Elma Delić imala je dvije godine kada je posljednji put bila u očevom naručju, a četiri kada je njen babo ubijen. Dvadeset i šest godina poslije Elma ima dvije kćerkice, Džanu i Zanu, završila je Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli. Ona, iz majčinih priča, u svojim mislima konstruira lik svog babe Zajima.
Sjećanje na njega, ali i na sve druge nevine žrtve genocida nad Bošnjacima u Srebrenici nikada neće izblijediti, jer će se prenositi s koljena na koljeno.
Mnogo je porodica zbrisano s lica zemlje, samo zato što su pripadale drugom narodu, vjeri, kulturi, tradiciji… Ipak, kroz sjećanja, priče o njima ožive, jer se iza svakog imena i prezimena krije nečija sudbina.
I kako prolaze godine, sve je više tragičnih priča o sudbinama nevinih ljudi. Djeca koju su odgojile majke nakon ubistava njihovih očeva, kakva je Zajimova Elma, ne mrze i ne žele osvetu. Žele da se genocid nikada i nikome ne ponovi, ali da se i ne zaboravi.
Zahvaljujući takvom odgoju, u povratničkim mjestima nije poduzeta nijedna osvetnička akcija. Zabrinjava to što sljedbenici genocidne ideologije gotovo svakodnevno sipaju so na ranu preživjelim članovima srebreničkih porodica. Bez zakona o zabrani negiranja genocida, bez pijeteta prema žrtvama, nema ništa od pomirenja i suživota.
Zar je to puno? Zar to nisu civilizacijske norme? Trebaju li se, 26 godina poslije, negirati pravomoćno donesene sudske presude? Ne! To je minimum koji ova država mora osigurati!
Zbog toga se moraju gajiti kultura sjećanja, “oživljavati” nevine žrtve koje bi danas bili očevi, djedovi, daidže, amidže… Sjećanje na njih nikada ne smije pasti u zaborav. I neće dok je Zajimove Elme, Elminih kćerkica Džane i Zane i nekih novih dječaka i djevojčica koji će biti odgajani da ne mrze, da se ne svete, ali i da ne zaboravljaju.

Djeca ne mrze i ne žele osvetu, žele da se genocid ne ponovi i da se ne zaboravi

Sjećanje ne umire

U tugom zamagljenom pogledu nane Hasne Fejzić i svakoj crti njenog lica, dok staračkim korakom ide ka Potočarima, kao da je ispisana teška historija Srebrenice i Podrinja.
Osmijeh je davno ugašen, u očima nema radosti, ali iz hrabre i snažne starice iz Donje Kamenice izviru ponos i prkos dok po 13. put učestvuje u „Maršu mira“, kojim se čuvaju sjećanja na srebrenički put smrti i one koji ga nisu uspjeli proći.
U genocidu u Srebrenici ubijen je njen suprug Husejin. Hasna je svjedočila klanju tromjesečne bebe, svojim očima gledala je brojna ubistva, doživjela mnogo toga što je normalnom ljudskom umu teško i zamisliti, ali nije poklekla pod teretom bolnih uspomena.
Narušenog zdravlja, uz poneku primljenu infuziju kada izgubi snagu, nana Hasna je i ove godine marširala ka nišanu svog Husejina, desetinama nišana svojih rođaka i komšija te hiljadama drugih u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari.
- Ne mogu, a da ne dođem. Sve dok me noge budu nosile, ja ću dolaziti - jednostavnim rječnikom pojasnila je novinarima, ali i svima koji se čude što i u 84. godini i narušenog zdravlja ima snage za ovakav podvig.

