Više od dva miliona ili 63,7 posto stanovnika BiH glasalo je tog 29. februara i 1. marta 1992. godine na historijskom referendumu o <a href="https://avaz.ba/tag/22245/dan-nezavisnosti-bih">nezavisnosti naše zemlje</a>. U situaciji kada je Jugoslavija pucala po šavovima, trebalo je donijeti tešku odluku. Iako je većina bila svjesna opasnosti, nikakva prijetnja nije mogla utjecati na odlučnost građana, pa je 99,7 posto njih bilo “za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”. Iza potpisa na referendumu stavili su i vlastite živote u najtragičnijem razdoblju koje je uslijedilo. Krvlju su osujećeni pokušaji komadanja države, a političarima data prilika da za stolom dogovore našu budućnost. 
Uprkos žrtvama, čak i u vrijeme kad smo, zbunjeni, gledali u mapu BiH s entitetima, kantonima i distriktom, nada da ćemo u miru izgraditi “državu ravnopravnih građana, naroda BiH” bila je jaka, ali, umjesto podrške povratku, uslijedila je pronevjera međunarodne pomoći, umjesto dizanja fabrika - desila se privatizacija, prognani su onemogućeni da glasaju tamo odakle su protjerani, umjesto znanja i sposobnosti - favorizirana je podobnost, etničke podjele produbljene i cementirane, prijatelje iz najtežih vremena smo rastjerali ili su sami digli ruke od nas…

Danas smo država podijeljena na klase privilegiranih i obespravljenih, bogatih i siromašnih. Okovani smo vještačkim strahom od novih sukoba i onim realnim je li budućnost naše djece daleko od BiH. Na putu ka Evropi smo davno, a ka NATO-u nedavno zaustavljeni. Praznik dočekujemo u getu bez vakcina, u kojem se lokalni voždovi i paše više brinu da dokažu da nam je zajednička budućnost nemoguća, da im stranka ne propadne i neka pozicija ne promakne nego za živote građana.

Zato je ovaj 1. mart prilika za konačni reset, da se sjetimo palih na putu ka slobodi, ali i da se zapitamo je li ovo država za koju su se borili. Da u svim entitetima razmislimo gdje su nas dovele podjele i obećanja da ćemo jedni bez drugih bolje živjeti. Imamo u prošlosti propuštenih lekcija kada je BiH zaista bila država ravnopravnih naroda i građana.

Iza potpisa na referendumu stavili su i vlastite živote u najtragičnijem razdoblju koje je uslijedilo

Više od dva miliona ili 63,7 posto stanovnika BiH glasalo je na referendumu o nezavisnosti

Država ravnopravnih

Ustavna obaveza proistekla iz Aneksa 7, povratak svih na svoje, nikada nije realizirana. Potpisnici <a href="https://avaz.ba/tag/11953/dejtonski-mirovni-sporazum">Dejtonskog mirovnog sporazuma</a> znali su da se taj aneks nikad neće realizirati, pogotovo kada je u pitanju područje na kome su vršene masovne egzekucije i etničko čišćenje i koje se zove samo po jednom konstitutivnom narodu. 

Mrtvi se vraćaju u tabutima nakon prekopavanja masovnih stratišta, a živi su rasuti po cijeloj planeti... Oni najhrabriji koji su se odvažili da početkom dvijehiljaditih dođu na svoje u tom entitetu su građani trećeg, četvrtog ili petog reda. 
U domenu ekscesa ili incidenta je njihovo zapošljavanje u institucijama ili javnim preduzećima. Zbog toga je povratnika u bh. entitet RS sve manje, jer se od obnovljenih kuća ne živi. Štaviše, sve kuće, uprkos silnim donacijama, nikada nisu „uspravljene“. 
Godine će učiniti svoje, a etničko čišćenje će za deceniju ili dvije biti verificirano. Ostat će pusti krajevi i priče o ljudima koji su tu živjeli.





Ono što nije ostvareno u ratu, kontinuirano se provodi u miru. No, na šta računaju oni koji govore da je BiH od Une do Drine?
Zar u ovih 25 godina postdejtonskih kriminalnih privatizacija i bogaćenja tajkuna nisu mogli osmisliti model o(p)stanka povratnika. Radna mjesta u svojim lokalnim zajednicama otvarali su prognanici koji su preživjeli i koji su se snašli u tuđini.
I dalje će povratnici deklarativno dobivati podršku, ali će praktično biti pušteni niz Drinu - kao i 1992. godine.

