Nakon što se kompanija „Igman“ iz Konjica našla na udaru zabrane izvoza oružja i municije iz Srbije, te se tako suočila s nestašicom baruta, obustavljanje proizvodnje i prinudni odmor za većinu radnika bile su jedine moguće odluke.Agonija koja je mogla trajati unedogled, okončana je jednim telefonskim pozivom i razgovorom koji je trajao samo nekoliko minuta. Svjestan značaja konjičkog „Igmana“ i svakog sata nerada, federalni premijer Nermin Nikšić predsjednika Srbije Aleksandra Vučića pronašao je i u dalekoj Kini, pa je dogovor postignut za dvije minute, a problem definitivno riješen za dva dana. Za razliku od politika, privrede dviju susjednih država toliko su čvrsto povezane da međusobne zabrane i smicalice nikome ne donose progres.Nikšić i Vučić nakratko su se našli u fokusu kao državnici koji razumiju značaj ekonomije, ali i glavni akteri događaja koji se u odnosima BiH i Srbije nije desio još otkako su Bakir Izetbegović i tadašnji srbijanski premijer Vučić prije više od deset godina na beogradskom Kalemegdanu odigrali partiju šaha. Ili otkako je u maju 2014. Vučić prošetao Baščaršijom. Transport baruta za fabriku iz Konjica, istovremeno, otvara pitanje koliko se, manjih ili većih, političkih nesporazuma i problema građana s obje strane Drine moglo riješiti u proteklim godinama i decenijama, samo da je bilo više volje, hrabrosti i razuma.Da je prosperitet građana obje zemlje, a ne trgovina, kalkulacija, loša namjera i politički poeni, predstavljao prioritet. Pri tome, ni Vučić ni Nikšić nisu važni, koliko činjenica da dijaloga i dogovora mora biti uprkos nacionalnim i političkim podjelama, predrasudama, nacionalističkim politikama i posljedicama ratova iz 90-tih. Bez toga će cijeli region tavoriti i truhnuti zarobljen politikama iz prošlosti, bez svijetle sadašnjosti i s neizvjesnom budućnošću.

Nikšić i Vučić nakratko su se našli u fokusu kao državnici koji razumiju značaj ekonomije