Iako ima 84 godine, nije propustila ovogodišnji "Marš mira"

Hasna Fejzić: Ponos i prkos heroine

Mlada bh. plivačica&nbsp;Lana Pudar&nbsp;ostvarila je još jedan sjajan uspjeh - postala je viceprvakinja Evrope za juniorke u Rimu. Dionicu od 200 metara isplivala je za 2:09:59, a od nje je bila bolja samo Ruskinja Anastasija Markova, koja je imala vrijeme 2:08:41.&nbsp;Ono što posebno raduje bh. sportsku javnost jeste činjenica da je Lana Pudar bila najmlađa učesnica finalne utrke.Na takmičenju koje se održava u glavnom gradu Italije fenomenalna Mostarka plivala je i u polufinalnoj grupi s prvom favoritkinjom za zlatnu medalju Markovom, a upravo su njih dvije završile kao dvije vodeće plivačice i ušle u finale. Rođena je 19. januara 2006. godine u Mostaru. Članica je Kluba vodenih sportova ''Orka'', a u žižu ne samo domaće nego i svjetske sportske javnosti dospjela je u novembru 2020. godine. Na plivačkom mitingu “Mladost 2020” u Zagrebu u disciplini 100 metara leptir, s vremenom 57,86, oborila je rekord mitinga star 11 godina i seniorski rekord BiH. Postavila je i novi državni rekord na 50 metara, 100 metara i 200 metara delfin za djevojčice.

Naša mlada plivačica osvojila srebrenu medalju na EP

Pudar: Do medalje stigla kao najmlađa plivačica u svojoj kategoriji

Lana Pudar: Bazen pun medalja

Za nepuna četiri mjeseca, od aprila do jula, Konakovićeva Vlada Kantona Sarajevo ostala je bez dvije ministrice. Praktično, svaka prepreka i u Sarajevu imamo ministra manje.Prvo je 27. aprila ministrica pravde i uprave Lejla Brčić podnijela ostavku, da bi ove sedmice isto uradila i Melika Husić-Mehmedović, ministrica nauke, visokog obrazovanja i mladih. Građani su, glasajući za trojku (Narod i pravda, SDP, Naša stranka), povjerovali da konačno dolazi jedno drugačije vrijeme, svjetlije, otvorenije, nakon SDA-ovske trodecenijske vladavine... Euforija je vladala u glavnom gradu BiH, klicalo se novim načelnicima, premijerima, liderima... Ali... oduševljenje je brzo splasnulo i među onima koji su „nove“ dočekali raširenih ruku jer pomaka nema. Nerijetko se i između NiP-a i „zelenih“ stavlja znak jednakosti. Sve je izvjesnije da Vlada KS, koju vodi premijer Edin Forto, iza koje stoji trojka, nema snage da se uhvati ukoštac s problemima. Ni pola godine im nije trebalo da postane jasno da pucaju pod teretom vlastitih obećanja i proturječnosti. Kakvu poruku su poslali građanima - nedovoljno snage i zajedništva da izguraju ono što su obećali. Partneri u sarajevskoj vlasti se, izgleda, previše ne zarezuju, premijer se mnogo puta do sada osjetio „susramljenim“. Krajnje je vrijeme da se Konakovićev raštimani orkestar sastavi i uhvati ukoštac s problemima od interesa za građane Sarajeva ili će, vrlo brzo, snositi političku odgovornost za lažna obećanja.

