu nije ništa bolje. Ovaj problem najbolje je dijagnosticirao Miroslav Momčilović, srbijanski reditelj, u filmu "Smrt čoveka na Balkanu". Postali smo društvo u kojem prije hitne pomoći i policije, u stan čovjeka koji je počinio samoubistvo dolazi grobar s katalogom ekskluzivnih kovčega za pokojnika. Nije taj prizor daleko od naše stvarnosti.

Ali, uostalom, kakvo društvo i može biti kada su groblja uređenija od parkova?