Podrinjska proljeća nakon 31. marta 1992. godine i napada na Bijeljinu sve su teža i turobnija. Potrefilo se da na isti dan kada je “oslobođena” Bijeljina, 24 godine poslije, Haški tribunal po svim tačkama optužnice oslobodi četničkog vojvodu Vojislava Šešelja. Zločinačka akcija “oslobađanja” Bijeljine, u kojoj su učestvovali i Šešeljevi četnici, okončana je krvavog Bajrama 4. aprila 1992. godine.
Krvavo proljeće živote povratnika zauvijek je zarobilo u 1992. godini, jer se život u Podrinju dijeli na period prije i poslije masovnih egzekucija civila bošnjačke nacionalnosti. Svi oni koji su smogli snage da se poslije krvavog proljeća 1992. godine vrate na svoja imanja sa žaljenjem konstatiraju da se život u Podrinju gasi.
Kažu nam to žrtve velikosrpske genocidne politike u Bijelom Potoku, mjestu gdje je 1. juna 1992. strijeljano 700 Bošnjaka, pričaju i Divičani koji su pretrpjeli nečuvena zlodjela u logorima Čelopek, Novi izvor i Batković.
Isto zbore i povratnice u Novu Kasabu, povratnici u vlaseničko naselje Luke, koje gravitira zloglasnom logoru Sušica: “Život u Podrinju se gasi!”
Proljeća u Podrinju poslije 1992. godine, agresije i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma počinju i završavaju se kolektivnim dženazama. Prva je predviđena za 23. aprili na šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici, potom slijede Bratunac, Gornja Kalesija, Srebrenica...
Podrinje je, zahvaljujući magiji i marifetlucima legendarnog Fadila Banjanovića Bracike, imalo šansu za život u postdejtonskoj BiH. Uprkos masovnim egzekucijama, zločinima, etničkom čišćenju, Bracika je na svoja imanja uspio vratiti značajan broj bošnjačkih povratnika.
Nažalost, povratnike koje je legendarni Bracika uspio za života vratiti na zemlju pradjedova, “politikom” i “francuskim vezama” raselili su diljem planete mešetari koji će od ove države, ako zatreba, uzeti i ovo malo duše što joj je ostalo.