Svaka prepreka - ministar manje u Konakovićevoj vladi

Raštimani orkestar

Da li će RS biti ukinuta? Da li će se RS otcijepiti? Da li će se <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=BiH&amp;">BiH</a> raspasti? Hoće li biti formiran treći entitet? Hoće li konstitutivni narodi biti ukinuti?
Ovo su neka od glavnih pitanja koja već dvije i po decenije dominiraju javnom scenom u BiH i predstavljaju osnov političkih sukobljavanja, medijskih analiza, javnih panela, publicističkih djela, akademskih disertacija...
Prošle sedmice zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD u Uredu za Evropu i Evroaziju Metju Palmer (Matthew) sastao se s bh. političarima kako bi razgovarali o izmjenama Izbornog zakona. Potreba za tim nametnula se još prije 12 godina, nakon presude “Sejdić - Finci” i potvrde o diskriminatornom karakteru bh. ustava, ali čitava stvar dodatno je zakomplicirana kada je izmjene, zbog slučaja “Komšić“, HDZ uvjetovao omogućavanjem da svaki konstitutivni narod zasebno bira članove Predsjedništva.
U kakvoj vezi su ova dva primjera? Pa, dok se, s jedne strane, u javnosti konstantno kreira narativ da je BiH pred apokaliptičnim scenarijima ukidanja i otcjepljenja, što bi značilo urušavanje kompletnog državnopravnog poretka, s druge je Dejton toliko „čvrst“ i „stabilan“ da mu 12 godina s mjesta nisu u stanju pomjeriti ni tako jedno banalno pitanje poput diskriminatornog izbora članova Predsjedništva.
Problem leži u činjenici da je postojeći ustav rezultat zamrzavanja rata i što nijedna strana nije posve zadovoljna njegovim rezultatom. To se, poslije oružane, manifestiralo u kontinuiranu verbalnu borbu između državnopravnih i nacionalnih politika, u kojoj svaka strana iščekuje geopolitička čuda i svoju konačnu pobjedu ili, pak, radi vlasti, podmuklo zloupotrebljava iščekivanja kod svoje glasačke publike. No, sve to skupa liči na ratnike koji jedni na druge pucaju iz praznih pušaka.
Realnost jeste da je rat završio 1995., a da u Dejtonskom sporazumu jesu naš ustav i državno uređenje. 
Da, on jeste diskriminatoran, nepravedan, karta za nefunkcionalnost, ali je to sve što imamo. Niko drugi ga neće promijeniti dok se sami ne dogovorimo šta i kako želimo da promijenimo u njemu, ako se dogovorimo. Ako ne, neće ni biti promijenjen. I tu je kraj priče.

Realnost jeste da je rat završio 1995. i da je Dejton naš jedini ustav

Otcjepljivanje Herceg-Srpske

Izglasavanjem Rezolucije o osudi genocida u Srebrenici poslanici u Skupštini Kosova svoju državu svrstali su na listu demokratskih, evropskih zemalja u kojima se, osim odluka najviših pravosudnih institucija, poštuju i žrtve genocida te prepoznaje potreba da se genocid više nikad i nigdje ne ponovi.
S razlogom, najviše ponosa zbog ovakvog ishoda glasanja pokazali su predstavnici bošnjačke zajednice, među kojima zastupnica u Skupštini Kosova <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Duda%20Balje&amp;">Duda Balje</a>, koja već godinama zauzima jedno od najistaknutijih mjesta. Oni su i inicirali usvajanje dokumenta, kojim se izražava solidarnost s patnjama Bošnjaka u BiH.

Predsjednica skupštinske Komisije za ljudska prava kazala je za “Avaz” da je Kosovo na ovaj način pokazalo spremnost i zrelost da prihvati istinu. Stanovnici ove države istinu o događajima na Balkanu možda ponajbolje i razumiju, jer i sami su se suočavali s kreatorima zla iza kojeg su ostali ratni zločini, genocid, masovne grobnice, etnički čiste teritorije… 

Balje je doktorica ekonomskih nauka i zastupnica u Skupštini Kosova već četvrti mandat. Predsjednica je Socijaldemokratske unije. Supruga je i majka troje djece.&nbsp;

Pokazala najviše ponosa zbog izglasavanja Rezolucije o osudi genocida u Srebrenici

Duda Balje: Na strani istine

Skupština Kosova usvojila je Rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici uoči obilježavanja 26. godišnjice zvjerstava koja su počinili pripadnici Vojske i MUP-a RS. Civilizacijski čin podržalo je 89 zastupnika od 120, obavezavši se da će zabraniti negiranje genocida i da će se solidarizirati s patnjama Bošnjaka. Negiranje genocida je, po mnogima, završna faza genocida, ali i prijetnja da se novi genocid može ponoviti. Kosovski parlament je to shvatio, ali ne i, recimo, Skupština Srbije, odnosno zvanični Beograd, koji je usvajanje Rezolucije o Srebrenici doživio kao provokaciju.Pravomoćnim presudama zlikovcima Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, ali i mnogima prije njih, potvrđeno je ono što Srbija i veći dio srpskog naroda uporno neargumentirano negira. Štaviše, političari srpske provenijencije utrkuju se u falsificiranju historije i što monstruoznijim konstrukcijama. Ali to je već njihov problem. Cijeli civilizirani svijet dobro zna šta se događalo u Srebrenici u julu 1995. godine i ko su glavni protagonisti nezapamćenih zlodjela na evropskom tlu od sloma Trećeg rajha. Možda je iluzorno i očekivati da će aktuelni srpski režim, s Aleksandrom Vučićem na čelu, povesti svoj narod putem katarze i suočavanja s prošlošću. Njemačka je nakon holokausta nad Jevrejima pokazala kako se odgovornost cijele nacije prenosi na pojedince, a decenijama poslije Adolfa Hitlera i njegovih sljedbenika njemački zvaničnici poštuju svaku žrtvu i javno iskazuju svoj pijetet. Epilog je to Nirnberškog procesa. Zašto nemamo isti epilog nakon presuda Haškog tribunala? Neko je nedavno dao slikovit odgovor na to pitanje. Poslije Hitlera u Njemačkoj na vlast nije došao Jozef Gebels (Joseph Goebbels), kao što je u Srbiji nakon Slobodana Miloševića uvijek tinjao duh njegovog režima.

