Antizapadne demonstracije u Crnoj Gori koje su tokom vikenda prerasle u nasilne proteste, uprkos njihovim izrazito opasnim namjerama, ostat će, ipak, upamćene samo kao neuspjeli državni udar. Tako su radikali koji su ih organizirali, predvođeni četničkim vojvodom Andrijom Mandićem, u samo nekoliko godina pretrpjeli drugi poraz od države Crne Gore.
Prvi put 2006. godine kada su pokušali osporiti njenu nezavisnost, a drugi put sada, kada je država razbila destruktivno djelovanje onih koji su pokušali zaustaviti njen put prema NATO-u. U oba ova slučaja zvanična Podgorica je pokazala da je jača od retrogradnih snaga, i to uprkos informacijama da je proteste podržala Rusija.
Ovo je istovremeno i jasan signal o čvrstoj opredijeljenosti Crne Gore da se uskoro priključi porodici zemalja sjevernoatlantskog bloka te njenoj nepokolebljivoj namjeri da za nekoliko godina bude i članica EU.
Razbijanje antizapadnih tendencija u Crnoj Gori može, pak, istovremeno biti i lekcija svim ostalim retrogradnim snagama u Srbiji, ali i u BiH, da ne vrijedi osporavati euroatlantski put država koje uveliko koračaju po njemu. Jer, kako je to dobro konstatirao crnogorski premijer Milo Đukanović, "ovo nije bila samo bitka Crne Gore, već pokušaj da se zaustave evropske i euroatlantske integracije Balkana".
Sve je, hvala Bogu, ostalo samo na pokušaju, a država Crna Gora je dobila bitku protiv povratka u mračnu prošlost. Istovremeno, pokazala je da se ne isplati nastupati protiv vrijednosti koje su u interesu građana.
A građani su u Crnoj Gori, jednako kao i u BiH, većinom za zapadni, evropski put, a nikako za neku rusku verziju izolacionizma i vraćanja u vremena u kojima je narodima i zemljama na Balkanu naneseno mnogo zla.
