Milorad Dodik pustio je probni balon i sada osluškuje reakcije. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović ne krije da mu godi poziv da, uz srbijanskog kolegu Aleksandra Vučića i turskog lidera Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan), bude pokrovitelj mogućih razgovora političkih predstavnika naroda u BiH o budućnosti zemlje.

Milanović pritom otvoreno i nekritički hvali Dodikovu dobronamjernost, uz opasku da se druga dva člana Predsjedništva BiH Šefik Džaferović i Željko Komšić tako ne ponašaju.

Erdoan je, koliko se moglo iščitati iz njegovih izjava datih prilikom posjete Sarajevu, načelno spreman da ponudi svoje dobre usluge, a Vučić se, za sada, o ovoj temi ne oglašava, mada mu, sigurno, ne bi bilo mrsko da bude učesnik skupa u takvom formatu.

Kako smo, dakle, došli u situaciju da ključno tursko posredovanje za rješenje političke krize u BiH priziva čovjek koji u miru želi dovršiti zločinačke ratne ciljeve Radovana Karadžića i Ratka Mladića o samostalnoj i etnički očišćenoj „državi RS“, koji negira genocid u Srebrenici i koji politički funkcionira na poznatoj Mladićevoj matrici da je taj genocid nad Bošnjacima bio „zaslužena osveta Turcima“?

Ko ima pravo i ko je toliko naivan da vjeruje u dobre namjere takvog Dodika? Treba li mu pomoći i pružiti mu ruku u trenutku kada samoubilački ruši sve mostove prema Amerikancima, Njemačkoj i zapadnom svijetu? I želi li i on to ostaviti BiH i RS, kao njen dio, u amanet Erdoanu?

Odgovori na ova pitanja nisu teški. Bošnjaci i njihovi politički predstavnici Dodikovu danajsku ideju i darove moraju odbaciti bez ikakvog premišljanja. Jer eventualni pristanak na razgovore nacionalnih poglavica uz posredovanje Erdoana, Vučića i Milanovića, bez ikakve sumnje, direktan je put u nestanak i podjelu BiH.