Usvojena Rezolucija o osudi genocida u Srebrenici uoči obilježavanja 26. godišnjice počinjenih zvjerstava

Kosovska solidarnost

<a href="https://avaz.ba/tag/5150/evropsko-prvenstvo">Fudbalska reprezentacija Italije plasirala se u finale Evropskog prvenstva</a> pobjedom protiv Španije nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, <a href="https://avaz.ba/tag/14264/gianluigi-donnarumma">a junak “Azura” bio je golman Đanluiđi Donaruma (Gianluigi Donnarumma)</a>, koji je odbranio odlučujući jedanaesterac Alvaru Morati.
U penal seriji prvo je golman Španaca Unai Simon zaustavio Manuela Lokatelija (Locatelli), ali je na drugoj strani odmah potom Dani Olmo poslao loptu preko gola. Do pete serije su svi izvođači bili precizni, da bi onda Donaruma zaustavio Moratu, dok je Žoržinjo (Jorginho) potvrdio pobjedu Italije.
Donaruma je nakon utakmice izjavio da je proučavao španske izvođače penala s trenerima golmana, ali ipak, tu je, kako kaže, malo i do instinkta. A gledao je sve, od govora tijela, prije penala, do ponašanja izvođača.
Đanluiđi Donaruma rođen je 25. februara 1999. u Kastelamare di Stabiji, gdje je u lokalnom Kastelamareu učio golmansku abecedu. Kasnije, lopta ga je 2013. odvela u omladinski pogon Milana. U prvi tim “Rosonera” prekomandiran je dvije godine kasnije, a trenutno je slobodan igrač. Karijeru će nastaviti u PSG-u.

Odbranio odlučujući penal Morati

Đanluđi Donaruma: Igrač odluke

Nakon tri godine borbe s okoštalim, kriminaliziranim i bezosjećajnim sistemom, <a href="https://avaz.ba/tag/25043/david-dragicevic">porodica ubijenog dječaka Davida Dragičevića</a>doživjela je prvi nagovještaj pravde. <a href="https://avaz.ba/tag/54007/suzana-radanovic">Hrabra Davidova majka Suzana Radanović, žena koja se u borbi za istinu o smrti svoga sina</a> nije povlačila ni pred policijskim kordonima u Banjoj Luci, izrazila je radost što je bila u mogućnosti da u Državnom tužilaštvu da izjavu u svojstvu svjedoka i što je vidjela spremnost da se istraga konačno obavi profesionalno, a ubistvo dječaka Davida rasvijetli.
Davidovi roditelji Davor Dragičević i Suzana Radanović od početka biju tešku, neravnopravnu bitku u državi u kojoj se, osim korupcije i kriminala, pokušavaju zataškati i na krivi trag usmjeriti i tako teška krivična djela poput ubistava djece. Nakon gušenja protesta u Banjoj Luci, ogorčena porodica ekshumirala je Davidovo tijelo i sahranila ga u Austriji, svoju borbu nastavljajući pravnim putem, uz pomoć advokata Ifeta Ferageta, čovjeka koji je svojim radom i upornošću zadužio ne samo one koje zastupa već i sve nas.
Borba majke Suzane i oca Davora, iako mukotrpna i teška, nije samo njihova već i svih nas koji sanjamo državu u kojoj je zakon isti za sve i u kojoj naša djeca barem neće morati strahovati za vlastiti život.

