Duga, strpljiva, ali uporna borba za spas Kruščice zadržala je ovu prelijepu rijeku u njenom koritu i građanima BiH pokazala da i oni mogu pobijediti sistem i izboriti se za svoja prava, ali je u selo Kruščica donijela i značajnu nagradu koja se svake godine dodjeljuje aktivistima za zaštitu okoliša iz Afrike, Azije, Evrope, s prostora Komonvelt nacija, te Sjeverne, Južne i Centralne Amerike.Goldmanova nagrada za okoliš, poznata i kao zelena Nobelova nagrada, prvi put je stigla u BiH i u rukama je predsjednice ekološke organizacije “Eko Bistro” <a href="https://avaz.ba/tag/118499/maida-bilal">Maide Bilal</a>.Ova hrabra žena predvodila je grupu mještanki koje su spriječile gradnju mini hidroelektrana na svojoj rijeci, borbom koja je trajala 503 dana i kojoj se divio cijeli svijet. Maida je prva osoba iz BiH koja je dobila ovu počasnu nagradu.Žene Kruščice nadahnule su i ohrabrile mnoge koji su i ovih dana na linijama odbrane bh. rijeka, jer zemlja u kojoj živimo ne pripada političarima i investitorima što kapital žele uvećati bez prolivenog znoja, već građanima kojima rijeke znače mnogo više od kilovata struje.Maidi Bilal nagrada predstavlja dodatni motiv da nastavi i ne odustane, do boljih vremena i vlasti koje će zakonom zaštititi naše vode, zrak, šume i ostale prirodne ljepote.

Dobila Goldmanovu nagradu za okoliš jer se uspjela izboriti za spas rijeke Kruščice

Maida Bilal: Pobjeda nad sistemom

Više od pet godina porodica Memić bjesomučno je tragala za pravdom.Znali su da je njihov Dženan ubijen. Kucali su na mnoga vrata koja su ostala zatvorena.Molili su se da barem jedna budu odškrinuta, da iznesu svoje istinite tvrdnje i pokažu svoje dokaze.Suze su se slijevale niz obraze oca <a href="https://avaz.ba/tag/12070/muriz-memic">Muriza</a>, majke Munevere i sestre Arijane, a niko od onih koji su trebali pomoći da se ovaj mučni slučaj rasvijetli, nije se obazirao.Nisu to oni trebali učiniti iz sažaljenja, ne treba Memićima sažaljenje, oni su to trebali uraditi zato što su za to položili zakletvu i zato što im je to posao.I zbog toga su danas iza rešetaka, a to čeka i njihove saučesnike.Vrijeme je sporo prolazilo Memićima, nanizale su se godine, ali za pravednike nema umora.Upravo je vrijeme ono što je pomoglo da se članovi organizirane kriminalne grupe privedu pravdi. Još ne svi, ali ovo je tek početak. Više nema nazad.Zapravo, to je jedan sat koji su sakrili i za koji su kazali da nije bitan. Radi se o mjeraču vremena na nadzornoj kameri koja je, simbolike radi, smještena na džamiji u Lužanima.Upravo taj sat pokazao je istražiteljima „koliko je sati“.Tih 60 minuta dok se Dženan borio za život trajala je namještaljka u Velikoj aleji na Ilidži, podmetanje i skrivanje dokaza. Ta „igranka“ nastavila se i kasnije, ali je došlo vrijeme tužioca Ćazima Hasanspahića, a isteklo je za zločince.„Vrijeme izriče pravdu i stavlja sve stvari na svoje mjesto“, kazao je francuski filozof Volter (Voltaire), a njegove tvrdnje dokazuju advokat Ifet Feraget i Muriz Memić.