Mrtvi se vraćaju u tabutima nakon prekopavanja masovnih stratišta, a živi su rasuti po cijeloj planeti...

Muke povratničke

Penzionisani imam iz <a href="https://avaz.ba/tag/50627/bosanka-gradiska">Bosanske Gradiške</a> Besim ef. Šeper naumio je da za života pokrene projekt izgradnje džamije Sukije koja je srušena 1958. godine. Na tom mjestu izgrađen je hotel, a ef. Šeper ponovo je vidi na lokaciji obližnje Musale. 

Priča o imamu Šeperu nije jedinstvena na našim prostorima, ali je obojena ljudskošću, poštovanjem i istrajnošću. 
On je svojevremeno bio glavni inicijator izgradnje pravoslavne crkve srušene u vrijeme NDH-a. Osigurao je veliki novac te je gradnja pravoslavne crkve u Bosanskoj Gradišci počela 1973. godine. 
Neljudi u drugačijim odorama od NDH-a, ali s identičnim namjerama, dvije decenije kasnije srušili su dvije džamije…
Imam Šaper, kao vrsni poznavalac prilika u gradu na Savi, sada tom gradu želi vratiti građevine koje pamti. Među njima je i džamija Sukija. Za projekt je potrebna samo dobra volja, onakva kakvu je imao Šaper kada je, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pomagao gradnju pravoslavne crkve.&nbsp;

Bio inicijator izgradnje pravoslavne crkve, sada pokreće gradnju džamije

Besim ef. Šeper: Dobra volja za stara vremena

Nakon skoro tri mjeseca, najduže zimske pauze koju ima jedno evropsko fudbalsko takmičenje, danas se na scenu vraća <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Premijer%20liga%20BiH&amp;">Premijer liga BiH</a>. Kreće spektakl koji može režirati samo fudbal u Bosni i Hercegovini. Vraćamo se u martovsku kaljužu, kakvu u Engleskoj nemamo privilegiju vidjeti ni tokom decembra ili januara. Infrastruktura je standardno loša, pomaka tokom zime nije bilo, niko ih nije ni očekivao, ali nije trava sve. 
Ima nešto i u kvalitetu igre, suđenja, organizaciji utakmica, a, ruku na srce, niko i ne očekuje velike pomake. Navikli smo i, ne treba lagati, poželjeli smo, iako to zvuči pomalo mazohistički.
Bez obzira na to što nas ponovo čeka neki tamo Miloš Gigović s pištaljkom u ruci, od kojeg doživljavate transfer blama, ili ko zna koliko zamjenskih gigovića koji gledaju da šta sitno ušićare na ovom našem „hudom“ fudbalskom nebu, bilo je vrijeme da se vrati najjače bh. fudbalsko takmičenje.

Jasno, zbog pandemije će se igrati bez publike, a sve će i ovog puta biti pod budnim okom „šarenih“ organa Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine, koji funkcioniraju po principu nacionalnih komponenti. Deviza da „moj nije lopov“ samo zato jer je „moj“ i dalje ostaje, ali tu oni koji vole naš fudbal ništa ne mogu.

Ne zbog trenera, igrača ili navijača, nego zbog njih, „sportskih radnika“ osuđenih ili optuženih za sve i svašta, pripremite se na mnoštvo zanimljivosti i eskapada. Lome se koplja, borba za trofeje, Evropu ili opstanak tjerat će mnoge da traže puteve van travnjaka, a to je najpogodnije tlo za mešetarenje. Zato ne treba čuditi da se naša fudbalska elita i ove godine pomiješa s cirkusom, ali i na to smo navikli.
Stiže Premijer liga BiH - naša je, pa da je od bilo čega!

Nakon što je okončana najduža zimska pauza u jednom evropskom fudbalskom takmičenju, vraća se Premijer liga BiH

Stiže Premijer liga BiH - naša je, pa da je od bilo čega!