Bije tešku bitku za istinu o smrti sina Davida Dragičevića

Radanović: Nakon tri godine prvi nagovještaj pravde

Suzana Radanović: Borba za našu djecu

Svakog čuda za tri dana dosta, pa su tako i vijesti da stanovnici BiH po dozu lijeka, koji će ih zaštititi od narednog vala koronavirusa, putuju u susjednu Srbiju. Postala je potpuno uobičajena pojava da sarajevska Zetra, ali i drugi punktovi za imunizaciju u državi zjape prazni, dok se građani BiH susreću pred domovima zdravlja u Priboju, Prijepolju, Malom Zvorniku i drugim srbijanskim gradovima. Tamo se još čude i ne kriju oduševljenje zbog činjenice da su duže čekali na granici nego u redu za vakcinaciju ili što se neko sjetio da, osim besplatnih vakcina, ispred punkta za vakcinaciju osigura i flašice vode nakon napornog puta iz Bosne.U Bosni je, opet, nekada bilo sramota pružiti ruku. Naši preci su se kroz historiju borili s neimaštinom, ali je ponos bio jači od potrebe da se zatraži milostinja. Danas to rade i državni funkcioneri, moleći države koje su na vrijeme mislile o zdravlju svojih građana za vakcine i ponosno se šepureći nakon što na Sarajevski aerodrom stigne neka pošiljka. Sramota je odavno postala nepoznat pojam u krugu nesposobnih, dobro plaćenih, pa i bezobraznih zvaničnika koji ne vide ništa sporno zbog činjenice da za više od godinu, koliko traje pandemija, pored 14 vlada, ministarstava zdravstva i kriznih štabova, nismo uspjeli zbrinuti preživjele. Zbog crnih brojki, koje su nam svjetske organizacije i predviđale, zbog blizu 10.000 preminulih, niko još ostavku nije ni ponudio, a kamoli je, barem iz moralnih razloga, podnio. Umjesto toga, ponovo smo u začaranom krugu obećanja o stotinama hiljada, pa i milion vakcina koje nam stižu iz Grčke, SAD, Slovenije, Hrvatske… Kome može biti svejedno zbog toga što gledamo gotovo identičan scenarij od prošle godine!? Dok laboratorije u BiH bilježe prve slučajeve mnogo opasnijeg delta soja koronavirusa, sve je manje vremena da spremno dočekamo novi val i zaštitimo barem najrizičnije grupe stanovništva. To više nije pitanje odgovornosti nadležnih koji ne znaju, ne mogu ili neće da reagiraju energičnije, već i svakog od obveznika doprinosa za zdravstvo u koje se godišnje usmjeravaju stotine miliona maraka.

Bezobrazni zvaničnici ne vide ništa sporno zbog činjenice da za više od godinu nismo uspjeli zbrinuti preživjele

Je li vas sramota

Godine učenja, istraživanja, rada, ali i ljubavi prema nauci profesora <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Adnan%20Mehoni%C4%87&amp;">Adnana Mehonića</a> rezultirale su fantastičnim rezultatom. Ime mladog bh. genijalca na listi je 35 najvećih umova današnjice, inovatora mlađih od 35 godina, spremnih i sposobnih da promijene svijet koji poznajemo. Sarajliju s londonskom adresom magazin “MIT Technology Review” uvrstio je na globalnu listu, a Mehonić je prvi Bosanac koji je dobio tako vrijedno priznanje.
Ime naučnika koji je školovanje započeo u BiH, a nastavio u Velikoj Britaniji na listi je na kojoj su se prije njega našli i osnivači Facebooka,&nbsp;Googlea, Linuxa, Tesle i drugih velikih svjetskih kompanija, a njegova životna priča dokaz je da u današnjem svijetu ni za djecu iz malih država ne postoje prepreke na putu ka ispunjenju njihovih snova.