Nikšić: Vučić me obavijestio da je ukinuta blokada 

Dijaloga mora biti

U prostoru između najviše visoravni na svijetu, Tibeta, i najvišeg planinskog lanca na planeti, Himalaja, smjestila se država Nepal. Politički je zaglavljena između dva svoja ogromna susjeda, Indije na jugu i Kine na sjeveru, pa se na kartama čini relativno mala. Nepal je površinski tri puta veći od Bosne i Hercegovine i ima više od 30 miliona stanovnika. Ali kada se nađete između dva susjeda koji imaju zajedno blizu tri milijarde ljudi onda niste toliko demografski, ekonomski, politički i strateški bitni.Nepal je država na „krovu svijeta“ jer se u njoj nalaze planinski vrhovi s više od 8000 metara, od kojih su najpoznatiji Mt. Everest, Kančejunga i Daulagiri. Inače Himalaji su jedine planine koje imaju vrhove iznad spomenute brojke od 8000 – i to čak njih 14. Dovoljno je pogledati grb Nepala iz kojeg se jasno vidi šta dominira u reljefu te države. Ovo je još jedna značajka Nepala koja ga čini turistički atraktivnim za alpiniste, ali na određen način u geopolitičkom smislu je „zaglavljen“ u svojim visinama i između dva velika, u svakom mogućem parametru, susjeda.<h2>Ostali narodi </h2>U Nepalu žive brojni narodi, a tek polovinu čine Nepalci. Ostali narodi, kao što su Taru, Tamang, Gurke ili Magar se eventualno mogu čuti samo na nekim kvizovima. Religijski dominira hinduizam i tu se vidi veliki uticaj Indije. Sve do 2008. godine Nepal je bio monarhija a od tada je, makar tako kaže ustav, republika. Najteži period ove države, kada je riječ o modernoj historiji, je građanski rat krajem prošlog stoljeća. Ovome treba dodati i veoma loše odnose s Butanom, još jednom državom na Himalajima koja konstantno protjeruje etničke Nepalce.Nepal je veoma slabo razvijena i siromašna država s BDP-om „po glavi“ od 1180$ i HDI (Human development index) od 0,622. Država je poznata i po visokoj stopi emigracije, od kojih su neki Nepalci došli i do država Balkana gdje obavljaju razne poslove – od raznosača hrane do šofera gradskih autobusa. Upravo zbog toga je zanimljivo kako je ta država prije nekoliko dana došla u žižu svjetske javnosti. U njoj je počela svojevrsna revolucija, odnosno otpor prema vlasti, ali je zanimljiv razlog početka iste. Kao i u svakoj revoluciji dešava se pobuna protiv nekih odluka vlade, a ovdje je pobuna nastupila zbog razloga koji se prije četvrt stoljeća nije mogao ni zamisliti – ukidanje društvenih mreža!Prije nekoliko dana u Nepalu donesena je odluka da se zabrani šira upotreba društvenih mreža, uključujući Facebook, Instagram, WhatsApp i X. Iako se čini kao odluka koja na određen način želi da „zaštiti omladinu od štetnih uticaja istih“, u suštini se radi o „gušenju“ slobode misli. Danas su društvene mreže prozor u svijet i imaju potencijal brzog širenja brojnih informacija. Svaka zabrana istih je potencijal da se zaustavi kritičko mišljenje i stav svakog pojedinca. Vlada Nepala se nije puno „sekirala“ za uticaj 26 društvenih mreža na omladinu te ih zabranila zbog eventualnog „lošeg pedagoškog uticaja“. Problem spomenutih mreža je bio što su se na njima širile brojne slike i videozapisi djece bogataša i političara koji su, u državi koja jeca u ekonomskoj krizi, živjeli na najvišem nivou. <h2>„Nepo kids“</h2>Ta djeca su prozvana „Nepo kids“, od pojma nepotizam, a Nepalci su kroz društvene mreže stalno podsjećali svoju svijest da, dok oni teško rade da prežive, nečija djeca uživaju na visokoj razini uz „ptičije mlijeko“! Vjerovatno ne postoji sistem ili država gdje se ovakve stvari ne javljaju, ali je njihov obim drugačiji. Problem nastaje kada se „zabrani“ da se takve stvari vide i dođu do „širih narodnih masa“. Veoma interesantno je spomenuti i koje osobe su pokretači revolucije. Svaki period razvoja ljudske civilizacije ima svoje revolucionare. Tako su to u antici bili robovi, u feudalnom dobu kmetovi, a u industriji radnici boreći se za svoja prava. Svaka manufaktura i industrijska revolucija nudila je one koji su se borili da im život bude pristojniji te ljudska prava veća. Danas se nalazimo u periodu informatičke i digitalne revolucije pa je odgovor na pitanje ko pokreće revoluciju jasan – generacija Z koja se rodila s produktima treće i četvrte industrijske revolucije. Od početka XX stoljeća na Planeti su se javile razne „generacije“ sa svojim karakteristikama. Njih dijelimo na Veliku generaciju, Tihu generaciju, Baby boom generaciju poslije II svjetskog rata, Generaciju X druge industrijske revolucije, Generaciju Y ili Milenijalce te na dvije generacije koje se rađaju u posljednja tri desetljeća. Od 1995. na Planeti se rađa Generacija Z koja uopće ne poznaje vrijeme prije interneta. Za ovu generaciju se kaže da je veoma egoistična, da nema normalan društveni život te da ima velikih problema s mentalnim zdravljem. U suštini radi se o generaciji kojoj su društvene mreže ne samo sastavni dio života, nego često osnova istog. Nakon 2012. rađa se Generacija alfa, a o istoj će se tek morati povesti posebna (pedagoška) briga.<h2>Ekonomska kriza </h2>Kada Generaciji Z ukinete internet, odnosno zabranite društvene mreže, vi ste u suštini njima uskratili onaj segment s kojim su se oni rodili. Danas je nama svima teško zamisliti život bez električne energije, ali sigurno da su generacije prije jednog stoljeća sasvim normalno živjele bez iste. Starije osobe, koje nisu toliko „navučene“ na mreže, možda i nisu žustro reagirale na tu zabranu, ali onima kojima je to u DNK su bili iznimno nezadovoljni zbog toga. Upravo je ovo razlog zbog kojeg će početi jedna od najneobičnijih revolucija u ljudskoj prošlosti – revolucija Generacije Z. Vjerovatno ne bismo pogriješili da je nazovemo „Prva Instagram revolucija“. Bez obzira na razloge nastanka iste, svaka revolucija sa sobom nosi žrtve i krv. Svakako da je zabrana društvenih mreža samo neposredan povod za revoluciju. Osnova borbe tamošnjeg stanovništva je otpor prema korupciji koja „jede“ svaku ekonomiju. Možda se ljudi u Nepalu ne bi bunili da je samo do Instagrama, ali je ekonomska kriza te uslovi života ono zbog čega mase protestvuju. U ponedjeljak je sukob eskalirao, a prosvjednici se sukobili s policijom. Već tada se vidjelo da to neće biti samo „mirne demonstracije“ nego da su mase naroda, predvođene Generacijom Z, odlučne da nešto promijene. Na barikadama na kojima policija nije dozvoljavala ulazak u zgradu parlamenta, već prvi dan je 14 ljudi izgubilo život. Ulice glavnog grada Nepala, Katmandua su već u ponedjeljak bile pune krvi.<h2>Najbrutalniji način </h2>U utorak revolucija se nastavila mnogo jačim intenzitetom. Prosvjednici su upadali u vladine zgrade, a premijer Sharma Oli je podnio ostavku. Ova informacija nije zaustavila dalju eskalaciju sukoba niti nove žrtve. Buntovnici Generacije Z su odlučili da se na najbrutalniji način obračunaju s predstavnicima vlasti. Prosvjednici su dolazili do privatnih rezidencija političara te iste palili. Cijelu Planetu su obišli neki videozapisi na kojima se vidi kako se neki političari i članovi njihovih obitelji evakuišu helikopterima, a taj dan je zapaljena i zgrada Parlamenta. Bez obzira na sve uzroke i posljedice, protekli događaji u Nepalu će ostati zapisani u historiji. U ovoj državi na vrhovima Himalaja po prvi put je revolucija pokrenuta od Generacije Z, a njen razlog bi mogao biti i njen budući naziv – Prva Instagram revolucija!

Nepal je veoma slabo razvijena i siromašna država s BDP-om „po glavi“ od 1180$ i HDI (Human development index) od 0,622

Zubić: U Nepalu prva Instagram revolucija na svijetu

Profesor Vedran Zubić piše za "Avaz": Nepal – revolucija Generacije Z, prva Instagram revolucija na svijetu

Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH usvojio je Rezoluciju o Palestini, kojom se zahtijeva hitan i bezuvjetan prekid svih ratnih dejstava, posebno u Pojasu Gaze, uključujući obustavu oružanih napada iz zraka, s kopna i mora, kao i raketiranja i drugih oblika oružanog djelovanja. Time bi se, kako je navedeno, stvorili uvjeti za zaštitu civila, dopremu humanitarne pomoći i pokretanje ozbiljnih mirovnih pregovora.Rezolucija o Palestini usvojena je na prijedlog Saše Magazinovića, jednog od najangažiranijih zastupnika u BiH. Potrebu da bude usvojena obrazložio je podacima o svakodnevnim stradanjima civila, među kojima je i 18.500 djece. Iako na geopolitičkom planu nije dovoljno snažan, važan je ovo, ali i rijedak glas iz BiH zbog zločina u Gazi, koji dolazi iz zemlje s još svježim sjećanjima na opsadu, smrt, enklave, zločine i genocid.

