KOLUMNA OSVRT S AMERIČKE VERANDE

Američka logika i bosanski oksimoron

Nasreću, znaju Amerikanci ko podržava demokratske vrijednosti samo iz straha, “držeći vodu dok majstori odu”, ali i to kada sve prerasta u mentalitet

Piše: Erol AVDOVIĆ
06.01.2019 12:54
A
A
A

Ponekad intuitivno, iz dubine gorštačkih gena, neovisno što to tvrdi i moderna lingvistika, i sami osjećamo da je pogrešna semantika u osnovi svih, pa i naših sukoba. Katastrofalne su naše pogrešne riječi ili nespojiva tumačenja. Balkansko “drveno željezo” još je posvuda oko nas.

Postoji, naravno, i čisto bosanski “oksimoron”, pojam, koji na starogrčkom označava nespojivost najmanje dvije vrline ili dva opisa (oxýmoron: oxys - oštar i moros - tup). No, našeg „gvozdenog perja”, izgleda, još nismo u potpunosti svjesni. Iako je opasno, jer svjedoči da nismo naučili bosanske lekcije, pa nas to može odvesti u moralnu propast. 

Nesretni sretnici - Bosanci i Albanci 

Neke su stvari naprosto nespojive! Zato se ne mogu načuditi kako je moguće biti etičan ili se čak propinjati u moralnu vertikalu, a ovamo, poslije svih patnji koje su Bosancima nanesene iz iste duhovne pećine - tzv. velike Srbije, nakon svega, iz Sarajeva kritizirati Albance što se evo udružuju. Ili bolje rečeno konsolidiraju ka NATO-u i iz nužde “brišu” granice kao odgovor na još nepobijeđeno zlo. Ono isto u čijim je kandžama i jedan dio Bosne. Još manje razumijem pozive da se odreknemo solidarnosti sa žrtvom!?

  • Neki Bosanci čas uz NATO, a čas “neutralni”
    Neki Bosanci čas uz NATO, a čas “neutralni”

Neshvatljivo je to u godini mogućeg raspleta, kad se i većinski slavenske i pravoslavne Crna Gora i Makedonija civilizacijski svrstavaju uz atlantsku alijansu. Ne može se više na dvije stolice. I to svježe američko upozorenje važi za Bosnu, a ne samo za Srbiju.

Bosanci kao da su opet izgubili kompas, jer ono što je njihovo ne doživljavaju kao svoje. Dobro je to svojevremeno zapisao Dževad Karahasan govoreći o nesretnim sretnicima: “Bosna je oduvijek prostor iz kojeg se odlazi, bježi, protjeruje, a svi sretnici koji odu, pobjegnu ili budu protjerani i ako do tada nisu znali šta su, postanu Bosanci onog trenutka kad se smjeste negdje drugdje, u nekom svijetu sretnijem od Bosne”.

Bosna se (zahvaljujući domaćim oksimoronima), rekao mi je to jednom davno u Skoplju Ferid Muhić, pomirila s šizofrenim imenom, pa se tako i zove “Bosna i Hercegovina”. A (neki) Bosanci, zamislite (?!) sami sebe, u isto vrijeme – nazivaju i “Bosancima i Hercegovcima”. Čisti “homo duplex” ludački.

Naše su novine i svi bh. mediji bez izuzetka do sada bili neotporni na te (oksimoronske) kovanice; to vam je kao da se Britanac nacionalno izjasni (i) kao “Englez i Škotlanđanin” ili neki naš komšija kao “Hrvat i Dalmatinac”, odjednom i “Srbin i Vojvođanin”.   

Gubernija i demokratska ćirilica 

Bila bi to baš ”luda pamet” koju izgovaraju “živi mrtvaci”. Kao u Šekspirovim oksimoronskim stihovima, kojima odgovara i ovaj bosanski amfiteatar povijesti, jer Hamlet, Magbet i Kralj Lir, u isto vrijeme plivaju u intrigama i krvi.

Neki od nas zbore neodgovorno i vežu nespojivo?!

Priznajem, rastužila me “logika” onih bosanskih pera koji poslije toliko mnogo slobodarske američke tinte žele povratak na ćirilicu. Doduše, nije to prvi put!

Nisam njihov advokat, ali što se prozvanih Albanaca tiče, ovi osviješteni balkanski gorštaci očito nisu kao neki Bosanci – čas uz NATO, a čas “neutralni”; malo s Amerikancima pa onda s Rusima. Znaju Albanci i da nema povratka na otomansku podaničku svijest, i vrijeme kada su ih Turci 1912. godine predali kralju Petru Karađorđeviću na jednokratnu “upotrebu”. Potrajalo je to skoro sto godina.

- Tamo gdje su Albanci, tu je NATO - rekao mi je jesenas u Njujorku Behdžet Pacoli (Behgjet Pacolli).

- Rusima svaka čast, ali mi nećemo s njima - naglasio mi je ministar vanjskih poslova Kosova, koji je prijateljevao s ruskim predsjednicima, gradio državne objekte u Moskvi i čija je supruga Ruskinja. Toliko, da se zna.

Otuda je i ponovno bosansko približavanje još ovakvoj Srbiji jednostavno nespojivo; svakako ne uz dodatno udaljavanje od, ipak, evropskog Zagreba unatoč (prolaznoj) antibosanskoj HDZ politici. Nemoguće je to čak i uz valjane kritike “manje važnih” Taćija i Haradinaja, jer to je bez sve sumnje prizivanje ruske gubernije između Save i Drine. Sad se zaista vidi ko je na kojoj strani. To je dakako i protiv američke logike koja od BiH uporno i ne posustajući pravi demokratsku, a ne autokratsku državu. 

Romantična Bosna i korisno bosanstvo 

Nasreću, znaju Amerikanci ko podržava demokratske vrijednosti samo iz straha, “držeći vodu dok majstori odu”, ali i to kada sve prerasta u mentalitet. Shvataju Ameri i posljedice dugotrajne geostrateške ugruhanosti Bosne, u čijoj se avliji predugo igra kolo bez Bosanaca. Ne može se baš uz sve “zapjevati i za pojas zadjenuti”, i sve u sevdah odjenuti. Jedno je tuga, a drugo politička igranka.

Zato Amerikanci i pojednostavljuju: Bosancima se, osim romantične svijesti o svom nacionalno zakasnjelom bosanstvu, valja jasnije odrediti prema sasvim pristojnoj i više upotrebnoj nego nacionalnoj vrijednosti tog poimanja.

U toj novoj paradigmi svaki bi bosanski Srbin i Hrvat trebao biti siguran i kao i svi ostali - civilizacijski koristan. Dakako, to važi za svijet u kojem prolazi znanje; manje blefiranje. A pamet nije ludost definitivno, posebno ne ona vještačka.

Izvjesna je, dakle, samo ona bosanska budućnost u kojoj niko ne priziva da ona bude ekskluzivno turska ili ruska; dio velikog, često kulturno nespojivog “ummeta” (islamskog svijeta) ili panslavenskog bratstva. Jedno su, naime, azijski Sibir i Anadolija, a drugo evropska Vestfalija. I Amerika!

Više o:

Erol Avdović NATO