Došlo je vrijeme tužioca Ćazima  Hasanspahića, a isteklo je za zločince  i njihove pomagače

Više od pet godina porodica Memić bjesomučno je tragala za pravdom

Vrijeme izriče pravdu

Dejvid Sarnof (David Sarnoff), američki biznismen i pionir američke televizije i radija, napisao je da je posao radiodifuzijske djelatnosti zabaviti, informirati i poučiti. Britanac Džon Rajt (John Reith) promijenio je redoslijed: informirati, poučiti i zabaviti. Razlika između Sarnofa i Rajta bila je u tome što je prvi osnivao privatne stanice i primat je davao komercijalnom zabavnom sadržaju, a potonji je bio prvi direktor BBC-a, prvog <a href="https://avaz.ba/tag/116392/rtv-servis">javnog servisa</a> u svijetu.Rajt je shvatao da smisao javnog servisa jeste da bude dijametralno drugačiji od komercijalnih televizija, da gledaocima ponudi ono više, odnosno da prije svega informira i poučava, a zabavu stavi na posljednje mjesto.Primijenjeno u praksi, to bi značilo da se javni servisi trebaju posvetiti onome za šta privatne televizije u utrci za profitom nemaju prostora, od kvalitetnog edukativnog, preko dokumentarnog programa, razvoja nacionalne filmske produkcije, do prijenosa državno značajnih događaja poput utakmica reprezentacije, organiziranja domaćih takmičenja za pjesmu Evrovizije...Dakle, sve ono što ne čine javni servisi u BiH s BHT-om na čelu. Tako većina građana ostaje uskraćena za gledanje utakmica vlastitih reprezentacija, jer ih prenose komercijalne televizije s ograničenim brojem korisnika na kablovskim televizijama. Isti je slučaj i s evropskim i svjetskim prvenstvima. Zbog nesposobnosti Uprave BHT-a naša zemlja već godinama ne učestvuje na Evroviziji pod krinkom da „nema novca“, iako smo na njoj učestvovali i u najtežim, ratnim danima. O ozbiljnijem edukativnom, dokumentarnom programu ili, ne daj Bože, kinematografiji, da i ne govorimo.Kad se podvuče crta, javni servis u BiH niti informira niti poučava, a čak ni ne zabavlja, pa je konačan rezultat da ga u konačnici uglavnom ne gleda niko, jer nema šta. Pažnju javnosti privlače još jedino skandalima svojih „novinara“, kada, primjerice, Armiju RBiH nazovu „takozvanom“, veličaju Karadžića i Mladića, ismijavaju broj ubijene djece u Sarajevu tokom rata, slave hercegbosansku šestorku...Javni servis u ovoj državi odavno je postao tek igračka u rukama vladajuće političke oligarhije, a kadrovi koji rade u sklopu njega biraju se po kriterijima ideološke odanosti svojim političkim gospodarima, pa u praksi dobivamo novinarsku presliku politike - nacionalistički barbarizam, ostrašćenost i neukost minus profesionalizam i znanje. Rezultat je devastirani javni servis, zajedno s većinom ostalih institucija i simbola državnosti BiH.

Javni servis odavno je postao tek igračka u rukama vladajuće političke oligarhije

Javni servis u BiH niti informira niti poučava, a čak ni ne zabavlja

Risto Đogo u javnom servisu

Višegodišnja borba za istinu ranjenom ocu Murizu nije donijela samo neprospavane noći, brigu, neizvjesnost i nove dijagnoze već, konačno, i konkretan signal da će pravda, koliko god bila spora, nadjačati spregu vlasti, pravosuđa i kriminala. Jučer se desilo ono što je i najavljivao. Pripadnici MUP-a Kantona Sarajevo uhapsili su Alisu Mutap, ključnog svjedoka u slučaju ubistva Murizovog sina Dženana Memića, što je veoma važan korak ka konačnom rasvjetljavanju događaja iz 2016. godine na Ilidži.Uz uzdah olakšanja, <a href="https://avaz.ba/tag/12070/muriz-memic">Muriz Memić</a> očekuje i hapšenje svih koji su učestvovali u opstruiranju istrage i zaštiti počinilaca, a na kraju i samih ubica.Odlučnost i hrabrost, kakvu može imati samo roditelj kojem od srca otkinu njegov dio, već predugo potresa kompletnu bh. javnost, ali i zabrinjava sve koji se sutra mogu naći nasuprot pojedinaca s dobrim vezama u vlasti. Konačan ishod zato nije važan samo Memiću već bi profesionalan nastavak istrage i procesuiranje ubice i svih koji ga štite rasplamsalo ugaslu nadu da postoje policajci, tužioci i sudije kojima su istina i njihova dužnost iznad svega.Borba Muriza Memića, časnih istražitelja i tužilaca nije samo njihova. To je borba svih koji sanjaju&nbsp; BiH u kojoj su svi pred zakonom jednaki.