Važan je ovo, ali i rijedak glas iz BiH zbog zločina u Gazi

Magazinović: Usvajanje na njegov prijedlog

Saša Magazinović: Krik zbog Palestine

Mobing u javnim institucijama postao je rak-rana našeg društva, a najgori oblik se dešava kada osoba na vrhu hijerarhije – direktor ili rukovodilac – odluči da svoju poziciju moći koristi za maltretiranje uposlenika. Kada je žrtva žena, situacija postaje još kompleksnija, jer se često na to nadovezuje i rodna diskriminacija, te stigma da “treba šutjeti i trpjeti da se ne izgubi posao”.Informacija da je Šerif Isović osuđen zbog mobinga nad uposlenicom koja je prošla psihičku torturu, samo je jedan u nizu primjera kako se ponašaju oni koji fotelju smatraju svojom babovinom.Direktor, koji bi trebao biti primjer profesionalnosti i zaštitnik digniteta zaposlenih, postaje tlačitelj i predator. Umjesto da osigurava zdravo radno okruženje, on uvodi strah, poniženje i pritisak. Takva praksa ne uništava samo pojedinca koji je žrtva, već i cijeli kolektiv – širi se nepovjerenje, demotivacija i osjećaj da znanje i trud nemaju nikakvu vrijednost.Najveći problem je što ovakvi slučajevi rijetko dospiju u javnost. Žrtve, u strahu od gubitka egzistencije, šute, dok institucije koje bi trebale reagovati – inspekcije, sindikati, pa i pravosuđe – prečesto okreću glavu. Time se šalje poruka da je nasilje dozvoljeno ako ga čini neko moćan.Mobing u javnoj instituciji nije samo lični problem, nego društveni. On pokazuje koliko su sistem i pravna država slabi, jer ako direktor nekažnjeno može maltretirati svoju uposlenicu, šta onda ostaje običnom građaninu?Vrijeme je da se o tome progovori glasno i jasno – svaka institucija mora biti sigurno mjesto, a ne prostor gdje pojedinac, zahvaljujući funkciji, uništava tuđi život i karijeru.

Direktor, koji bi trebao biti primjer profesionalnosti i zaštitnik digniteta zaposlenih, postaje tlačitelj i predator

Kao da mu je fotelja babovina

Fudbalska reprezentacija Norveške je rezultatom 11:1 deklasirala Moldaviju u utakmici kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2026. godine. Prvo ime utakmice bio je Erling Braut Haland.Nevjerovatni napadač Mančester Sitija postigao je čak pet golova i dodao dvije asistencije. Glavni je tako „krivac“ što ličnost dana nije njegov saigrač Asgard koji je postigao četiri gola za 26 minuta provedenih na terenu.Norvežani su tako nastavili savršeni učinak u prvih pet kola i sada imaju 15 bodova uz gol-razliku od +21 i ukoliko se plasiraju na Mundijal jasno je da će Erling Haland biti najzaslužniji za to.Ova pobjeda Norveške je najveća u evropskom dijelu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u 21. stoljeću. Rekord drži selekcija Njemačke koja je 1969. godine s 12:0 deklasirala reprezentaciju Kipra.Identičnim rezultatom (11:1) Makedonija je 1996. godine slavila kod Lihtenštajna, dok je 1938. Mađarska slavila protiv Grčke.Što se Halanda tiče, on je na 45 nastupa za A reprezentaciju Norveške postigao čak 48 golova, što je više od gola po utakmici u prosjeku. Podsjetimo da je 2019. godine na U20 Svjetskom prvenstvu na jednoj utakmici postigao čak devet golova.

Postigao pet golova i dodao dvije asistencije u nevjerovatnoj pobjedi Norveške

Erling Haland: Noćna mora za sve golmane

Erling Haland: Gol-mašina

Dok se ratovima kroji nova mapa svijeta, vijesti iz regiona ostaju u drugom planu i ne izazivaju posebne reakcije u već umornoj i hronično zabrinutoj javnosti. Na taj način i potpisivanje sporazuma i deklaracija o vojnoj saradnji, kojima se potvrđuje partnerstvo među pojedinim državama na Balkanu, te zajednički interes u segmentu odbrane i saradnje vojnih industrija, poprilično su „ispod radara“ i predmet su pažnje koja ne traje duže od nekoliko dana.Prošle sedmice, samo šest mjeseci nakon što je Hrvatska u Tirani sličan vojni savez sklopila s Albanijom i Kosovom, deklaraciju o vojnoj saradnji potpisale su Hrvatska i Slovenija. Najavljeno je otvaranje novog poglavlja u odnosima između ovih zemalja i osnaživanje saradnje s ciljem stabilnosti i sigurnosti jugoistočne Evrope. Slovenski ministar Borut Sajovic naglasio je da promjene na geopolitičkom planu zahtijevaju jačanje partnerstva, te da „Zagreb i Ljubljana imaju veliku odgovornost na zapadnom Balkanu, posebno u očuvanju mira na Kosovu i u BiH“.Raščerečena i podijeljena između različitih utjecaja i interesa domaćih političkih aktera, susjednih zemalja, pa i svjetskih centara moći, BiH je za sada izvan svake asocijacije koja bi njenim građanima vratila izgubljeni osjećaj sigurnosti i dugoročne stabilnosti. Ova zemlja je zaustavljena na putu ka članstvu u EU, proces integracija u NATO više niko i ne spominje, a u trenutnim okolnostima očigledno ne predstavlja potencijalnog partnera ni u regionalnim okvirima. „Zahvaljujući“ neodgovornim, međusobno suprotstavljenim politikama, stabilnost, sigurnost i mir u BiH očigledno zavise od drugih, kao i bolja budućnost njenih građana koju domaći akteri nisu u stanju osigurati.