A sad, spektakl

<a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Kenan%20Kamenja%C5%A1&amp;">Centar naše košarkaške reprezentacije Kenan Kamenjaš</a> (21) u četvrtak je dobio posebno priznanje „Mirza Delibašić“, na 76. tradicionalnoj manifestaciji ''Izbor sportiste i sportskih ekipa BiH u 2020. godini'', koju organizira Sportski savez u BiH. Dan kasnije FIBA ga je uvrstila u Top 10 najtalentiranijih košarkaška Evrope koji su odigrali kvalifikacije za Eurobasket. Kamenjaš je odigrao veliku ulogu u uspješnoj priči BiH. Bio je sastavni dio obje pobjede BiH u posljednjem prozoru protiv Grčke i Bugarske. Efikasno je pretvarao dodavanja saigrača u poene i stvarao njima prostor za šuteve, istakli su, između ostalog, iz FIBA-e.

Naš 21-godišnji centar imao je odličnu statistiku u kvalifikacijama za Eurobasket u kojima je - u prosjeku, ubacivao 16,4 poena, uz 8,6 skokova, a davao je veliki doprinos u defanzivnoj igri.

Kenan Kamenjaš rođen je 17. januara 2000. godine u Varešu. Trenutno je član sarajevskih Sparsa. Ranije je igrao za U-16 i U-18 selekcije Bosne i Hercegovine...

Centar naše košarkaške reprezentacije uvršten u Top 10 najtalentiranijih košarkaška Evrope

Kamenjaš: Dobio i posebno priznanje „Mirza Delibašić“

Kenan Kamenjaš: Evropska perspektiva za velike domete

Stotinu čuda doživio je stanovnik Bosne i Hercegovine, od potopa i grada veličine teniske lopte, virusa koji zaustave život, do političara koji u penziju isprate tri američka predsjednika, a sami o njoj još ne razmišljaju. Sve što danas izgleda nemoguće, sutra već može biti, osim da se političar odlijepi od stolice i da pokuša živjeti i od vlastitog truda. 

Ipak, svjedočimo i takvom primjeru u Zloselima kod Kupresa, gdje je bivši načelnik odlučio razviti farmu ovaca i krava. Radi se o <a href="https://avaz.ba/tag/26906/perica-romic">Perici Romiću</a>, mladom doktoru veterinarskih nauka, koji je 2012., s nepunih 28 godina, postao načelnik Kupresa, a nakon odrađenog mandata posvetio se onome za šta se školovao. 
Na porodičnoj farmi koja postoji već dva stoljeća trenutno ima više od 1.000 ovaca i tridesetak krava, a planira širiti proizvodnju. Da Romić nije primjer klasičnog bh. političara, dalo se naslutiti kada je sam sebi spustio načelničku plaću za oko 1.000 KM, a poznat je i kao korektan poslodavac koji rad svojih zaposlenika adekvatno i nagradi. 
Zbog svega je danas u društvu stanovnika svoje farme, sigurno, sretniji i zadovoljniji nego što bi bio u bilo kojoj od bh. skupština, među ljudima od kojih većina bez politike ne bi znala šta da radi.

Nakon načelničkog mandata posvetio se onome za šta se školovao

Romić: Doktor veterinarskih nauka na farmi uzgaja ovce i krave

Perica Romić: Pošteni političar i ponosni farmer

Grupa međunarodnih stručnjaka osmislila je novi model djelovanja <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=BiH&amp;">međunarodne zajednice u BiH</a> i nazvali su ga „sendvič model“.
Osnovna promjena u pristupu međunarodne zajednice je u insistiranju na djelovanju građana BiH koji bi, zajedno s međunarodnom zajednicom, trebali vršiti pritisak na vlastodršce. Obični građani moraju shvatiti da stvarnu moć u državi posjeduje narod, a ne političari. Tek kad se to desi, moguće je očekivati da „sendvič model“ uspije.
Ukoliko želimo bolje svojoj djeci, moramo izgraditi stav, a bili smo na tom putu prije sedam godina, kad se u BiH prolomilo nezadovoljstvo kroz masovne demonstracije.
Tad su masovni protesti i njihove posljedice naišli na oštre osude vlastodržaca koji su građane optužili za rušenje državnih institucija, ustavnog poretka i same države. Međutim, s distance od sedam godina vidi se da je to bio politički spin, a kako bi se kod patriota izazvao osjećaj izdaje i kako bi odustali od demonstracija. Čuli smo optužbe da to nije evropski način, da to nije u tradiciji civilizirane Evrope.
Ali i to je bila laž. Dokaz toga su civilizirani Evropljani - Francuzi. Poznati su oni po tome da na bilo koju odluku vlasti koja je usmjerena protiv naroda odgovaraju masovnim demonstracijama, koje su vrlo često i nasilne.
Međutim, naši vlastodršci koriste matricu poznatog autoritativnog vladara Rusije Vladimira Putina, koji je nedavno, putem malih ekrana, uvjeravao građane da ne trebaju izlaziti na ulice i da ne smiju dopustiti da ulice Moskve liče na ulice Pariza nakon demonstracija.
Dakle, na građanima BiH je da odgovore na pitanje hoće li da budu kao Rusija ili Francuska. Pametnima izbor i nije težak. Kultura masovnih i nenasilnih demonstracija kao metoda pritiska na vlast mora postati dio bh. duha, a poznati bosanski inat mora proraditi na dobrobit budućih generacija. Kad naučimo ovu lekciju, neće nam ni trebati „sendvič“ model i predstavnici međunarodne zajednice.

