Prije pet godina derventski sud je naložio da se Dušanki Adžić oduzme svinja zbog duga za TV pretplatu koji je iznosio 20 maraka. Plus zatezne kamate, naravno. 

Sudski radnici su, kako je tada pričala Dušanka, došli u njeno dvorište i - popisali jednu od dvije svinje koje je imala. Poslije ove konfiskacije Osnovni sud u Derventi je raspisao licitaciju za prodaju, a potom je papke i koljenice kupila RTRS za 12 maraka! 

Ako ova priča dovoljno ne govori o karakteru i prirodi javnih servisa u BiH, onda nedavni lapsus glavnog i odgovornog urednika RTRS-a Milorada Dodika (ups!) donosi još malo svjetlosti u ovaj medijski mrak. Dodik je prije desetak dana, komentirajući rad entitetskog javnog servisa, rekao da je “RTRS dobra javna kuća”.  

Da bi javni servisi u Bosni i Hercegovini konačno postali i javni i servisi, potrebno je ukloniti partijske cigle kojima su podbočeni urednički i novinarski stolovi i na RTRS-u i na FTV-u. Potrebno je uvjeriti urednike i novinare da oni imaju samo jedan zadatak i podvući im da to nije onaj kojem trenutno služe.

Pero i tastatura su tu da otkrivaju, a ne da brane. Diktafon i kamera postoje da bi obznanili, a ne da bi sakrili. Samo je nezgodno i neugodno novinarsko pitanje legitimno novinarsko pitanje. Sve ostalo je - služba. Na to je u jučerašnjem intervjuu za naš list ukazao i generalni direktor Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) BiH izjavom da građani moraju imati nepristrasne javne servise.

Ukoliko javni servisi ostanu ono što su sada - francuske sobarice koje kriju prljavi veš pojedinih politika, onda se postavlja pitanje treba li im uopće digitalni signal. Onda im je, možda, analogna frekvencija mjera. A svinjče ili janje od 30 kilograma mjera njihove profesionalnosti.