Zagreb i Ljubljana imaju veliku odgovornost na zapadnom Balkanu, posebno u očuvanju mira na Kosovu i u BiH, kazao je Sajovic

Deklaraciju o vojnoj saradnji potpisale su Hrvatska i Slovenija

Vojni savezi na Balkanu

Kantonalna tužiteljica Kantona Sarajevo, Odjela za opšti kriminalitet Željka Tomić-Anđušić, svojim vrijednim radom i trudom u još dva slučaja je pokazala kako pravda može biti zadovoljena iznošenjem određenih dokaza.U krivičnom postupku protiv osuđenih Gorana Ravlića i njegove majke Leđibe tužiteljica je ranije pročitala jezive detalje okrutnog ubistva koje je šokiralo BiH, ali i region. Prvostepenom presudom ova dva monstruma su osuđena na po 45 godina zatvorske kazne zbog ubistva Nermine Krajina, koje se desilo u Sarajevu.Još jedna prvostepena presuda uslijedila je jučer, u čijem postupku je također bila ista tužiteljica. Riječ je o slučaju okrutnog ubistva koje je počinio Mirza Duran, a koji je osuđen na 43 godine zatvora prvostepenom presudom. On je prošle godine ubio Nadiru Sahačić u Sarajevu, u njenom stanu. Ovo su samo neke od najvećih kazni zatvora izrečenih u našem pravosuđu.Zahvaljujući predanom radu tužiteljice, ovo je još jedan dokaz kako i dalje postoji vjera u naše pravosuđe. Željka Tomić-Anđušić rođena je u Konjicu. Diplomirala je na Pravnom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu 2006. godine. Pravosudni ispit položila je 2009. godine u Sarajevu. U periodu od oktobra 2005. do januara 2007. godine, radila je na poslovima sekretara Osnovne škole u Višegradu. U periodu od 2007. do 2009. godine, obavljala je poslove pripravnika, stručnog saradnika i sekretara u Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu. Od oktobra 2010. godine radila je u Tužilaštvu BiH na poslovima koordinatora do početka 2012., a od januara 2012. do aprila 2018. obavljala poslove stručnog saradnika. Odlukom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, u aprilu 2018. godine, imenovana je za tužiteljicu Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo.

Odlukom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, u aprilu 2018. godine, imenovana je za tužiteljicu

Željka Tomić-Anđušić: Vjera u pravdu

Stravičan slučaj potresao je Bosnu i Hercegovinu kada se u javnosti pojavila informacija da je na putu do bolnice u Mostaru preminula beba iz Konjica koja je imala samo jedanaest mjeseci.Dječak je u nedjelju dovezen na CUM Sveučilišne kliničke bolnice Mostar bez znakova života. Ljekari su ga pokušali reanimirati, ali, nažalost, bezuspješno. Roditelji su potražili pomoć u Domu zdravlja Konjic, nakon čega su upućeni u Opću bolnicu Konjic. Odatle su upućeni u SKB Mostar. Da nevolja nikada ne dolazi sama, dokazuje i činjenica da bolnica u Konjicu nije imala sanitetsko vozilo. Kako se to moglo dogoditi?Nesretni roditelji su bili primorani da se ličnim vozilom upute u Mostar. Oni su kontaktirali policiju s kojom su pod rotacijama putovali do Mostara od kuda im je u pomoć krenulo vozilo Hitne pomoći mostarskog Doma zdravlja Stari grad, koji su prevezli bebu. Nažalost, bilo je kasno za dječaka, jer više nije davao znakove života.Postavlja se pitanje kako je moguće da kada se dogodi hitni slučaj ili nesretan događaj na području Konjica i okolice, ljudi moraju putovati ili u Mostar ili u Sarajevo kako bi se spasili? O čemu razmišlja vlast? Kako se moglo dopustiti da jedna zdravstvena ustanova kao što je bolnica nema sanitetsko vozilo?Općepoznato je da nam je zdravstvo u apsolutnom haosu, a ovo je još jedan dokaz tome.

Ljekari su ga pokušali reanimirati, ali, nažalost, bezuspješno

Sistem ubija djecu!

Jedan od najperspektivnijih bh. nogometaša Kerim Alajbegović postigao je prvi gol u najdražem dresu – onom reprezentacije. Talentovani ofanzivac je sjajnim nastupima u juniorskoj Bundesligi zaslužio priliku. Promijenio ekipu, prešao je u austrijski Salzburg i sve to nije moglo promaći selektoru Barbarezu.Kerim Alajbegović već godinama nosi dres omladinskih selekcija Bosne i Hercegovine, a njegov napredak raduje sve ljubitelje bh. nogometa. Bio je kapiten kadetske reprezentacije, nastupao za junior, a sada je debitirao i za seniore.Posebno ohrabruje činjenica da igra na poziciji krilnog ofanzivca i playmakera, što je u reprezentaciji BiH najdeficitarniji dio tima.Kerim Alajbegović rođen je 21. septembra 2007. godine u Kelnu, u Njemačkoj. U Kelnu je i započeo s fudbalom.

