Prvog dana nakon tramvajske nesreće u Sarajevu napisao sam da ne treba žuriti s optužbama, ni prema političkim strankama, a posebno ne prema vozaču, jer u tom trenutku nisu bile poznate sve okolnosti niti se mogla utvrditi odgovornost. U ozbiljnim društvima, odgovornost je rezultat činjenica, a ne političke potrebe ili medijskog pritiska.
Međutim, reakcija vlasti u Kantonu Sarajevo pokazala je nešto zabrinjavajuće. Umjesto smirenosti, transparentnosti i spremnosti da se utvrde činjenice, javnost je svjedočila pokušaju da se krivica promptno svali na vozača, čovjeka koji se preko noći našao u ulozi žrtvenog jarca sistema. Takav refleks nije izraz odgovornosti, nego slabosti - pokušaj da se zaštiti sistem i zatvori slučaj prije nego što je istina uopće utvrđena.
Građani su to prepoznali. Nisu prihvatili unaprijed napisani narativ niti su povjerovali u pojednostavljene konstrukcije. Još poraznija bila je reakcija vlasti na spontano okupljanje mladih ljudi koji su izašli na ulice, tražeći odgovornost i odgovore. Umjesto dijaloga, dobili su diskreditaciju. Pokušaj da se autentičan građanski revolt predstavi kao stranački projekt pokazuje duboko nerazumijevanje same prirode demokratije.
U svijesti dijela političke elite očigledno i dalje postoji uvjerenje da građani ne postoje kao slobodni pojedinci, nego kao produžena ruka političkih struktura. Takav pogled negira samu ideju građanstva i svodi društvo na prostor stalne političke manipulacije.
Zato je ostavka premijera Kantona Sarajevo, Nihada Uka, prvi i jedini ispravan politički potez koji smo vidjeli u ovom slučaju. Ostavka nije čin slabosti, nego priznanje osnovnog principa svake odgovorne vlasti - da funkcija nije privatno vlasništvo, nego javno povjerenje.
Ovaj slučaj mora biti podsjetnik svima koji vrše vlast: nijedna funkcija nije trajna, nijedna pozicija nije zagarantovana, i nijedna vlast nije iznad građana. Jer u svakoj demokratiji postoji samo jedan stvarni nosilac suvereniteta - građanin.