Takvu odlučnost i hrabrost može imati  samo roditelj kojem od srca otkinu  dio

Muriz Memić: Otac Hrabrost

Teško se oteti osjećaju da su svi oni koji vole fudbal u <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=pREMIJER%20LIGA%20BIH&amp;">Bosni i Hercegovini</a> uskraćeni za poseban ugao gledanja na aktuelno Evropsko prvenstvo u fudbalu. I dok se veći dio Evrope raduje nastupima svojih reprezentacija na ovom takmičenju, postoje i oni koji su tek posmatrači sa strane.
Mnogi se pitaju je li bilo mjesta za izabrani bh. tim na Euru. Pogledaju li se igračka imena, možda i jeste, ali kada se sve sagleda oko Saveza, taman smo tamo gdje nam je mjesto. Taman smo se ugodno smjestili nigdje na mapi evropskog fudbala.
Moglo bi se reći da smo mi u Bosni i Hercegovini nijemi posmatrači zbog načina na koji je igrala naša reprezentacija i razočarenja koje nam je donijela. Naprosto smo zanijemjeli svi - i javnost i navijači, a nije da nam igrači i struka mogu objasniti nešto više.
Realnost je jasna, nedorasli smo, a barem su nam sačuvani živci, jer ko zna šta bi nas čekalo da smo, kojim slučajem, stigli na Euro. Englezi brinu o želji da konačno dođu do trona, Portugalci se uzdaju u Ronalda, a Italija želi sve gaziti... Nije da baš takve ambicije imaju Škoti, ali tu su i, očigledno, svi uživaju u tome, kao što se i kod nas uživa u akciji „pozovimo koga stignemo u reprezentaciju“.
Mi imamo naše zanimacije i užitke dok je evropski reprezentativni fudbal u centru zbivanja. Naše sitnošićarske priče uvijek su nam činile zadovoljstvo. Olimpik je već apsolviran, Mladost je na konopcima, a sada razmišljamo hoće li Krupa odustati od Premijer lige BiH i ko će dobiti poziciju u navodnoj eliti. Ne treba sumnjati, bit će tu novih izazova i zanimacija.

Dok veći dio Evrope prati nastupe svojih reprezentacija, mi se bavimo Krupom

Nijemi posmatrači

Lokalne poglavice, secesionisti, crtači novih granica i kreatori <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=non-papera&amp;">non-papera</a> dobili su još jednu sasvim jasnu poruku najmoćnijeg vojnog saveza svijeta, nakon koje svoje mape mogu okačiti o klin.&nbsp;Trideset država NATO-a, okupljenih na samitu u Briselu, snažno je podržalo suverenitet i teritorijalni integritet BiH i put naše zemlje ka članstvu u NATO-u, pozivajući domaće političare da zaborave retoriku podjela, sarađuju na planu prijeko potrebnih reformi i euroatlantskih integracija, a sve za dobrobit svih građana.
Ogromne zasluge za ovakav, jedan od najboljih načina vraćanja osjećaja sigurnosti stanovnicima BiH pripadaju generalnom sekretaru NATO-a&nbsp;Jensu Stoltenbergu. Iskusni norveški političar itekako je doprinio ovako precizno formuliranim zaključcima, a usput je, “za pola minute”, kako je priznao i sam Zoran Milanović, smirio predsjednika Hrvatske, koji je (ponovo), preko leđa BiH, pokušavao doći do svojih pet minuta slave.