Kerim Alajbegović već godinama nosi dres omladinskih selekcija Bosne i Hercegovine

Alajbegović: Njegov napredak raduje sve ljubitelje bh. nogometa

Kerim Alajbegović: Prvi gol u najdražem dresu

Ako je Milorad Dodik u proteklom periodu uradio nešto dobro, to je što je vlastitim postupcima potpuno obesmislio ideju o nezavisnoj Republici Srpskoj. Godinama je predsjednik SNSD-a prijetio referendumom o otcjepljenju, najavljivao “dan nezavisnosti” i pokušavao praviti paralelne institucije. Međutim, sve je to ostalo samo na papiru i na naslovnicama medija.<h2>Politički PR</h2>Upravo za potrebe najnižeg političkog PR-a i ličnog gomilanje noći Dodik je ideju o nezavisnosti RS potpuno obesmislio. Poput dječaka koji je selo ložio urlikom „eto vuka“, u konačnici mu više niko nije vjerovao kad je vuk stvarno stigao. Sličan je slučaj i ovdje – teško da nakon dvije decenije Dodikovog blebetanja i najzigrežniji srpski nacionalist može vjerovati da je nezavisnost RS imalo realna budućnost.Dodik je u tom smislu balkanski Vilijam Miler (William Miller) – američki propovjednik koji je 1840-ih okupljao mase i najavljivao smak svijeta na tačno određen dan. Ljudi su prodavali imovinu i čekali apokalipsu, koja nikad nije došla. Razlika je samo što je Millerov pokret propao, a Dodikov se institucionalno i dalje drži, iako je SNSD odavno postala jedna interesna grupa za proboljavanje resursa entiteta RS bez ikakve konkretne ideologije i plana.Presuda Suda BiH kojom mu je oduzet mandat predsjednika RS-a konačno je srušila kulise Dodikovog teatra. Nakon što je godinama negirao institucije BiH, ponižavao sudove i visokog predstavnika, sada se nalazi pred golim zidom realnosti: njegove odluke ne vrijede više ni izvan Banje Luke i Laktaša. Kada je postalo jasno da će se održati prijevremeni izbori, Dodik je, nakon početnog cirkusiranja i prijetnji referendumima, u konačnici “velikodušno” izjavio da nema ništa protiv da SNSD izađe na njih. Drugim riječima, Dodik je prihvatio svoj poraz i povući će se. Ali naravno, prije toga po običaju mora napraviti buku.<h2>&nbsp;Priznanje poraza</h2>Čovjek koji je godinama izgovarao najsmjelije prijetnje i najgnusnije uvrede, u konačnici pak neće napraviti još jedan korak koji će dodatno ugroziti njegovu slobodu i sigurnost nakon što je već dospio na crnu američku listu i ostao bez mandata.Sva njegova mitologija o “sudnjem danu” nezavisne Srpske i tome da će uraditi ovo ili ono pokazala se jednako realna kao i Millerove apokaliptične prognoze.Politički, Dodik je i dalje jak – SNSD kontrolira aparat, biračko tijelo i resurse. Ali mit o nezavisnoj RS, jakom Dodiku i povoljnom geopolitičkom trenutku s Trampom, kojim je godinama plašio i motivisao narod, danas zvuči isprazno. Njegova sudbina ovaj put jeste zapečačena, samo je valja upakovati u celofan u kojoj će se potruditi da ne djeluje kao totalni gubitnik.S tim u smislu moguće da ćemo gledati još neki performans kojim će nam pokušati dati do znanja da je i dalje jak. Ali samo to.U praksi, RS neće nigdje, a Srbima valja graditi Bosnu i Hercegovinu. Zajedno s Bošnjacima, Hrvatima i ostalim. <h2>&nbsp;Paklena ubleha</h2>Dodik je godinama gradio političku karijeru na mitu o nezavisnoj Republici Srpskoj. Danas, kada se kulise ruše i kada mu sudske presude oduzimaju legitimitet, jasno je da od tog mita nije ostalo ništa osim prazne retorike. Ako je neko dokazao da nezavisna RS nikada neće postojati, onda je to upravo njen najveći zagovornik.

Teško da nakon dvije decenije Dodikovog blebetanja i najzagriženiji srpski nacionalist može vjerovati da je nezavisnost RS imalo realna budućnost

Dodik kao balkanski Vilijam Miler: Propast mita o nezavisnoj RS

Bosanskohercegovački košarkaš Jusuf Nurkić ponovo je bio lider nacionalnog tima na EuroBasketu 2025. U susretu protiv Poljske istakao se kao najefikasniji igrač našeg sastava, ubacivši 20 poena. Ipak, uprkos njegovom sjajnom nastupu, reprezentacija Bosne i Hercegovine nije uspjela izboriti plasman u četvrtfinale.Nurkić je i ovoga puta pokazao zbog čega je jedan od najznačajnijih sportista koje je BiH dala – ne samo po talentu, već i po predanosti dresu sa državnim grbom. Njegov doprinos igri bio je vidljiv u svakom trenutku, a iskustvo stečeno na najvećoj svjetskoj sceni prenosi i na teren kada nastupa za svoju zemlju.Rođen je 23. avgusta 1994. godine u Živinicama. Put u NBA ligi započeo je 2014. godine. Nakon tri sezone u dresu Denver Nuggetsa, nastavio je karijeru u Portland Trail Blazersima, potom u Phoenix Sunsima, Charlotte Hornetsima, a danas je član Utah Jazza.Bez obzira na rezultat, Nurkićev nastup na EuroBasketu još jednom je potvrdio da je on simbol bh. košarke i sportista koji uvijek daje maksimum za reprezentaciju.