Obični građani moraju shvatiti da  stvarnu moć u državi posjeduje  narod, a ne političari

Masovni protesti naišli su na oštre osude vlastodržaca koji su građane optužili za rušenje državnih institucija

Bosanski sendvič

Bosna i Hercegovina, uz Albaniju i Kosovo, jedina je država u Evropi koja nikada nije usvojila zakon o restituciji, čime bi omogućila vraćanje otetog vlasništva. Zbog toga stotine ljudi koji potražuju svoju imovinu vode sudske procese protiv naše države, praćeni pritiscima EU. Tako je Evropski parlament u svojoj rezoluciji iz 2018. uvjetovao BiH da pokrene postupak restitucije, dok se, prema odluci Evropskog suda u Strazburu, svim oštećenim u FBiH mora isplatiti 1.000 eura po kvadratu nekretnine koju je bivša ili sadašnja država nacionalizirala. 
Privatno vlasništvo, kako je znano, u Evropskoj uniji i civiliziranim društvima je svetinja.
Kako je onda moguće da više od 30 godina nakon pada Berlinskog zida i demokratskih promjena u BiH u našoj zemlji, i pored silne antikomunističke retorike, nikada nije ispravljena ona bazična komunistička nepravda na kojoj se utemeljio taj sistem?Odgovor leži u činjenici da BiH istinsku tranziciju iz socijalizma u modernu tržišnu demokratiju zapravo nikada nije ni prošla. Nesumnjivo, nacionalnim strankama jesu se gadili mnogi manifesti komunističke ideologije poput ateizacije i “bratstva i jedinstva”. No, sam komunistički model vladanja ne da im nije gadljiv, nego su sve učinili da ga u što većoj mjeri očuvaju. Razlog je krajnje prizeman - komunisti su uspostavili sistem u kojem partija preko države kontrolira sve pore društva - od ekonomije do kulture, a nacionalisti su iznad svega htjeli moć i kontrolu. Tako je u državnom vlasništvu zadržan što je moguće veći broj firmi, ono što se privatiziralo dijelilo se stranački uvezanim ratnim profiterima i tajkunima, uhljebljivanjem na budžet stvarala se stranačka mašinerija, a na vlasništvu koje su komunisti oteli nove vladajuće strukture i s njima uvezani elementi nastavili su parazitirati kao da je njihovo. No, kao što se ispostavilo da je socijalizam ekonomski epohalan promašaj, tako i BiH s održavanjem najgorih karakteristika tog sistema nastavlja tavoriti na evropskom dnu. “Ko na tuđem haku gradi svoju nafaku, kad-tad dođe na sadaku."