Odmah nakon samita Stoltenberg je, govoreći o širenju Saveza, izdvojio primjere BiH i Kosova, gdje je NATO intervenirao izvan teritorije država članica, zaustavljajući brutalne, krvave ratove. Zato, uprkos novim izazovima u svijetu, ne treba imati dilemu o odlučnosti NATO-a da spriječi reprizu 90-tih godina na Balkanu.&nbsp;

Snažna podrška suverenitetu i teritorijalnom integritetu BiH i putu ka članstvu u NATO-u

Jens Stoltenberg: Iskustvo i principijelnost

Kritike na rad <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Vlade%20Kantona%20Sarajevo&amp;">Vlade Kantona Sarajevo</a> sve su glasnije, pa i od onih koji su njima dali glas na posljednjim izborima, nadajući se da će donijeti promjene. Sedam mjeseci nakon što su slavili na izborima, stranke - sada već trojke - ništa vidljivo nisu promijenile niti su unaprijedile stanje u kvalitetu života, nestranačkom zapošljavanju, kulturi, čistoći grada...
Nakon posljednjeg ekscesa i otkazivanja Jazz Festa zbog odluke Ministarstva kulture i sporta na čijem je čelu NiP-ov Samir Avdić premijer KS Edin Forto (Naša stranka) preuzeo je odgovornost te, kao i nekoliko puta do sada, istakao da je “susramljen”.
Da odnosi među tadašnjom četvorkom nisu baš sjajni, pokazalo se prvi put tokom izbora gradonačelnika Sarajeva i odustajanja Bogića Bogićevića od kandidature. Tada je i četvorka postala trojka, nakon što je Ibrahim Hadžibajrić (NES) odustao od ovog projekta.

Nepuna četiri mjeseca nakon imenovanja nove vlade ministrica pravde i uprave Lejla Brčić podnijela je ostavku na tu dužnost. Iako je obrazložila kako je to zbog privatnih razloga, teško je zanemariti da je bio niz turbulencija u resoru koji je vodila.

Dok se to dešavalo, građani Sarajeva na društvenim mrežama objavljivali su fotografije prljavog grada, prosjaka u centru, migranata, haosa u saobraćaju, pa do Jazz Festa.
Forto je bio “susramljen”, a očigledni lider trojke Elmedin Konaković na društvenim mrežama poručuje da greške nema.
Iako je Konaković u nekoliko navrata pokušavao istaknuti SDP BiH kao lidera ove koalicije, postaje sve jasnije da dominaciju preuzima upravo on. Valjda će ubrzo postati jasno i Konakoviću i svima oko njega da je krajnje vrijeme da se vlast u Sarajevu uozbilji i prestane očekivati od građana da ih podržavaju zbog obećanja, a ne rezultata. Jer građani Sarajeva su se proteklih decenija naslušali i nagledali sličnih...

Kada će se trojka uozbiljiti i prestati očekivati od građana da ih podržavaju zbog obećanja, a ne rezultata

Od Bogića do jaza u trojci

<a href="https://avaz.ba/pretraga?query=%C4%90OKOVI%C4%86&amp;">Najbolji teniser svijeta Novak Đoković</a> bio je na rubu poraza u finalu Rolan Garosa, gubio je 0:2 protiv Stefanosa Cicipasa (Tsitsipas), a onda je pokazao zašto je već dugo prvi reket svijeta.&nbsp;
Srbijanski as dugo je “hodao po rubu ambisa”, a onda se u trećem setu - po ko zna koji put tokom karijere - vratio iz „ponora“ (3:2) i došao do 19. gren slem titule i druge u Rolan Garosu, nakon što je u Parizu slavio 2016. godine.
Meč je trajao više od četiri sata, a treba istaknuti i to da je završne pripreme za posljednje turnire na zemljanim terenima u Rimu i Parizu obavio u Visokom i Sarajevu.

Sada Đoković ima samo jednu manje gren slem titulu od Rafaela Nadala i Rodžera Federera (Roger), koji su došli do broja 20.

Novak Đoković rođen je 2. maja 1987. godine u Beogradu. Ukupno je osvojio 84 ATP titule, a od marta ove godine je rekorder po broju sedmica na prvoj poziciji ATP liste.