Nurkićev nastup na EuroBasketu još jednom je potvrdio da je on simbol bh. košarke i sportista koji uvijek daje maksimum za reprezentaciju

Jusuf Nurkić: Stub bh. košarke

Dok se vlasti u BiH bave pozicioniranjima i političkim obračunima, dotle narod kupuje paradajz na komad, a nabavku ogrjeva i zimnice planira kao Koridor 5C. Metafora ili ne, to je realnost svakodnevnog preživljavanja u BiH.Prema posljednjim statističkim podacima, i to onima iz ankete o potrošnji domaćinstava, jer vlasti kriju podatke o siromaštvu, a koja je rađena za 2021/22. godinu, stopa siromašnih domaćinstava je iznosila 13,3 posto, a siromašnih pojedinaca 13,5 posto.Za razliku od domaćih institucija, koliko smo siromašni, bavile su se nevladine organizacije, ali i Svjetska banka koja je prije nekoliko godina izračunala da BiH ima više od 23 posto siromašnog stanovništva.Taj procent bi, zasigurno, sada bio veći, jer dovoljna je činjenica da u BiH djeluje više od 60 javnih kuhinja u kojima se, zvanično, hrani gotovo 17.000 ljudi.Gdje su oni koji nisu u sistemu i koji da ne čuje i ne vidi niko zakucaju na prozorčiće javnih kuhinja ne bi li dobili komad hljeba i tanjir toplog variva?Gdje su ljudi kojima se svakog mjeseca namiruju paketi s osnovnim prehrambenim namirnicima, brašnom, uljem, rižom, kesicom tjestenine, kakvi su se dijelili u ratu?Alarmantan je podatak iz iste ankete da čak 65,8 domaćinstava nema dovoljno vlastitih sredstava da podnese iznenadni trošak u iznosu od 400 KM!Kada se na sve doda da će iznos potrošačke korpe za avgust premašiti 3.500 KM i kada se zna da su to najminimalniji troškovi četveročlane porodice, kada se zna da je prosječna plaća nešto viša od 1.500 KM, a minimalna 1.000 KM, a o penzijama da ne govorimo, onda je sasvim jasno da brojni građani žive ispod praga siromaštva.Nažalost, to je posljedica sistemske nebrige, nepravde i nejednakosti.

U BiH djeluje više od 60 javnih kuhinja u kojima se, zvanično, hrani gotovo 17.000 ljudi

