Legenda, majstor, ljudina, veliki košarkaš, veliki čovjek, patriota kakvog nema, rođeni šampion... Sve to i još mnogo toga lijepog se govori za jednog čovjeka - Mirzu Delibašića.
I istina, Kinđe je bio i ostao neprevaziđen, bez sumnje, jedan je od najvećih koji su bh. sport iznjedrili, ali se još jednom postavlja pitanje - jesmo li ga zaslužili?
Pitanje je jesmo li doživjeli toliki sunovrat da se o Mirzi i njegovim djelima govori samo tog 8. decembra, na dan kada je, prije 20 godina, preminuo.
Mora li baš sve, pa i sjećanje na jednog takvog sportistu biti donacija ovom narodu? Moraju li nam stranci čuvati sjećanje na nešto što je naše, pa su i ovog puta oni svojim filmom o Mirzi pokazali kako se ljudima odaje počast?
A možda je i shvatiti. Ubili su nas, ne stranci, nego ovi naši. Ovaj narod se zabavio sobom. Ko će misliti o legendama kada mu dijete ide u školu, a možda neće imati za užinu, kada se spominju ratovi, kada se sve svelo na to da je ovima na vlasti dobro.
Mirza je lijepa priča, a lijepe priče kod nas ne piju vode. Šta bi imale naše vlasti od toga da se na pravi način čuva sjećanje na jednog čovjeka koji je bio veliki bh. ambasador?
Ne bi im išlo u korist, jer trebaju im trojica poput Mirze (s tri prikladna imena), iz tri tora, pa bi se onda mogli prepucavati ko je, šta je i čiji je. To je za njih prava priča - polarizacija ljudi i na kraju glas više za njih upravo zasnovan na tri tora.
Mirza se tu ne uklapa, hvala Bogu da je tako, jer on je bio naš i svako ko je živio u bivšoj državi, Evropi ili Bosni i Hercegovini mogao je reći da je Mirza njegov. To što to zaboravljamo mi u BiH, naša je sramota.