Završne pripreme za posljednje turnire  obavio u Visokom i Sarajevu

Đoković: Na Rolan Garosu stigao do ukupno 19. gren slem titule

Novak Đoković: Druga titula u Parizu

Kapiten reprezentacije Danske <a href="https://avaz.ba/tag/118301/simon-kjaer">Simon Kjer (Kjaer)</a> prekjučer je, najvjerovatnije, spasio život&nbsp;Kristijanu Eriksenu (Christian). On je među prvima pritrčao saigraču nakon što se odjednom srušio na terenu. Reagirao je hrabro i pribrano, izvukao mu jezik i pobrinuo se da ostane u pravom položaju do dolaska ljekara.Nešto kasnije, kada je na teren stigla, od straha skamenjena, životna izabranica Kristijana Eriksena, Kjer je i njoj prvi prišao i utješio je.A da je stanje s danskim asom dramatično, prvi je primijetio nogometaš Hoakim Mael (Joakim Maehle). U akciju pružanja prve pomoći uključio se i sudija Entoni Tejlor (Anthony Taylor).Simon Kjer rođen je 26. marta 1989. godine. Omladinski fudbalski staž odradio je u Horsensu, FCM-u i Midtjlandu, gdje je 1. januara 2007. godine postao prvotimac. Kasnije ga je lopta odvela u italijanski Palermo, njemački Volfsburg, italijansku Romu, francuski Lil, turski Fenerbahče, špansku Sevilju, italijansku Atalantu, italijanski Milan, gdje se iz Sevilje vratio 1. septembra prošle godine.

Među prvima pritrčao Eriksenu nakon  što se srušio na terenu

Simon Kjer: Hrabri kapiten

Sve ovo je jedno veliko ludilo, naše nacionalističke stranke srljaju, truju omladinu, stvaraju mržnju da bi ostale što više na vlasti, ova rečenica <a href="https://avaz.ba/tag/118290/esad-tufekcic">Esada Tufekčića</a>, čovjeka koji je 27. juna 1992. godine u Višegradu izgubio sve zbog čega je živio, danima će odzvanjati u ušima novinara koji su je zabilježili.Dok svaka bora na njegovom licu svjedoči o patnji kroz koju već decenijama prolazi, hrabrost i snaga čovjeka, koji nakon svega ne osjeća mržnju i upozorava na one koji nas truju, trebaju biti posljednja opomena onima koji taj otrov, zbog svojih interesa, općih trendova, dokazivanja na društvenim mrežama ili ko zna kakvih motiva, svakodnevno šire.&nbsp; Esad je svake godine na čelu kolone koja od ćuprije Mehmed-paše Sokolovića do „žive lomače“ u višegradskom naselju Bikavac korača u tišini, čuvajući od zaborava uspomene na žrtve najstravičnijih zločina koji su se ikada desili na ovim prostorima.Neljudi koji svoje “herojstvo” nisu dokazivali na frontu, već paljenjem živih žena i djece, u junu 1992. godine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu ubili su oko 140 osoba, među njima i više od deset članova Esadove porodice. Izgorjeli su njegova supruga Džehva, petogodišnja kćerka Elma i dvogodišnji sin Ensar. Nepune tri decenije kasnije Esad može proučiti Fatihu samo kod objekta u kojem su u najstrašnijim mukama umrli, jer posmrtni ostaci nikad nisu pronađeni pa žrtve „živih lomača“ nemaju ni mezare.

Čovjek koji samo želi da pronađe kosti najmilijih, da ih dostojanstveno ukopa kako bi imao gdje doći da tuguje, mladima u BiH poručuje da se distanciraju od nacionalističkih stranaka i da se okrenu budućnosti, jer, kako je naveo, ovakvo stanje odgovara samo nacionalističkim vođama koje pljačkaju svoj narod. Poruke oca, čija je budućnost nestala na Bikavcu, dokaz su da je mržnja nepoznata emocija u srcu običnog čovjeka, ali istovremeno nameću i pitanje zbog čega je osjećaju i promoviraju ljudi koji su rat proveli u debelim skloništima?!