Javna kuhinja radi od decembra 2014. godine

Koliko smo siromašni

Prije pola stoljeća javila se ideja posebnog obrazovanja učenika s poteškoćama u razvoju. Takva ideja je djelimično napravila skretanje sa standardnog kursa obrazovnog „mainstreaminga“, odnosno integralnog principa po kojem svi učenici trebaju da na isti način izučavaju znanost ili ostvaruju napredak u nekim vještinama. Integracija je idealno zamišljena, ali bi ona podrazumijevala da su sva djeca biološki, psihosomatski i psihomotorički identična – a evidentno je da je takva stvar nemoguća.Kada se uvidjelo da neki učenici ne mogu ostvarivati te rezultate, došlo je do formiranja planova i programa individulnog tipa – odnosno prilagođeni program za jednog specifičnog učenika. Jasno je da ovakav način djelovanja daje bolje rezultate kod takvih učenika. Prije dva desetljeća se nad ovdašnjim obrazovnim nebom počeo koristiti izraz „inkluzija“. Uvijek stičem dojam da kada se želi nešto dići na viši nivo, da ne kažem bespotrebno zakomplikovati, iskoristi se neki latinski ili helenski izraz. Slična pojava se dešava i s modernim pojmom „kurikulum“ – jer njega samog po sebi rijetko ko može definirati. <h2>Današnja inkluzija</h2>Valjda nam je „bezveze“ da iskoristimo naše riječi „plan i program“ jer onda nismo „moderni u obrazovanju“. Ali ako zanemarimo ovaj populističko-jezički marketing, evidentno je da već kod samog izraza pravimo segregaciju. Inkluzija znači uključivanje, a ako želimo sve da uključimo, zašto onda govorimo inkluzija? Današnja inkluzija ne smije biti samo obuhvaćena individualnim planom i programom. Upravo tu se stvara najveća greška u sistemu. Svaki radnik u obrazovanju će vam reći kako je to najmanji segment inkluzije. Svako dijete će s vremenom postići određene rezultate – u skladu sa svojim mogućnostima. Ali inkluzija mora zadovoljiti nešto drugo – socijalizaciju. Bit inkluzivne nastave, da ne kažem inkluzivnog načina života, jeste društveno prihvatanje drugog i drugačijeg – po bilo kojem osnovu. Često se govori o tome kako su određeni učenici u inkluziji, ali suština je ta da inkluzija treba biti vezana za sve – posebno za one druge. Slična nebuloza se dešava kada se dođe pričati o menstruaciji u srednjoj školi pa se dječaci pošalju van – umjesto da baš oni slušaju o tome.Djevojčice sa 16 godina realno već dovoljno znaju! Dakle, nije inkluzija za određenog učenika, nego za sve učenike u razredu. Za tog učenika je samo individualni plan i program iz svakog nastavnog predmeta. Kada se pogleda moderna društvena zajednica, možemo reći da nam svima ponekad treba neka inkluzija. U pubertetskom periodu veoma je bitno da djeca imaju neki aspekt društvenog prihvatanja koji se javlja u raznim oblicima. Često su to identična interesovanja u muzici, stilu oblačenja ili bilo čemu drugom što učenici doživljavaju kao moderno. To, priznat ćete, nema nikakve veze s „poteškoćama u razvoju“. Djeca često rade stvari i mimo njihove volje samo da bi bili društveno prihvaćeni. Vjerovatno i oni koji počinju konzumirati razne stvari, od cigareta do alkohola, ili se devijantno ponašaju, to rade da bi bili vidljivi u društvu ili društveno prihvaćeni. Upravo zbog toga sistem mora izgraditi normative etike koji bi ušli u odgoj i obrazovanje, te dati odgovor na sve učestalija devijantna ponašanja! Problem „mainstreaming“ obrazovanja je što se najčešće, u nekom domenu edukacije, samo par stvari uzima kao adekvatno i svrsishodno. Ako nemate kvalitet u tome, vi ste suštinski loš učenik. Tako se u drevnoj Sparti sigurno nesposobnim i lošim učenikom smatrao onaj koji nema vještinu borbe, hrvanja, bacanja koplja ili mačevanja. To je bila osnova edukacije jer je Sparta bila vojna tvorevina. U mom obrazovanju je dominirala matematička logika. Druga industrijska revolucija je školovala majstore i inžinjere, a aritmetika i geometrija su u njoj dominirali. Svi oni koji nisu bili dobri u tom aspektu znanja, ili nisu imali „matematičku logiku“, apriori su bili svrstavani u „lošije učenike“. Može se konstatirati da su to velike greške obrazovanja. Evidentno je da postoje različiti oblici inteligencije i da ćemo u budućnosti permanentno otkrivati nove. <h2>Dijete i društvo </h2>Danas se, osim onih osnovnih kao što su lingvistička i matematička, spominju i mentalna, emocionalna, muzička, umjetnička, tjelesno-kinestetička, prostorna, interpersonalna i mnoge druge inteligencije. Ovo potencijalno znači da u svakom djetetu, ili čovjeku ako želite, postoji neki segment koji treba otkriti te iskoristiti u najboljem obliku i za dijete i za društvo! U karijeri sam imao učenike koji su bili takmičari iz matematike ili vrhunski igrali šah, ali s druge strane su imali veoma slabu retoričku sposobnost i često bili asocijalni. Kada pogledate njihove ocjene, oni su sjajni, ali kada dublje analizirate te učenike, i oni imaju „poteškoće u razvoju“ – makar u onom segmentu socijalizacije. A bit inkluzije nije da neko dijete dobije neke ocjene iz nekog predmeta – nego da bude društveno prihvaćeno. Svi koji čitate ovaj članak ste sigurno nekoliko puta u životu uvidjeli kako „nešto nije za vas“ ili kako vam „ne ide u glavu“. Upravo zbog toga i jesmo različiti. Postoje dva osnovna tipa onih učenika koji imaju poteškoće u razvoju. Za sve ostale podjele mjerodavna je samo medicinska struka i ona je ta koja treba dati neke odgovore na potencijal i nivo edukacije kod određenih učenika. Prvi tip su učenici koji imaju fizičke probleme. Oni bez problema imaju sve kognitivne radnje i nemaju problem sa spoznajom. U praksi sam imao učenike koji su na nastavu dolazili u kolicima, bili bez ruke, a jedan je bio slijep. Nijedan od tih učenika nije imao problem s „regularnom nastavom“. Evidentno njima je trebao neki oblik individualnog programa iz nastave sporta, ali jedna stvar im je trebala najviše – da budu prihvaćeni onakvi kakvi jesu! To je u suštini prava inkluzija, a ne savladavanje par lekcija iz geografije ili iz nekog drugog nastavnog predmeta.<h2>Slušati struku, a ne populističke principe</h2>Veoma je bitno da se sluša struka, a ne populistički principi kada se radi o potencijalnoj inkluziji. Stručna služba medicinskih defektologa, psihologa i pedijatara je ta koja treba da odlučuje o svakoj individualnoj inkluziji koja važi samo za tog jednog učenika. O tome ne mogu odlučivati samo nastavnici, roditelji ili neka politika koja skuplja svoje poene ne razmišljajući o posljedicama koje mogu biti kobne. Treba biti realan pa reći kako je nekoj djeci važnije da znaju držati čašu vode nego da imaju neku lekciju iz hemije i nauče H20!

Valjda nam je „bezveze“ da iskoristimo naše riječi „plan i program“ jer onda nismo „moderni u obrazovanju“

Zubić: Veoma je bitno da se sluša struka

Profesor Vedran Zubić piše za „Dnevni avaz“: Inkluzija djece ili ekskluzija sistema

Penzioneri u Federaciji BiH konačno imaju razloga za optimizam. Nakon višegodišnje borbe da se njihove penzije usklađuju na pravedniji način, Federalno ministarstvo rada i socijalne politike uputilo je u proceduru prijedlog zakona koji bi mogao donijeti stvarnu promjenu. Umjesto dosadašnje nelogične veze s BDP-om, penzije bi se u budućnosti trebale usklađivati prema rastu potrošačkih cijena i prosječne plaće – onako kako su penzioneri godinama tražili.Ono što posebno ohrabruje jeste da bi usklađivanje ubuduće bilo dvaput godišnje, što bi barem djelimično ublažilo udar inflacije na najugroženiju kategoriju stanovništva. Još važnije, Vlada je otvorila vrata dijalogu – predstavnici Saveza penzionera dobili su priliku da imaju uvid u sam prijedlog i prate koliko se njihove sugestije uvažavaju.Ipak, da bi reforma bila potpuna, ostalo je još nedovršenih pitanja. Savez s pravom insistira da se zakonom predvidi i vanredno usklađivanje, u slučaju kriza poput pandemije koronavirusa. Jer život, nažalost, često ne čeka kalendarska pravila.Sada je sve u rukama Parlamenta FBiH. Penzioneri su jasno poručili – žele da zakon bude usvojen do 15. oktobra, kako bi se nove odredbe počele primjenjivati od januara. Vrijeme do tada treba iskoristiti za fiskalnu procjenu i otklanjanje nedoumica, ali bez odugovlačenja.Jedna stvar mora biti kristalno jasna: niko ne smije dirati stečena prava penzionera. To je minimum. Ali, ako već govorimo o ispravljanju nepravde, onda je red da se najzaslužnijim građanima napokon omogući da žive dostojanstveno. Jer svaka odgođena odluka, svaka odgađana reforma, plaća se zdravljem i životom ljudi koji su ovu zemlju gradili.

