Kada su početkom devedesetih godina u svojim zapaljivim govorima, na mitinzima, za skupštinskim govornicama ili u medijima, političari govorili o ugroženim nacionalnim interesima, državama, teritorijama i granicama, pratile su ih desetine i stotine hiljada pristalica. Dok to isto rade danas, broj prisutnih na skupovima, privučenih dnevnicama ili primoranih ucjenama, mjeri se tek u desetinama.
Puna je kapa ovom narodu „ugroženosti naroda“, (veliko)državnih projekata i napada jednih na druge, jer cijena koju smo platili je tolika da se već decenijama pokušavamo - a vjerovatno nikada ni nećemo potpuno - oporaviti.
Dok nas drže u situaciji zamrznutog konflikta te s najavama otcjepljenja i prekrajanja granica pokušavaju gurnuti u novi konflikt, političari u BiH trebaju biti svjesni da nas pola nema, da smo stotine hiljada građana izgubili i u miru, da su sela i magacini prazni, vojna skladišta nekadašnje JNA zarasla u ostrugu, te da će svoje ratove morati voditi sami. Oni unaprijed znaju s kakvim kapacitetima raspolažu dok urušene budžete pokušavaju spasiti novim kreditima i rasprodajom onog što je preostalo nakon višedecenijske pljačke imovine koju su stvarali svi građani.
Upozorenja iz međunarodne zajednice, poput onog američkog ambasadora Majkla Marfija (Michael Murphy) da su SAD garant suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH i da će se oni koji pokušavaju urušiti Dejtonski sporazum suočiti s posljedicama, kao da ne utječu na Dodika, koji će u novembru ponovo na raport kod Putina. Za to vrijeme predsjednik SDA Bakir Izetbegović poziva islamske zemlje da se snažnije angažiraju u BiH i nadjačaju SAD, nastavljajući s pokušajima konfrontacije Bošnjaka s najvažnijim saveznikom?! Zanimljivo je kako obojica u Marfiju i SAD vide najsnažnijeg protivnika.
U općem bunilu, dok se strateški interesi mijenjaju preko noći, sve je očiglednije da su vlast, moć i novac važniji od sudbine i države, i naroda. Da je drugačije, energija bi se, umjesto u konflikt, usmjerila u iznalaženje načina da se olakša borba građana s cijenama i preživljavanjem, ali i u ispunjavanje obaveza na evropskom putu.