Gadili su im se komunisti, ali ne i komunistički način vladanja

Evropski parlament u svojoj rezoluciji iz 2018. uvjetovao BiH da pokrene postupak restitucije

Nacionalni komunizam

Od voditelja srbijanske Happy televizije&nbsp;Milomira Marića&nbsp;teško da nas još nešto može iznenaditi. Radi se o svojevrsnoj personifikaciji profesionalnog i ljudskog besramlja. Marić predano postavlja nove granice moralnog i novinarskog dna, jer dno je uvijek tamo gdje je on, a iz dana u dan uspijeva dostići nove dubine. Uspio je kreirati najprimitivniji rijaliti šou u zaista žestokoj konkurenciji, a za ratne zločince otvoriti svojevrsni televizijski hotline u svojim mnogobrojnim emisijama u kojima redovno gostuju. Ko se još ne sjeća javljanja iz zatvora osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, zbog čega je i Haški tribunal vodio istragu, optuživanja profesora Sinanija da ima “sumnjivo prezime” ili vrijeđanja žrtava u Srebrenici? 
Ipak, da uvijek može niže, Marić je pokazao prilikom intervjua sa režiserom “Dare iz Jasenovca” Predragom Antonijevićem. 
Marić je, uz odobravanje gosta, izjavio da je zloglasni koncentracioni logor Omarska bio svojevrsno odmaralište iz kojeg su zatočeni Bošnjaci mogli izlaziti kad su htjeli i da su fotografije izgladnjelih logoraša koje su obišle svijet primjer propagande protiv Srba, jer su te logoraše poslije “nahranili i vodali po cirkusu”.

Voditelj srbijanske Happy televizije nastavlja vrijeđati bošnjačke žrtve

Milomir Marić: Bijednik

Puno je priče bilo oko nastupa <a href="https://avaz.ba/tag/1988/novak-dokovic">Novaka Đokovića</a> na ovogodišnjem Australian Openu. Zvanični fizioterapeuti ATP-a su objelodanili da se u jednom od mečeva požalio na povredu mišića, čak je govorio da misli kako mu je mišić pukao, ali je pobijedio.

Izazvalo je to mnogo sumnji, a sada se ispostavilo - potpuno neopravdanih. Zvanični fizioterapeut Australian Opena potvrdio je da je zaista Đoković imao neugodnu povredu, a to njegov uspjeh čini još većim.
Novak Đoković je i povrijeđen ispred svih i tako je prije nekoliko dana stigao do devetog trijumfa na Australian Openu i čak 18. glen slem pobjede. S peharom sa sobom nosi i povredu, ali će sigurno, kao i mnogo puta do sada, prevazići taj problem. 
Novak Đoković rođen je 2. maja 1987. godine u Beogradu. Ima 82 ATP titule, a trenutno je na broju od 18 trofeja na gren slem turnirima. Narednog mjeseca postat će rekorder po broju sedmica na prvoj poziciji ATP liste.

Stigla potvrda da mu nije bilo nimalo lako nositi se s problemima

Novak Đoković: I povrijeđen ispred svih

Imamo zakone, policajce, obavještajce, tužioce, sudije, ali ubice rahmetli Dženana i pokojnog Davida već godinama su na slobodi. U državi u kojoj se brzo&nbsp;sazna ko je posjekao nekoliko stabala kod Bužima ili u gepek natovario nekoliko paketa duhana iz Gruda ili Trebinja, samo naivnima nije jasno da zlikovce pokušavaju zaštititi utjecajni, od naroda odrođeni kotačići aktuelnih režima u oba entiteta, kojima ni smrt djece koja su tek trebala da žive ništa ne znači. 
Postoji li nešto veće i važnije od ljudskog života i može li se sva muka koju prolaze porodice Memić, Dragičević, ali i mnoge druge mirno promatrati!?
Potpredsjednik SDP-a Vojin Mijatović kritizira i sebe i druge iz opozicije što mirno promatraju šta se dešava u pravosudnom sistemu BiH, navodi da su porodice Dragičević i Memić “uradile više od svih nas na raskrinkavanju političko-pravosudne mafije u našoj zemlji” te najavio da će od svoje partije tražiti da stane iza građanskih protesta sve do pronalaska ubica Davida i Dženana.

Iako predstavljaju tragičan, najupečatljiviji i najočigledniji primjer bahatosti i bešćutnosti vlasti, nisu ovo jedini povodi zbog kojih bi građane neko konačno morao ohrabriti da progovore. Ka provaliji klizimo podijeljeni na klase. Jedni umiru, dok drugi razmišljaju kako zaraditi na medicinskoj opremi.

