Na isti način kako su se nekada izmještale i krile masovne grobnice s tijelima žrtava, godinama nakon rata političari iz RS i Srbije pokušavaju sakriti, umanjiti, opravdati ili podjednako rasporediti težak teret nedavne prošlosti i zlo nad kojim se decenijama zgražava civilizirani dio svijeta.

Za razliku od 90-ih, kada se dio istine mogao vidjeti u reportažama američkih i britanskih novinara iz prijedorskih logora, a sva surovost kreatora i izvršilaca zločina naslutiti na osnovu satelitskih snimaka poprišta genocida u okolini Srebrenice, danas je ona do detalja rasvijetljena, sudskim presudama potvrđena, duboko inkorporirana i trajno sačuvana u arhivima međunarodnog prava, na crnim stranicama historije čovječanstva.

Nakon presuda Haškog tribunala stavovi o genocidu Milorada Dodika, Rajka Vasića i sličnih eksponenata jednosmjerne, od svijeta izolirane, pomalo i mazohističke politike, važne su kao i oni desetina njihovih prethodnika što trenutno gledaju plafone zatvorskih ćelija ili su potpuno marginalizirani i zaboravljeni.

Po svjetsku historiju ne, ali uporno suprotstavljanje činjenicama ostavlja trajne posljedice na generacije stanovnika BiH, pa će svoje namjere i argumente, zahvaljujući Inckovom zakonu, Dodik, Vasić i slični sada morati pojasniti i istražiteljima, a sutra i sudijama.

Političari u BiH nisu u stanju poboljšati standard građana, zdravstvo i obrazovanje, pažnju privući otvaranjem velike fabrike ili savremene bolnice, stalne tenzije i izljevi mržnje jedino su u stanju da ponude, a odlazak ljudi iz ovakvog ambijenta jedini je rezultat u njihovim karijerama.

Imali su i imaju i drugačiji izbor, ali putem koji ide do EU i boljeg života nikada nećemo, a Rusija je daleko i od nje nas dijeli cijeli NATO pakt. Zato je vrijeme da se suoče sa sankcijama pred Sudom BiH, ali i visokim predstavnikom Kristijanom Šmitom (Christian Schmidt) i svijetom koji predugo trpi neodgovorne političke klaunove.