Ipak, da bi reforma bila potpuna, ostalo je još nedovršenih pitanja

Penzioneri konačno odahnuli

U odlučujućoj utakmici za osminu finala, Adis Bećiragić pogodio je plan u detalj: Bosna i Hercegovina je većinu meča kontrolisala ritam, vodila gotovo 39 minuta i taktički ugušila Gruziju, posebno u završnici (samo 14 poena Gruzijaca u 4. četvrtini).Širokim rotiranjima i jasnim defensive-adjustmentima nakon treće dionice, Zmajevi su zatvorili liniju ulaza, prisilili rivala na teže šuteve i zadržali preciznost u napadu – 50 posto iz igre uz 43,8 posto za tri, naspram 48 posto i 35 posto Gruzije.Bećiragićev pristup – smirenje tempa, disciplina u odbrani na pick-and-rollu i pravovremena pomoć na krilu – dao je rezultat baš kada je trebalo: 84:76 i let za Rigu.- Pobijedit će onaj ko bude imao najviše živaca i ne bude pravio gluposti – najavio je selektor, a ekipa je upravo to isporučila.Nakon sirene, Bećiragić je trijumf posvetio porodici i navijačima, naglasivši da ekipa iz meča u meč izgleda sve bolje – potvrda da ideja i rad stoje iza rezultata.

Selektor Zmajeva odlično postavio taktiku u ključnoj utakmici

Adis Bećiragić: Doktorska disertacija

Naši košarkaši protiv Gruzije danas igraju odlučujući meč za prolazak u drugu fazu EuroBasketa. Poslije katastrofalnog izdanja protiv Španije nije se puno toga očekivalo od naših košarkaša, a naša javnost koja mahom gleda na sve crno ili bijelo već ih je otpisala, a neki su to uradili još kada su se obznanile informacije da Musa i Kastanjeda ne igraju.Protiv Italije je to izgledalo puno bolje, no rezultat nije bio ništa bolji i osim nekoliko hiljada dijasporaca koji su iskoristili godišnje odmore za kupanje na Kipru i praćenje reprezentacije, očekivanja su i dalje bila nikakva.I povreda Janisa Adetokumba, njegovo prekriživanje iz rostera pred sami početak meča, dobro izdanje i eto pobjede. Ponovo se upalila euforija. Malo nam uvijek za takvo nešto treba. Nerealna očekivanja su ponovo tu i vjeruje se da se možemo boriti za medalju.„'Ta će mala Gruzija“, već su neki od redovnih komentara koji se mogu vidjeti, iako je riječ o reprezentaciji koja ima vrhunsku petorku, gdje većina igrača igra u ekipama boljim od naših, no činjenica je da im je klupa katastrofalna.Tako da su šanse vjerovatno 50-50 i samo veoma dobro izdanje naših košarkaša ili katastrofalno izdanje Gruzije nas može odvesti dalje. Logikom: „Lako ćemo“, sigurno nećemo ništa napraviti. Podrška našim košarkašima se treba pružiti bez obzira na rezultat, ne treba padati u očaj i ako ne bude sve bilo kako treba, jer treba uzeti u obzir da su naši košarkaši po prvenstvima u prosjeku ostvarivali jednu pobjedu, a sada su već na dvije, kao i to da od ratne generacije nismo nikada osigurali plasman u drugi krug.Ipak, sva ta euforija pokazuje koliko ljudima na ovim prostorima treba malo za sreću i bijeg od svakodnevnih muka, a vjerujem da Bećiragićevi izabranici Juka, Džon, Gega, Edin, Kameni, Alibegović i družina će još jednom obradovati naciju, kao što je to bilo protiv Hrvatske, a što se brzo zaboravilo.

Dijaloga mora biti

Profesor Vedran Zubić piše za "Avaz": Nepal – revolucija Generacije Z, prva Instagram revolucija na svijetu

Saša Magazinović: Krik zbog Palestine

Kao da mu je fotelja babovina

Erling Haland: Gol-mašina

Vojni savezi na Balkanu

Željka Tomić-Anđušić: Vjera u pravdu

Sistem ubija djecu!

Kerim Alajbegović: Prvi gol u najdražem dresu

Dodik kao balkanski Vilijam Miler: Propast mita o nezavisnoj RS

Jusuf Nurkić: Stub bh. košarke

Koliko smo siromašni

Profesor Vedran Zubić piše za „Dnevni avaz“: Inkluzija djece ili ekskluzija sistema

Penzioneri konačno odahnuli

Adis Bećiragić: Doktorska disertacija

Hrabro, momci!

Kolumne

Dijaloga mora biti

Profesor Vedran Zubić piše za "Avaz": Nepal – revolucija Generacije Z, prva Instagram revolucija na svijetu

Saša Magazinović: Krik zbog Palestine

Kao da mu je fotelja babovina

Erling Haland: Gol-mašina

Vojni savezi na Balkanu

Željka Tomić-Anđušić: Vjera u pravdu

Sistem ubija djecu!

Kerim Alajbegović: Prvi gol u najdražem dresu

Dodik kao balkanski Vilijam Miler: Propast mita o nezavisnoj RS

Jusuf Nurkić: Stub bh. košarke

Koliko smo siromašni

Profesor Vedran Zubić piše za „Dnevni avaz“: Inkluzija djece ili ekskluzija sistema

Penzioneri konačno odahnuli

Adis Bećiragić: Doktorska disertacija

Hrabro, momci!