Jedni ostaju u getu, drugi će se vakcinisati van države. Jedni dobivaju otkaze, dok drugi sebi povećavaju plaće. Jednima svakodnevna muka s potrošačkom korpom, drugima limuzine od 100.000 KM.
Duga je lista razloga za ogorčenje, ali i proteste, jer predugo je vremena prošlo od posljednjih, pa se reakcije građana više niko i ne plaši. Nepravda koju ova zemlja proživljava danas jučer se mogla spriječiti ili barem ublažiti poštivanjem zakona, povjerenjem datim profesionalcima, a ne podobnima. Ono što nas čeka sutra, zavisi od našeg odgovora danas.

Ubice rahmetli Dženana i pokojnog Davida već godinama na slobodi

Odgovor naroda

Za većinu njih domovina ne pita, niti zna gdje su, ali Bosanci i Hercegovci u dijaspori ne mogu je zaboraviti i veze s njom ne žele pokidati. Naprotiv, rade na njenoj promociji i više se trude od njenih političara i dobro plaćene diplomatije kako bi joj budućnost učinili boljom. <a href="https://avaz.ba/tag/110448/ahmed-muratovic">Ahmed Muratović</a> rođen je u Švicarskoj, a njegovi roditelji porijeklom su Podrinjci. Student je medicine na Univerzitetu u Lozani, aktivan je u švicarskoj vojsci, vijećnik je u švicarskoj općini Val-de-Ruz, a kandidiran je i za kantonalnu skupštinu. Teško breme studija i svakodnevnih obaveza nosi ovaj 26-godišnjak, ali sebi je dao još jedan zadatak.- Želim da svi znaju za agresiju i genocid koje je BiH pretrpjela, ali i sadašnji sistem zbog kojeg ne može napredovati. Želim da Švicarska pomogne BiH u tranziciji njenog sistema, koji se može inspirirati švicarskim modelom - kazao je Muratović.On je samo jedan od desetina hiljada mladih ljudi koji pokušavaju pomoći državi koju vole. Za ono što rade u BiH se najčešće i ne zna, njihov trud ovdje se ne cijeni. Ali Ahmedovi i motivi drugih ljudi srcem vezanih za BiH nemaju veze sa statusom i ugodnim životom, već s ljubavlju prema brdima oko Cerske, Konjević-Polja i drugih bosanskih mjesta i gradova te želja da se i među njima živi kao u Švicarskoj.

Mladi političar u Švicarskoj, porijeklom iz BiH, nastoji pomoći zemlji koju voli

Muratović: Budućnost BiH učiniti boljom

Ahmed Muratović: Borac za domovinu

Visoki predstavnik u BiH <a href="https://avaz.ba/tag/605/valentin-inzko">Valentin Incko</a> (Inzko) je do aprila ostavio rok <a href="https://avaz.ba/tag/4189/narodna-skupstina-rs">Narodnoj skupštini RS</a> da oduzme dodijeljena odlikovanja osuđenim ratnim zločincima. Vlastima u bh. entitetu RS još jednom je pružena prilika da s cijelog jednog naroda skinu breme kolektivne krivice zbog počinjenih ratnih zločina i genocida u njihovo ime. 

Sudeći po reakcijama tamošnjih političara, ali i običnog puka, teško je očekivati da će se Inckov ultimatum ispoštovati. U poređenju sa 1995. godinom, kada je počinjen genocid u Srebrenici, malo šta se nabolje promijenilo u bh. entitetu RS. 
Mnogobrojne ulice i trgovi nose imena zločinaca iz Drugog svjetskog rata, a donedavno je Studentski dom na Palama nosio naziv po zlotvoru Karadžiću. 
Povratnici Bošnjaci, Hrvati, Bosanci i/ili Romi u tom entitetu su građani trećeg reda. Uskraćuju im se elementarna ljudska prava, kao što su sloboda izbora jezika, pravo na rad ili vjerske slobode, jer se još provode odluke sa sjednice skupštine srpskog naroda u BiH od 12. maja 1992. godine. 
Manji dio javnosti i, konkretno, građani srpske nacionalnosti, protive se klasičnom aparthejdu prema drugom i drugačijem. Ali… Oni su manjina kao i 1992. godine, kada je „crveni kombi“ ordinirao ulicama Banje Luke, kada su arkanovci u Bijeljini likvidirali civile ili kada su snajperisti u Sarajevu gađali „žive mete“.

