Danas je Dan sjećanja na holokaust, na žrtve genocida nad Jevrejima, ali i drugim narodima i grupama, koje je nacistički režim pokušavao istrijebiti s lica zemlje.

U dobroj mjeri u tome je i uspio, jer mašinerija zla koja je imala svoje inspiratore, naredbodavce, izvršioce, ali i gomilu obožavatelja koja je klicala ubicama i obasipala ih cvijećem, uspjela je zbrisati više od 6 miliona Jevreja. U pandemiji koju je tzv. arijevska rasa širila evropskim kontinentom stradalo je više od 50 miliona ljudi.

Nije prošlo ni pet decenija od oslobađanja zloglasnog Aušvica i posljednjih parada Hitlerovih divizija kada su neke nove vojske počele bombardirati gradove, sada - umjesto Staljingrada - okružile Vukovar, Sarajevo, Goražde i Srebrenicu.

Ponovo su podignute bodljikave žice, ljudi unutar njih zatvarani i ubijani, plinske komore zamijenili su meci i masovne grobnice. Dane sjećanja na stradanja stanovnika bosanskohercegovačkih gradova obilježit ćemo i ovog ljeta.

Od pobjede saveznika, ujedinjenog svijeta u borbi s fašistima, prošlo je već 76 godina, ali lekcije iz prošlosti nikako da naučimo. Utihnuli su topovi, ali jezici nisu, pa ljudi od svojih i dalje prave superiornije rase, drugima osporavajući i jezik i identitet, djecu dijeleći na dvije škole pod istim krovom, pa čak zaviruju i u tuđe brakove, živote i prezimena.

Dani sjećanja su nam potrebni, jer historija jeste učiteljica života.

Međutim, tek onda kad se osvrnemo oko sebe i vidimo ovu prelijepu zemlju koju ne zaslužujemo, ovako bogatu i prostranu da nas primi i hrani još ovoliko, kad priznamo da smo griješili što smo njene rijeke punili ljudskim leševima, a zemlju joj preoravali granatama, kad shvatimo da je život suviše kratak da ga zlu damo i u mržnji potrošimo, tada možemo reći da smo naučili lekciju.