Čovjek, koji samo želi da pronađe kosti najmilijih, mladima u BiH poručuje da se distanciraju od nacionalističkih stranaka

Tufekčić:  Svaka bora na njegovom licu svjedoči o patnji kroz koju već decenijama prolazi

Esadove poruke iz Višegrada

Decenijama je stil igre fudbalske reprezentacije Italije baziran na odbranu, popularni katenaćo, ali kako godine prolaze, „Azuri“ su sve moćnija i dominantnija napadačka fudbalska sila. Pokazalo se to i na otvorenju 16. izdanja Evropskog prvenstva u Rimu, gdje su Italijani u drugom poluvremenu „rasuli“ Tursku i pobijedili s 3:0.
Svako ko je i krajičkom oka gledao utakmicu bio je uvjeren u pobjedu Italije, koja je od početka krenula silovito, agresivno i napadački. To što nije riješila utakmicu u prvih 45 minuta je plod sretnih okolnosti po reprezentaciju Turske.
No, u nastavku je sve došlo na svoje, a kreator golgeterske taktike je svakako selektor Roberto Manćini (Mancini), koji je malo odstupio od svojih trenerskih uvjerenja tokom klupske karijere i reprezentaciji Italije i kroz kvalifikacije, ali i na otvaranju Evropskog prvenstva udahnuo posve drugačiji osjećaj.
Rano, prerano je za bilo kakve prognoze, ali… Italija djeluje zaista moćno i možda će generacija, s Manćinijem na čelu, dosanjati san svojih prethodnika. Dugo čekaju, predugo, od 1968. godine.
Roberto Manćini je rođen 27. novembra 1964. godine.

Italijani u drugom poluvremenu „rasuli“ Tursku i pobijedili s 3:0

Roberto Manćini: Zbogom, katenačo

Nije nikakva novost da predstavnici Saveza samostalnih sindikata BiH nemaju identičan stav. Već godinama traje „tihi rat“ između predstavnika radnika u javnom i radnika u realnom sektoru. Ekonomski analitičari bi rekli da blagostanje prvih podrazumijevaju problem drugog, dok blagostanje drugih proizvodi benefite za prvog.
Komplicirano? Realisti smatraju da bi pogubno bilo ad-hoc podići minimalni lični dohodak na, recimo, 1.000 KM i da je to u praksi čista utopija koja bi dovela do gubitka na desetine hiljada radnih mjesta.
Kao i u mnogim drugim oblastima, tako je i među sindikaliste federalna izvršna vlast bacila kosku razdora, a sve kako bi prolongirala raspravu i eventualno izglasavanje dva zakona fiskalne prirode. Dok zakoni stoje na čekanju, sindikalisti pucaju jedan po drugom, a radnici su dovedeni, maltene, do prosjačkog štapa.

Običaj je da se formira komisija kada se neće riješiti problem. Upravo to radi izvršna vlast u Federaciji, koja je, doduše, u tehničkom mandatu, ali s masnim plaćama i skupocjenim automobilima.

Pošteni radnici u BiH odavno preživljavaju jer minimalac nije dovoljan za hljeb i paštetu dnevno, a kamoli za neki pristojan život.
Zbog toga imamo masovne, porodične odlaske u inozemstvo jer je sve manje onih koji za minimalac žele da još proživljavaju i torture nadređenih.
Javni sektor je za sada stabilan, uprkos koronavirusu, pune se budžeti, a, ako zafali, ima MMF. Šta je s privatnim sektorom? Koronavirus je oslabio naša preduzeća, a posljedice se još trpe. Kada se treba „zavrnuti pipa“, prvi na spisku su radnici. „Krug se zatvara da se novi otvori, sam sa sobom moraš da se pomiriš.“
I „Punkt“ bi konstatirao - „Uvijek su isti stari razlozi” jer „ponos treba da pobijedi“.

Već godinama traje „tihi rat“  između predstavnika radnika u javnom  i realnom sektoru

Pošteni radnici u BiH odavno preživljavaju jer minimalac nije dovoljan za hljeb i paštetu dnevno

Realnost i utopija

Jedna od najvećih pjevačica na ovim prostorima, naša <a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Hanka%20Paldum&amp;">Hanka Paldum</a> s pravom nosi epitet kraljica sevdaha. No, bez imalo dvojbe, Hanka itekako zaslužuje još jedan epitet - kraljica dobrote.Rukovodi se onom “tvoje je samo ono što daš” i uvijek je bila tu za prijatelje, ali i one koje ne poznaje, a kojima je pomoć potrebna. Među rekorderima je u broju održanih humanitarnih koncerata, a sljedeći je u Tuzli 14. juna u Bosanskom kulturnom centru.Hanka i još nekoliko izvođača pjevat će na poziv Udruženja oboljelih od multiple skleroze Tuzlanskog kantona.

