Nije bilo davno kada je Bosna i Hercegovina bila vodeća država na vjetrovitom Balkanu u reformskim procesima. Krupnim koracima grabili smo prema Evropskoj uniji, u NATO savezu su nas rado dočekivali, razgovarali s nama i upućivali na nas kao primjer kako se iz konfliktnog, može uspješno preći u postkonfliktno društvo.

Na jednom od samita NATO pakta i sam sam svjedočio kako bh. zvaničnici, pošto su uspješno završili svoj dio posla, snažno lobiraju za Crnu Goru da joj se „progleda kroz prste“ i odškrinu vrata integracija. Službenici i zvaničnici Alijanse vjerovali su na riječ bh. predstavnicima i Crna je Gora tada, prije jedva desetak godina, prešla još jednu stepenicu.

Danas je ova mala, a ponosna i uspješna država, na pragu ulaska u NATO savez.

BiH je, haman, tamo gdje je bila prije 10 godina.

Crnogorci su, naravno, predano radili, ispunjavali uslove i preduslove Alijanse i mukotrpne napore krunisali ulaskom u najjači vojni savez na svijetu. Osigurali su stabilnost i sigurnost kakvu nikada prije nisu imali.

BiH je jako daleko od takve situacije.

- Posvećenost NATO-a na stabilnu i sigurnu Bosnu i Hercegovinu utkana u Dejtonskom mirovnom sporazumu prije 20 godina i danas je na snazi, kao i naša puna podrška aspiracijama te zemlje ka članstvu u alijansi.

Cijenimo doprinose BiH u operacijama NATO-a i njeno obavezivanje na regionalni dijalog, saradnju i sigurnost. Pozivamo čelnike zemlje da konstruktivno rade za dobrobit svih građana BiH i da poduzmu političke, ekonomske i vojne reforme neophodne da bi zemlja realizirala svoje evroatlantske aspiracije – navodi se u zajedničkom saopćenju ministara vanjskih poslova država članica NATO-a povodom usvajanja dokumenta “Politika otvorenih vrata”.

Jens Stoltenberg, generalni sekretar ove organizacije istakao je da “vrata NATO-a ostaju otvorena za zemlje koje su na putu približavanja Alijansi”, Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju i ostale zemlje koje su započele taj proces.

No, realno, NATO je više nego daleko i vrata su širom zatvorena i to s naše strane!

Problem nije u Alijansi. Još manje je problem u Oružanim snagama BiH. Alijansa govori jasno i razgovjetno. Mi tačno znamo šta trebamo uraditi.

OS BiH je bezmalo po svemu već u NATO-u. Stotine hrabrih pripadnika vojnih snaga BiH služilo je i služi u mirovnim misijama širom svijeta. Već je postalo normalno i podrazumijevajuće da su bh. „plavi šljemovi“ primjer za ugled, da nikakvih problema nema, da odlično rade..

Problem je u politici.

Zanimljivo je da je obaveza da će BiH ući u NATO upisana, npr. u zakonske akte koji su donošeni. I da su ti akti odobreni na svim nivoima vlasti koji se pitaju – entiteti i država i sva tri konstitutivna naroda.

I nikome ništa!

Pitanje ulaska ili neulaska u NATO nije stručno, pa čak ni političko pitanje. Ono je dimna zavjesa za nemar, neodgovornost, bahatost, te iznad svega kriminal nekih vlastodržaca. U svijetu koji je danas sve nesigurniji, NATO kišobran postaje nasušna potreba.

Samo onaj ko neće da vidi nije svjestan pokušaja globalnog preslaganja svijeta. To u kombinaciji sa sve podmuklijim terorizmom, svijet čini mjestom sve nesigurnijeg življenja.

Neće članstvo u NATO-u odvratiti potencijalnog teroristu od svog suludog i bezbožničkog akta, ali ono svakoj članici pruža mehanizme sigurnosti i garancije kolektivne odbrane. To na trusnom Balkanu znači mnogo više nego u mnogim drugim dijelovima svijeta.

Ključni problem BiH, kada je NATO u pitanju, jeste dio rukovodstva bosanskih Srba.

Njihova retorika je dvolična. Javno su protiv NATO-a (a za Rusiju), a privatno su mi u proteklih 10 godina svi oni rekli istu stvar – „NATO nam treba, a Rusi su nas svaki put prodali“.

Ta dvoličnost višestruko je štetna i opasna. Ona ide u paketu s nastojanjima da BiH ne bude država. Kakve to posljedice ima vidimo sve češće kroz sve opasniju ranjivost i izloženost terorističkim napadima.

Kao i u naprednom svijetu, i u BiH svi, neovisno od nacije i vjere, imaju isti problem – rastući osjećaj nesigurnosti.

Nedavno smo na portalu Avaza imali priliku pročitati poruke radikaliziranih ISIS-ovaca koji su zaprijetili da će „Bosnom teći potoci krvi“. Bošnjaci, koji duboko preziru priče (ne, nema tu nikakve ideologije, već se radi o umobolnim istupima bijednika s društvenog dna) simpatizera i pripadnika ISIS-a, prva su meta tih luđaka! Za ISIS, Bošnjaci nisu muslimani! Po njima, mi krivotvorimo vjeru. U pomračenim umovima, to nas čini neprijateljem većim i od hrišćana i Jevreja. Oni se prvo s nama hoće obračunati.

No, BiH je mala, a mi smo i dalje – opet neovisno od vjere i nacije – ne samo izmiješani, već nas je nemoguće razlikovati.

Kao malo kada ranije, dakle, sada nam sve više treba i zajedništva, ali i pomoći sa strane kako bi smo se odbranili i održali.

Pitanje NATO-a, dakle, sve više nije ko je kome šta uradio prije toliko i toliko godina, već šta sada i u budućnosti možemo uraditi? Kako pomoći sebi i ljudima oko sebe.

Vremena za jeftine političke igrice iza kojih se krije čak i brutalni kriminal je sve manje.

Historija terorističkih napada na svijet pokazuje zorno da zlo sve češće i besprizornije udara na dobro. I u žrtvama zla su svi. Bez obzira koje su vjere, nacije, boje kože...