Prof. dr. Adnan Mehonić dobitnik je “Zlatne značke” Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu, “Oxford Instruments Award” za najbolji magistarski rad, priznanja za najinovativnijeg akademika na Univerzitetu u Londonu. Autor je više od 35 radova u prestižnim naučnim časopisima, ima tri međunarodna patenta, član je Kraljevske akademije za tehničke nauke i Asocijacije za napredak nauke i tehnologije, koja okuplja mlade Bosance i Hercegovce koji studiraju ili rade van BiH.

Ime mladog bh. genijalca na listi 35 najvećih umova današnjice

Mehonić: Nema prepreke na putu ka ispunjenju snova

Adnan Mehonić: Ponos domovine

<a href="https://avaz.ba/tag/55736/mahir-mesalic">Izvjesni Mahir Mešalić, član Predsjedništva DF-a</a>, povodom sastanka <a href="https://avaz.ba/tag/26052/matthew-palmer">američkog izaslanika za zapadni Balkan Metjua Palmera (Matthew)</a> i<a href="https://avaz.ba/tag/68074/angelina-eichhorst">evropske zvaničnice Angeline Ajhors (Eichhorst)</a> s liderima bh. stranaka, poručio im je svima kolektivno da se „ne igraju državom“.
U pismu Mešalić udara sve redom, s izuzetkom svojih koalicionih partnera iz SDA, stidljivo ističući da i među njima ima onih kojima nije mrsko „legitimno predstavljanje“, ali odmah potom naglašavajući da se oni „malo manje pitaju“.
DF putem pisama dijeli lekcije učesnicima sastanka, jer njih na sastanak niko nije ni pozvao, što je zapravo i najbolja simbolička poruka šta SAD i EU trenutno misle o relevantnosti ove stranke u BiH.
<a href="https://avaz.ba/tag/3586/zeljko-komsic">A „igranjem državom“ može se nazvati upravo ono što Komšić čini.</a> Njegovih već više od 10 godina „borbe za državu“ preko stolice u Predsjedništvu rezultiralo je tim da BiH nikada nije imala goru diplomatsku poziciju i manje otvorenih vrata u svijetu.
Njegove velike riječi o građanskoj i multietničkoj BiH rezultirale su sve gorim odnosima između građana i naroda te HDZ-u dale vjetar u leđa upravo za zahtjeve „legitimnog predstavljanja“. Njegovo vođenje stranke dovelo je do toga da se DF od vodeće stranke lijevog centra danas pretvori u jednu rastrojenu ljušturu od koje bivši članovi i glasači bježe glavom bez obzira.
A treba li tek spominjati nesebično održavanje SDA-ove kriminalno-porodične oligarhije na pozicijama moći, branjenje njihovih koruptivnih skandala ili ultranacionalističke ispade njegovih savjetnika? Treba li spominjati i to da onaj koji na sva usta demagogizira o građanskoj državi javnu podršku uživa još tek od ponekog radikalnog elementa SDA? Jesu li to Komšićevi partneri za građansku i multietničku državu?
Ili je sva ta patetična bujica kvazipatriotizma tek unosno sredstvo iza kojeg se krije jedno veliko ništa, a koje Komšiću već godinama omogućava najviše funkcije i enormna primanja za malo rada i puno pogubnih rezultata? No, rezultati posljednjih lokalnih izbora i odnos međunarodne zajednice šalju jasnu poruku da ta demagogija više ne pije vode.

Komšićeva demagogija više ne pije vode

Štetočina u Predsjedništvu

<a href="https://avaz.ba/tag/29763/gareth-southgate">Geret Sautgejt (Gareth Southgate)</a> je 1996. godine bio tragičar Gordog Albiona. Bio je šesti u nizu onih koji su šutirali jedanaesterac u polufinalu Evropskog prvenstva koje se igralo u Engleskoj, ali mu je Andreas Kepke (Köpke) odbranio.Ko se sjeća te utakmice i te scene, zna da se tada Sautgejtu srušio svijet. Njegov pogled je otkrivao trenutnu traumu kroz koju je prolazio. Dvije i po decenije kasnije Sautgejt se na Evropskom prvenstvu najprije „osvetio“ reprezentaciji Njemačke, izbacivši je u osmini finala, a potom je reprezentaciju Engleske bez primljenog gola doveo do polufinala u kojem igraju s Dancima.Niko brže od engleskih novinara ne može stvoriti euforičnu atmosferu ili otići u krajnost pa beskrupulozno kritizirati reprezentaciju i selektora. Međutim, sadašnja reprezentacija Engleske, predvođena Sautgejtom, ne nalikuje na prijašnje, ima nešto posebno i ne glorificira otočni stil fudbalske igre.Englezi imaju priliku da postanu prvaci, a Sautgejt prijeđe put od tragičara do heroja.

