Kako bi bilo dobro do oktobra prespavati Milorada Dodika, a slušati i gledati samo bosanskohercegovačke sportske veličine poput Damira Belje ili Milana Đurića. Uz njih, mnogo je još pozitivnih primjera ovih dana ugrijalo srca Bosanaca i Hercegovaca.
Od Beljine izjave da ne želi boksati pod tuđom zastavom, jer je BiH zemlja njegovih pradjedova, do Đurićeve pobjedničke poruke ispisane na Facebooku doslovce ovako: „Ovo je za moju Bosnu i Hercegovinu!! Za sve naše navijače i sve one koji su sumnjali u nas!!! Voooooliiim te Bosnooooooooo!!!”
A kako nas je tek obradovala prošlosedmična slika zajedničkog iftara koji su vodeći ljudi pravoslavne crkve u Bijelom Polju kod Mostara organizirali za Bošnjake. Potom i posjeta bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića zloglasnim Kazanima.
Reakcija vladike Grigorija: “Ne znam šta je ljudima, ovo je najnormalnije moguće, jer mi smo oduvijek bili komšije i prijatelji, poštovali drugoga, njegovu vjeru i život”, iftaru u crkvi dala je posebnu težinu, kao i Izetbegovićeva poruka prilikom posjete Kazanima da se zločini više nikada nikome ne ponove.
Svi ovi glasovi i slike razuma, mira, ljubavi i tolerancije nadjačali bi Dodikovu odavno prezrenu svađalačku politiku kojom je navikao dobivati izbore, te bi ga baš i bilo najbolje prespavati, odnosno praviti se da ga niti vidimo niti čujemo, da on svoja remetilačka djela zaista i ne provodi na terenu.
Tako, dok nam srca griju potezi Belje, Đurića, vladike Grigorija, Izetbegovića, tešku zebnju ulijevaju dešavanja u RS, gdje se bošnjačkoj djeci oduzima pravo na maternji, bosanski jezik, a time, posljedično, i na školovanje u svojoj državi! Čak je i Mladen Bosić, lider SDS-a, najozloglašenije ratne stranke, tim povodom ocijenio da je “nekome pred izbore potrebna loša krv”.
Pa zar je moguće da je ta loša krv baš toliko potrebna Dodiku, koji je nekad bio jedan od najvećih srpskih glasova razuma i tolerancije, koji je u ratu pomagao komšijama i prijateljima Bošnjacima i Hrvatima, a nakon rata zločine u BiH nazivao pravim imenom?!