Sadašnji saziv Narodne skupštine RS ima priliku kolektivnu odgovornost prebaciti na leđa već presuđenih ratnih zločinaca od kojih neki više nisu živi. Ako im nešto nije jasno, Incko im je slikovito objasnio da odgovore mogu pronaći na internetu. No, i ne moraju „guglati“ da bi se informirali o Mladiću, Karadžiću, Plavšić, Krajišniku… Oni su toliko nesreće nanijeli drugima, ali i svom narodu da Nedjeljko Čubrilović&amp;co bez ikakvih daljnjih konsultacija moraju znati o kakvim je zločincima riječ. Oni, mislimo na zastupnike u NSRS, moraju najprije raščistiti sami sa sobom, a onda donijeti odluku koja će, barem donekle, vratiti dignitet zakonodavnom tijelu u tom bh. entitetu.

Vlastima u bh. entitetu RS još jednom je pružena prilika da s cijelog jednog naroda skinu breme

Kolektivna krivica

<a href="https://avaz.ba/tag/82572/koronavirus">Građani BiH masovno umiru od posljedica pandemije koronavirusa.</a> Najgori smo u regionu. Dnevno umre više od 15 osoba, bolnice su i dalje pretrpane, a ljekari apeliraju na pridržavanje mjera, distancu, nošenje maski...
U samom smo vrhu liste zemalja po broju preminulih. Svi pokazatelji i statistički podaci idu u prilog tome i tako je već mjesecima. Navršila se i godina od početka pandemije, a vlast je i dalje uspavana. 
<a href="https://avaz.ba/tag/5982/vakcine">I dok nadležni štabovi apeliraju na pridržavanje mjera, ni na vidiku nema informacija o dolasku vakcina.</a> 
S druge strane, ljudi u svijetu i regionu uredno se vakcinišu već mjesecima, a u našoj državi se još ne zna ni kada će vakcine doći. Narod je već i oglušio na najave i lažna obećanja.

Pogotovo jer se ne zna ni koja će vakcina doći. Ne zna se ni hoće li uopće biti odobrene. Ne zna se ni šta radi Agencija za lijekove. U prijevodu - ništa se ne zna i nikome ništa.

Sve je usporeno i uspavano. Koordinacije nema. Državna vlast poručuje jedno, kantoni traže drugo. Ali dok se traži krivac, prebacuju odgovornosti, postajemo crna rupa u Evropi i svijetu.
Jedina smo, ustvari, zemlja, kako stvari trenutno stoje, koja nema vakcine u regionu. I tu smo ponovno posljednji. Samo da to shvate oni koji nam kroje sudbinu i šalju apele da nosimo maske. I dok stižu apeli, situacija se ponovno pogoršava. Raste i broj oboljelih, a imamo i novi soj virusa.
Prema svemu sudeći, dok u BiH vakcine dođu, broj umrlih će se udvostručiti, a Evropa i region završit će s imunizacijom. Vrijeme je da se konačno nadležni probude jer vremena više nema. Odavno je u Bosni i Hercegovini pet do 12!

Sve je usporeno i uspavano. Koordinacije nema. Državna vlast poručuje jedno, kantoni traže drugo

Ne zna se ni koja će vakcina doći u BiH

U svemu posljednji

<a href="https://avaz.ba/tag/38268/emir-sulejmanovic">Naš košarkaški reprezentativac Emir Sulejmanović odličnom igrom protiv Grčke izborio je mjesto u idealnoj petorci 5. kola kvalifikacija za Eurobasket 2022.</a> Također, naš centar iz Tenerifa nalazi se u konkurenciji MVP-a 5. kola kvalifikacija za Evropsko prvenstvo. Sulejmanović je, podsjetimo, predvodio naš tim do pobjede u duelu s reprezentacijom Grčke s 23 poena i 13 skokova.
Emir Sulejmanović rođen je 13. jula 1995. godine u paklu srebreničkih šuma. Odrastao je u izbjeglištvu, gdje je rano ostao bez majke Vahdete, koja je preselila na drugi svijet u svojoj tridesetoj godini. Emir je tada imao samo pet godina. 
Još kao dijete, nagovijestio je veliki košarkaški talent te je igrao za mlađe selekcije Finske. Karijeru je potom gradio u omladinskim kategorijama Olimpije i Barcelone, a nastupao je za italijansku Orlandinu i zagrebačku Cibonu, da bi se prije četiri godine vratio na Pirinejski poluotok. 
Pretprošle sezone eksplodirao je u Breoganu, kao posuđeni igrač Fuenlabrade.