„Osvetio“ se Njemačkoj, a potom Englesku doveo do polufinala

Geret Sautgejt: Od tragičara do heroja

Još se nismo izborili s alfa, beta i gama verzijom <a href="https://avaz.ba/tag/82572/koronavirus">koronavirusa</a>, odnosno prvim, drugim i trećim sojem, a u Bosni i Hercegovini su registrirani delta sojevi koronavirusa koji je, ako ćemo iskreno, nepoznanica za sve one koji se bave epidemiologijom.Opet je sudbina bh. stanovništva u Božijim rukama, jer sramota koju su im priredile vlasti sa svih nivoa ne može ih ohrabriti u razmišljanju da o njihovom zdravlju brinu oni koji su dobro plaćeni.Vratimo se na početak pandemije koronavirusa. Ko se, kada i zašto pojavljivao u javnosti? Ko je davao saglasnosti, birao ponuđače, nabavljao respiratore? Šta se dogodilo kada je zagustilo? Uslijedili su odgovori: „Pa ja sam ginekolog/inja!“Zbog toga smo i godinu poslije tu gdje jesmo. Bez jasno definiranog plana imunizacije stanovništva, sa sadaka-vakcinama i delta virusom kao potpunom nepoznanicom, ali koja prijeti ljudskim životima.

Da se od početka pitala struka, da se i danas pita struka, možda bi broj smrtnih ishoda bio znatno manji.U svim državama okruženja, pa i u bh. entitetu RS javna obraćanja su imale osobe koje barem nešto znaju o virusima, epidemiji i pandemiji.Samo kod nas o tome su govorili ginekolozi, mašinski tehničari, televizijski voditelji, proizvođači malina, i to srebrenih.Naredne godine su novi opći izbori. Ako narod izabere istu vlast, onda više nije do vlasti, već je do naroda koji ne zaslužuje bolje.Država koja ne mrda iz okova devedesetih godina prošlog stoljeća je samo prolazna stanica za mlade i perspektivne ljude koji se školuju za tržište rada gdje se poštuje sposobnost, a ne podobnost.

Opet je sudbina bh. stanovništva u Božijim rukama, jer sramota koju su im priredile vlasti sa svih nivoa ne može ih ohrabriti

U Bosni i Hercegovini su registrirani delta sojevi koronavirusa

Delta virus

Niko iz <a href="https://avaz.ba/tag/233/fk-sarajevo">Fudbalskog kluba Sarajevo</a> nije izlazio u javnost i kukao nad sudbinom, a nije bilo lako voditi klub koji ima tako velike obaveze, a jednostavno novca nema. Na kraju su objavili krizu. Dogovoreno ranije iz pravca Vijetnama nije stizalo, jer je Ngujen Nam (Nguyen) očigledno precijenio sebe, ali i svoju „ljubav“ prema bordo klubu. Uzalud se javljao i pisao bajke, on, jednostavno, preuzete obaveze nije ispunjavao. Davao je obećanja, ljudi u klubu bili su vezanih ruku, a na kraju je sve plaćeno slabim igrama na terenu i gubitkom, prema mnogima, već osvojene titule. Mjesec za mjesec stizala su obećanja, teret na svoja pleća primali su ljudi u klubu, treneri i igrači, ali prije svega jedna žena.

Kritika je bilo i opravdanih na rad kluba, ali ovog puta se ispostavilo da je krizu izazvao čovjek koji je tražio skupe igrače, nije vjerovao u mlade, a na kraju to nije mogao ili nije htio plaćati.

