Subota, 8. septembar
Pobjeda i prvjenac u Belfastu
Nakon kasnog buđenja, oko 9.45 sati (8.45 sati po našem vremenu), u Belfastu, gdje danas igramo prvu utakmicu u Ligi nacija protiv reprezentacije Sjeverne Irske, dočekala nas je dosadna, otočka kiša. Već od doručka maksimalno sam u utakmici na „Vindzor parku“.
Ovoga jutra naš selektor Robert Prosinečki je zakazao radni sastanak, još jednom analiziramo našu, ali i igru reprezentacije Sjeverne Irske. U podne krećemo prema stadionu.
U svlačionici me je obradovala vijest da sam ponovo u startnoj postavi. Ipak, do sada sam odigrao šest utakmica za naš državni tim, ali su bile prijateljske. Došlo je vrijeme za debi i u zvaničnim utakmicama, što me, naravno, raduje.
Nismo dobro otvorili utakmicu, bilo je teško, jer nam je domaćin nametnuo svoj, agresivni stil igre s puno duela, dugih lopti... A onda, kada smo se oslobodili početnog pritiska, Edin Džeko je „probio“ lijevi bok odbrane Sjeverne Irske, vratio povratnu loptu za Harisa Duljevića, koji nas dovodi u vodstvo.
Utakmica je „prelomljena“ u 65. minuti, koju ću sigurno pamtiti cijeli život jer sam ja bio strijelac. To je bio moj prvjenac u našem državnom timu. Jednu ničiju loptu ukrao sam golmanu Sjeverne Irske, a prije toga iza leđa sam čuo deranje Edina Džeke: „Sara, kreni, trči.“ Naš golgeter ima istančan osjećaj, osjetio je da će golman biti kratak...
Velika je čast postići prvi gol za reprezentaciju. Iako nismo pružili igru na našem nivou, najvažnije je da smo pobjedom počeli takmičenje u Ligi nacija. I pored igre koja nas ne zadovoljava, došli smo do bodova, što je dokaz da imamo kvalitet. Vjerujem da ćemo iz utakmice u utakmicu biti sve bolji.
Odmah iz svlačionice stadiona u Belfastu idemo na aerodrom, gdje nas čeka čarter-let za naš glavni grad.
Kad sam uključio mobilni telefon, prva čestitka za pobjedu i moj prvjenac u našem državnom timu stigla je od djevojke Ivone, koja je ostala u južnokorejskom Suvonu. Ona je stalno uz mene, bez nje sve ovo ne bi bilo ovako dobro. Naravno, stigle su i čestitke od članova obitelji i pravih prijatelja...
Atmosfera u avionu, iako smo umorni, bila je prava pobjednička. Naš doktor Reuf Karabeg, koji „čini čuda“ s povrijeđenim igračima, „zadužen“ je, inače, i za pozitivne vibracije u našoj svlačionici, reprezentativnoj bazi, ali i avionu.
U Sarajevo dolazimo pred ponoć i odmah idemo za Zenicu, gdje ćemo se pripremati za domaći duel s Austrijom.
Nedjelja, 9. septembar
Oporavak u hladnoj vodi i sauni
Nakon ručka idem na regeneraciju u kadama napunjenim hladnom vodom i sauni.
Slobodno vrijeme uglavnom provodim s Harisom Duljevićem, Gojkom Cimirotom, Radetom Krunićem, Sanjinom Prcićem, Darkom Todorovićem. Dobra smo klapa!
Danas lagani trening, odmor, pa večera. Svjetla se gase u 22.30.
Ponedjeljak, 10. septembar
Analize protivnika
Analiziramo meč iz Belfasta, dogovaramo se za predstojeći meč s Austrijom. O detaljima neću ni riječ. To su stvari samo za našu svlačionicu.
Mrak pada, a mi smo na Bilinomm polju, na posljednjem treningu pred meč s Austrijom.
Selektor Prosinečki „gasi svjetlo“ u 22:30, a do tada smo već svi u sobama, svjesni važnosti predstojeće utakmice.
Utorak, 12 septembar
Asistencija Džeki
Za razliku od kiše u Belfastu, pred meč sa Sjevernim Ircima, zeničko jutro uoči okršaja s Austrijancima bilo je okupano suncem. Na Bilinom polju smo u 19. Već smo uspjeli odgledali prvo poluvrijeme naše mlade reprezentacije u Rumuniji.
Divna noć. Večeras smo pokazali pravo lice. Znali smo da imamo kvalitet i da možemo odigrati bolje. Presudio je gol Džeke, a drago mi je - moram se sam pohvaliti, a to ne volim, da sam baš ja bio asistent. Za razliku od prve utakmice, u Zenici smo kontrolisali igru. Hvala selektoru i stručnom štabu na povjerenju, a moje je da iz utakmice u utakmicu „gazim“ i dajem koliko god mogu. Mislim da smo zaslužili nova tri boda. Velika je stvar nakon dva kola imati šest bodova.
Vjerujem da će se naš tim još više dizati, iz utakmice u utakmicu, kad se još bolje upoznamo na terenu.
Poslije utakmice idem u Sarajevo, gdje sam malo prije ponoći popio piće u hotelu „Radon Plaza“ s prijateljima iz Zagreba Anđelkom i Matom Jurkićem, koji su nas bodrili u Zenici. Jurkići su inače naši Bosanci iz Gradačca...
Srijeda, 13. septembar
Sestrin zagrljaj
U „sitne“ sate, negdje poslije dva, dolazim kod sestre Mirele, koja živi na sarajevskom Koševskom Brdu. Moja sestra je završila Medicinu i radi u koševskoj bolnici. Naravno, dočekala me je na vratima i izljubila kako to može samo sestra.
Tu sam i prespavao. Probudio sam se oko 9.30 sati, „mrtav umoran“. U krevetu sam se valjao do podneva, a onda odlazim na ručak u poznati ilidžanski restoran „Brajlović“, gdje se nalazim s Jurkićima i bivšim saigračem iz FK Sarajevo Ljubanom Crepuljom.
Vrijeme brzo leti. S Ilidže odlazim da se pozdravim sa sestrom, slijedi povratak u Suvon. Najprije letim do Istanbula, pa ću za koji sat u Seul.
Četvrtak, 14. septembar
Prespavani let za Seul
Letimo više od deset sati, ali uglavnom sam prespavao. Naravno, Ivona me čeka na aerodromu.
U Suvonu sam već poslije podne, kad treniraju moji klupski saigrači. Danas će bez mene. Trener mi kaže da u subotu računa na mene u utakmici protiv Inčona.
Petak, 15. septembar
Opet u karantinu
Jutro počinje doručkom, treningom i spremanjem za karantin pred gostujuću utakmicu s Inčonom.
Ivona i ja se ponovo opraštamo.
Iako igramo protiv slabije, posljednjeplasirane ekipe iz korejske elite, ovdje nema lakih utakmica. Zbog toga mi je trener i rekao da moram igrati. Koliko, još ne znam? U Južnoj Koreji, inače, uloga favorita ne znači puno.
Umoran sam. Dobro je biti u karantinu.
