Nacionalizam se opet razbuktao na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. Nadajući se da će mrzilačkom retorikom prema Bošnjacima dobiti naredne izbore, ključni ton mu daje Milorad Dodik, a u istu tikvu s njim puše i Dragan Čović. Glavni dirigenti su u Beogradu, gdje Vučić i njegov sluga Ivica Dačić iznova šire paranoju o tobožnjoj bošnjačkoj zelenoj transverzali, kako bi skrenuli pažnju tamošnje javnosti s činjenice da ne mogu ni perce odbiti nezavisnosti Kosova.
Minimalna moć
Kosovo je, naravno, država s kojom Beograd mora pregovarati, ne o autonomiji Albanaca u okviru Srbije, već Srba u okviru nezavisnog Kosova. To je činjenica koju srbijanska politika ne može priznati. Zato i koristi Dodika kako bi povezala Kosovo i Republiku Srpsku, pri čemu je svakome jasno da je Srbija doživjela, baš zbog nacionalizma, potpuni politički poraz na Kosovu.
Ali, ako je Dodik alatka u Vučićevim i Dačićevim rukama, postavlja se pitanje zbog čega tu ulogu prihvataju bošnjački političari na potezu od Izetbegovića do dvojca Suljagić-Bajrović, kojima asistira Željko Komšić.
Već odavno je jasno da Dodik koristi Dragana Čovića kao obično političko sredstvo za sklapanje antibošnjačkog, srpsko-hrvatskog nacionalističkog saveza. Taj savez je izoliran na međunarodnoj sceni, a njegov poraz najvidljiviji je u izostanku međunarodne podrške Čovićevim prijedlozima promjena Izbornog zakona. Dodik je zbog svog nacionalizma kažnjen, baš kao i Erdogan, američkim sankcijama.
A to znači da je realna moć srpsko-hrvatskog nacionalističkog dvojca minimalna. On ne može razoriti BiH, jer za to nema ni snagu ni ustavne instrumente, ali je još dugo može držati u sadašnjem stanju ustavne krize.
Zašto onda bošnjački populisti i nacionalisti gutaju Dodikovu i beogradsku nacionalističku priču i na njoj grade svoju predizbornu kampanju.
Slamka spasa
Izetbegoviću i njegovoj propaloj SDA to je slamka spasa, a dvojcu Suljagić-Bajrović sredstvo da svoju minornu stranku, kojoj je Komšić pridodao propalu Demokratsku frontu, pokušaju javnosti predstaviti kao patriotsku branu pred najezdom mrskih neprijatelja BiH. Naravno, ni DF, a ni dvojac iz Građanskog saveza, ne uviđaju da se glavna borba za BiH ne vodi u Predsjedništvu, koje je bez bitnih ustavnih ovlasti svedeno na simboličku institucionalnu ulogu, već u Parlamentu, gdje se mogu donijeti nužne ustavne i zakonske promjene, i izvršnoj vlasti koja može pokrenuti ekonomski oporavak zemlje. To znači da osovina Dodik-Čović i bošnjački nacionalisti i populisti građanima bacaju prašinu u oči.
BiH kao zakočena zemlja vapi za racionalnim politikama lijevog, liberalnog i sekularnog usmjerenja, u kojima se patriotizam ne dokazuje bukanjem na javnoj sceni, nego odgovornošću pred izazovima budućnosti.
Upravo to je prostor za ozbiljnu antinacionalističku i antipopulističku koaliciju poslije narednih izbora. Nju je moguće uočiti već u ovom trenutku kod partija koje su u predizbornu kampanju krenule ne samo s antinacionalističkih pozicija već i preciznim formuliranjem lijevih, liberalnih i sekularnih vrijednosti u svojim programima i javnim istupima.
Ubleha kojoj birači ne mogu vjerovati
Racionalnom politikom otvara se nada za BiH, izloženu različitim krizama: ekonomskoj, demografskoj, moralnoj, kulturnoj, ustavnoj itd. Nacionalističko-populističkom politikom iznova se bude stari strahovi i raspaljuje novo beznađe, zbog kojeg je u posljednjih nekoliko godina više od stotinu hiljada ljudi otišlo iz naše zemlje. Kad se to ima u vidu, jasno je da bošnjački populistički i nacionalistički tobožnji branitelji BiH, pristajući na Dodik-Čovićevu nacionalističku retoriku, sržno destruiraju BiH iznutra. Zato se njihov parolaški patriotizam pokazuje kao još jedna politička ubleha kojoj birači ne mogu vjerovati. Jer, upravo ih je SDA čitavo postraće, više od dvadeset godina, na toj osnovi varala i krala.