U cijeloj priči najlakše je bilo reći „Sabrina“. <a href="https://avaz.ba/tag/6614/sabrina-buljubasic">Sabrina Buljubašić</a>, direktorica Sarajeva, na najvećem je udaru bila i u posljednje vrijeme i njeno ime je tako često spominjano. Nije zaslužna za ranije trofeje, ali je itekako kriva za gubitak posljednje titule, tako se nekako postavljala stvar u glavama mnogih.
Sada je upravo Buljubašić očitala lekciju svima. Pozvala je Vinsenta Tana (Vincent), ranijeg vlasnika upravljačkih prava, i zatražila da se vrati u klub. Hrabar potez, jer nije baš da te bogatune možete nazvati svaki dan. Direktorski potez i toj ženi treba odati priznanje, isto kao što treba uputiti i kritiku kada nešto ne valja.
Tan je blizu povratka i njegovo „vađenje iz gabule“ tima s Koševa po drugi put bi ga promaklo u još veću zvijezdu među navijačima.

Nije zaslužna za ranije trofeje, ali je itekako kriva za gubitak posljednje titule, tako se nekako postavljala stvar

Direktorski potez

U Gradskoj biblioteci u Kalesiji organizirana je promocija knjige “Majka Hatidža” <a href="https://avaz.ba/tag/119798/esnefa-smajlovic-muhic">Esnefe Smajlović-Muhić</a>. Djelo objavljeno dvije godine nakon smrti Hatidže Mehmedović predstavlja autentično podsjećanje na napade na Srebrenicu, pad grada, genocid, potragu za tijelima i ekshumacije žrtava, organiziranje preživjelih majki u udruženja, ali i izgradnju Memorijalnog centra, povratak u grad, procesuiranje ratnih zločinaca. Sve to iz ugla srebreničke majke Hatidže, čija su hrabrost, upornost i sabur u potrazi za pravdom zadivili cijeli svijet. Autentičan hronološki dokument o Srebrenici i majci Hatidži, simbolu borbe za istinu, mogla je pisati samo Srebreničanka Esnefa Smajlović-Muhić, žena čiji je otac, također, ubijen tokom genocida u ovom gradu. Iako od 1993. s porodicom živi u Tuzli, prije 13 godina obnovila je porodičnu kuću u Srebrenici koju je gradio njen rahmetli otac, a uprkos bolnim uspomenama, ovaj grad itekako osjeća svojim. 
Dio je porodice čije su tri generacije stradale u pokoljima bošnjačkog stanovništva, a “kroz sadržaj svojih knjiga ne dozvoljava da je preplavi zaborav”. Prije djela “Majka Hatidža” objavila je i autobiografsku knjigu “Život prije i poslije Srebrenice”.

Njena knjiga objavljena je dvije godine nakon smrti Hatidže Mehmedović

Smajlović-Muhić: Autorica knjige “Majka Hatidža”

Sjećanje ne umire

Hasna Fejzić: Ponos i prkos heroine

Lana Pudar: Bazen pun medalja

Raštimani orkestar

Otcjepljivanje Herceg-Srpske

Duda Balje: Na strani istine

Kosovska solidarnost

Đanluđi Donaruma: Igrač odluke

Suzana Radanović: Borba za našu djecu

Je li vas sramota

Adnan Mehonić: Ponos domovine

Štetočina u Predsjedništvu

Geret Sautgejt: Od tragičara do heroja

Delta virus

Direktorski potez

Esnefa Smajlović-Muhić: Borba majke Hatidže

Kolumne

Sjećanje ne umire

Hasna Fejzić: Ponos i prkos heroine

Lana Pudar: Bazen pun medalja

Raštimani orkestar

Otcjepljivanje Herceg-Srpske

Duda Balje: Na strani istine

Kosovska solidarnost

Đanluđi Donaruma: Igrač odluke

Suzana Radanović: Borba za našu djecu

Je li vas sramota

Adnan Mehonić: Ponos domovine

Štetočina u Predsjedništvu

Geret Sautgejt: Od tragičara do heroja

Delta virus

Direktorski potez

Esnefa Smajlović-Muhić: Borba majke Hatidže