Ušao u konkurenciju MVP-a petog kola

Sulejmanović: Protiv Grčke postigao 23 poena, uz 13 skokova

Emir Sulejmanović: Heroj u idealnom timu

"Sloven sam, belac, slobodni strelac. Mani se, čiča, ja sam svoj"... („Nevernik“ s albuma „Marim ja“, 1991. godina).
<a href="https://avaz.ba/tag/2057/dorde-balasevic">Možda banalno zvuči u trenutku kada bivša Jugoslavija tuguje za Đorđem Balaševićem, ali potpisnica ovih redova uvjerena je da nikada kao sada nije bila istinitija ona: „Reci kakvu muziku slušaš i reći ću ti ko si“.</a> Tačnije, znat ću ko si.
Đorđe Balašević je bio veliki, bio je svoj, a opet svih nas iz 50-ih, 60-ih, 70-ih, 80-ih, pa i 90-ih, svih onih koji nisu željeli biti kao „oni“. Oni, koji su krvlju crtali granice, oni koji su kolektivnim grobnicama zvali svoje pobjede, oni koji otimaju gladnom iz usta... Oni su - fašisti i nacionalisti.
<a href="https://avaz.ba/tag/341/sarajevo">Nama u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, tako su značili njegova riječ, stih, podrška krvavih 90-ih, kao i neponovljivi koncerti 7. i 8. februara 1998. godine u Skenderiji, koja je od emocija, suza i ljubavi pucala po svim šavovima.</a>

Đole nas je uzimao pod svoje okrilje i bilo nam je drago što smo na istoj strani, uz takvu ljudsku gromadu, takvog pjesnika, takvog umjetnika... On je bio ta odlučujuća razlika između crnog i bijelog, dobra i zla.

Svesti Đorđa Balaševića na njegovu antiratnu ulogu (ma kolika ona bila) bilo bi neoprostivo prema Balaševiću umjetniku. Jer takav se rodi jednom u mnogo vremena.
Kakvu antologiju ljubavnih i drugih pjesama ostavlja iza sebe, od „Vase Ladačkog“, „Lepe Protine kćeri“, „Svirajte mi, jesen stiže“, „Samo da rata ne bude“, „Provincijalke“, „Život je more“ i ko još nije plakao uz „Jedan D-mol me razvali, neki bi to prosto tugom nazvali. Nije to. Šta je tuga za D-mol?“...
Tugujemo za Đoletom, kao za bratom, ocem, drugom, za nekim najrođenijim, a, ustvari, tugujemo zbog sebe jer više nikada nećemo čuti novu pjesmu Đorđa Balaševića, više nikada nećemo otići na njegov koncert...Nikada više...

Tugujemo za Đoletom, kao za najrođenijim, a, ustvari, tugujemo zbog sebe, jer više nikada nećemo čuti novu pjesmu Đorđa Balaševića, više nikada nećemo otići na njegov koncert... Nikada više...

Država ravnopravnih

Muke povratničke

Besim ef. Šeper: Dobra volja za stara vremena

A sad, spektakl

Kenan Kamenjaš: Evropska perspektiva za velike domete

Perica Romić: Pošteni političar i ponosni farmer

Bosanski sendvič

Nacionalni komunizam

Milomir Marić: Bijednik

Novak Đoković: I povrijeđen ispred svih

Odgovor naroda

Ahmed Muratović: Borac za domovinu

Kolektivna krivica

U svemu posljednji

Emir Sulejmanović: Heroj u idealnom timu

U ime svih nas

Kolumne

Država ravnopravnih

Muke povratničke

Besim ef. Šeper: Dobra volja za stara vremena

A sad, spektakl

Kenan Kamenjaš: Evropska perspektiva za velike domete

Perica Romić: Pošteni političar i ponosni farmer

Bosanski sendvič

Nacionalni komunizam

Milomir Marić: Bijednik

Novak Đoković: I povrijeđen ispred svih

Odgovor naroda

Ahmed Muratović: Borac za domovinu

Kolektivna krivica

U svemu posljednji

Emir Sulejmanović: Heroj u idealnom timu

U ime svih nas