Hanka Paldum rođena je 28. aprila 1956. godine u Čajniču, ali od djetinjstva živi u Sarajevu. Na muzičkoj sceni je skoro pet decenija. Iza nje su brojni hitovi, nosači zvuka s njenim pjesmama prodavani su u milionskim tiražima, održala je bezbroj sjajnih nastupa...

Uvijek se odaziva na humanitarne koncerte, sljedeći je 14. juna u Tuzli

Hanka Paldum: Kraljica dobrote

<a href="https://avaz.ba/pretraga?query=Korona&amp;">Korona</a>, hvala Bogu, posustaje. Brojke zaraženih su obećavajući niske i život, a s njim i kulturna te muzička dešavanja lagano se vraćaju u normalu. S naglaskom na lagano, jer - i pored pozitivnih vijesti, nažalost, svakog dana ljudi još umiru od ove pošasti. Isto tako, eminentni stručnjaci upozoravaju nas da ostanemo disciplinirani tokom ljeta te ističu „ko zna šta nam donosi jesen“.I ljudi iz kulturne i muzičke branše smatraju da će se tek za godinu vratiti normalno stanje u ovu oblast. I oprezno se, nakon skoro 17 mjeseci, vraćaju na dobro poznati teren. Najavljuju se koncerti, predstave, kolektivna gledanja utakmica Evropskog prvenstva u nogometu... Ljudi su sretni da nakon globalne agonije, koliko-toliko, rasterećeno uživaju u ljepšoj strani života. Fudbalskim žargonom rečeno, bližimo se kraju utakmice i čini se da bismo na jedvite jade mogli izvući pozitivan rezultat. No, da nam se ne bi desio preokret u sudijskom vremenu, ne smijemo se opustiti. Ako je preporuka nositi maske u određenim prostorima, pa nosimo ih. Ako je preporuka držati distancu, dezinficirati ruke ili poštovati ograničenja o okupljanju, zašto se suprotstavljati? To bi bilo jednako autogolu. Uz sva ta pravila, može se uživati u muzici, utakmici, predstavi. Jer ovo je opuštanje pod ručnom. Još je iluzija očekivati odlazak, recimo, na koncert kao što je to bilo do marta 2020. Mnogo toga se još ne zna i zato ne bismo smjeli minimalnu prednost stavljati na kocku. Uz strpljenje i razum, može se itekako uživati, jer definitivno ne bismo smjeli dozvoliti da nas korona u sudijskoj nadoknadi predribla. Dakle, pamet u glavu, a ni maska neka ne bude daleko.

Na koncerte, ali pametno, ne bismo smjeli dozvoliti da nas korona u sudijskom vremenu predribla

Opuštanje pod ručnom

Multietničke države u kojima se stranke podijele po nacionalnom ključu suočavaju se s velikim nedaćama. Takve države se ili brzo raspadaju, kao što se desilo s Jugoslavijom nakon izbora 1990., ili egzistiraju u priličnoj političkoj nestabilnosti, kao što je slučaj u BiH od 1990. do danas. No, u Bosni i Hercegovini ili, preciznije, na bošnjačkom etničkom prostoru posljednjih se godina odvija još i dublji proces fragmentacije politike. Naime, nakon što se bh. politički prostor podijelio na tri etničke teritorije na kojima „svako glasa za svoje“, kod Bošnjaka posljednjih godina svjedočimo i direktnoj kantonizaciji politike.Za razliku od RS, gdje sve ključne stranke djeluju na teritoriji čitavog entiteta i hrvatskog glasačkog svijeta koje je plebiscitarno okupljeno oko HDZ-a BiH, kod Bošnjaka, od sarajevske općine Stari Grad, preko Zenice, do Cazina, jača fenomen lokalnih i kantonalnih stranaka koje vladaju u svojim sredinama, ali ne izlaze iz njih. S jedne strane, Bakir Izetbegović je na čelu SDA bošnjačku politiku pretvorio u jedan porodično-klijentelistički biznis. Kao mahalski političar malog formata, Bošnjake i BiH je međunarodno izolirao i, umjesto bilo kakve suvislije državničke politike, smisao svoje vladavine sveo na očajnički pokušaj očuvanja naslijeđenih resursa preko sve malobrojnijih i opskurnijih kadrova. No, s druge strane, kao opozicija Izetbegoviću, ne nudi se nikakva jasno artikulirana državnička alternativa, nego hrpica kantonalnih stranaka koje su, u skladu s karakterom svojih organizacija, potpuno fokusirane na lokalne teme. Posljedica toga je postepeno oslobađanje probosanske političke scene od državničkih i visokopolitičkih tema te njeno svođenje na lične animozitete i lokalne teme. Kantonalne vlade i skupštine postaju predmet primarnog političkog interesa, politički prostor se cjepka na niz odvojenih cjelina i sve se više gubi osjećaj zajedničke pripadnosti istoj državi i društvu. S ovako kantoniziranom političkom sviješću i bez artikuliranja visoke državne politike, Bošnjaci i probosanske stranke ostavljaju prazan prostor da te teme na sebe preuzme neko drugi. To već čini, i to vrlo uspješno, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je u svom državničkom djelovanju uveliko prevazišao prostor same Srbije i svoj politički koncept već izdigao na nivo regionalne priče. Gdje to sve vodi, vidimo i na primjeru vakcina - ka pretvaranju BiH i Bošnjaka u provinciju Beograda.

Bakir Izetbegović je na čelu SDA bošnjačku politiku pretvorio u jedan porodično-klijentelistički biznis

BiH, provincija Beograda

Više od 1.200 kilometara kroz BiH, Srbiju, Crnu Goru i Albaniju, preko Pešteri i Prokletija, prešao je na svom biciklu Ismet Škulj. Sportista i humanista iz Zavidovića biciklističkom rutom do Drača u Albaniji, tokom koje je i planinario, želio je i uspio, barem nakratko, skrenuti pažnju javnosti na oboljele od plućne hipertenzije te ukazati na ozbiljnost ove bolesti, za koju mnogi nisu ni čuli, i na izuzetno težak položaj oboljelih. Motiv uz koji je peti put krenuo ka Albaniji bio je jači od napora koje je doživio na još jednom teškom i uzbudljivom putovanju, tokom kojeg su mu snagu davali i prijatelji i kolege iz Srbije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije.Brojni sportisti svijeta svakog maja dugim vožnjama daju podršku oboljelima od plućne hipertenzije, ozbiljnog oboljenja krvnih sudova pluća zbog kojeg strada i srce. Terapije bez kojih se bolest brzo razvija i završava tragično veoma su skupe, a pacijenti ih uglavnom moraju sami finansirati. Ismet je penzionisani policajac i dugogodišnji sportista koji od putovanja u znak podrške oboljelima od različitih bolesti, po kojima je poznat u BiH, ali i regiji, ne odustaje ni u 58. godini.

Maida Bilal: Pobjeda nad sistemom

Vrijeme izriče pravdu

Risto Đogo u javnom servisu

Muriz Memić: Otac Hrabrost

Nijemi posmatrači

Jens Stoltenberg: Iskustvo i principijelnost

Od Bogića do jaza u trojci

Novak Đoković: Druga titula u Parizu

Simon Kjer: Hrabri kapiten

Esadove poruke iz Višegrada

Roberto Manćini: Zbogom, katenačo

Realnost i utopija

Hanka Paldum: Kraljica dobrote

Opuštanje pod ručnom

BiH, provincija Beograda

Ismet Škulj: Kilometri za oboljele

Kolumne

Maida Bilal: Pobjeda nad sistemom

Vrijeme izriče pravdu

Risto Đogo u javnom servisu

Muriz Memić: Otac Hrabrost

Nijemi posmatrači

Jens Stoltenberg: Iskustvo i principijelnost

Od Bogića do jaza u trojci

Novak Đoković: Druga titula u Parizu

Simon Kjer: Hrabri kapiten

Esadove poruke iz Višegrada

Roberto Manćini: Zbogom, katenačo

Realnost i utopija

Hanka Paldum: Kraljica dobrote

Opuštanje pod ručnom

BiH, provincija Beograda

Ismet Škulj: Kilometri za oboljele