Maj 17., godina 1992. - bio je značajan datum za Sarajevo i njegovu kulturnu scenu. Dok je nebo gorjelo od granata, snajpera i kojekakvog ubojitog oružja, dok su građani bh. prijestonice ginuli na svakom koraku, gubili nadu u bolje sutra, počela je jedna sasvim druga priča. Pozitivna. 

Civilizacijska odluka

U 23.18 sati u centru grada, na inicijativu reditelja Dubravka Bibanovića i Gradimira Gojera te Đorđa Mačkića i pisca Safeta Plakala, utemeljen je Sarajevski ratni teatar (SARTR). Sakupila se glumačka raja iz tri pozorišta, koja su obustavila rad zbog rata.

Tipični bosanski inat, mnogi bi rekli, dokazao je i na ovaj način da se duh Sarajeva nikad ne može ubiti. Dvadeset sedam godina poslije, SARTR niže uspjehe, producira predstave, daje šansu mladima...

A, na njegovom čelu jedan čovjek sa svojom malom armijom – Aleš Kurt. Za „Dnevni avaz“ govorio je o nedavno proslavljenom rođendanu SARTR-a, sjećanjima, stanju kulture u BiH...

Koliko Vam znači 27. rođendan SARTR-a?

- Pazite, u Sarajevu se rijetko rodi novi teatar. Kada govorim o teatru, morate znati da to nije samo zgrada koja ima natpis na zidu, već veoma kompleksna ustanova koja mora zadovoljavati brojne tehničke, estetske i etičke standarde. To što je SARTR rođen upravo 1992. godine za vrijeme opsade Sarajeva, čin je koji je na poseban način obilježio cijelu jednu epohu. SARTR nije običan teatar, već i simbol jednog vremena.

Sjećate li se te 1992. godine?

- Stara poslovica kaže: „Kad topovi govore, muze šute“. SARTR je dokaz potpuno različitog načina razmišljanja. Za vrijeme najduže opsade jednog grada u historiji, Sarajlije su išle u pozorište. Prije svega, treba spomenuti Safeta Plakala, jednog od osnivača, prvog direktora SARTR-a i čovjeka koji je mnoge od nas privukao magiji teatra.

Fenomen duhovnog otpora - tako je okarakteriziran SARTR. Šta, ustvari, to znači?

- Duhovni otpor je tvrdoglavo insistiranje u tome da ne pristajete da budete broj u statistici i hrana za topove, već da svaki čovjek sačuva svoju individualnost, duhovnost, inteligenciju, kulturu... To je civilizacijska odluka koja se donosi samo u najtežim trenucima postojanja, kao što je bio rat.

Za razliku od nekih drugih sfera života, pozorišta se ovdje dobro drže. Kako to uspijevate u ovakvom okruženju?

- Pozorišta u Sarajevu su, srećom, na budžetu Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo. U ovom prilično surovom, postratnom i tranzicijskom periodu, sudbina teatra mogla je biti i gora. To je ta osnovna baza na koju treba nadograditi trud i ljubav svih uposlenika i teatarskih umjetnika.

Ljudi, koji imalo poznaju rad teatra, imaju samo riječi hvale za Vas kao direktora. A, ljudima u Sarajevu nije tako lako udovoljiti.

- Lijepo je ako neko zaista ima takvo mišljenje. U SARTR-u mi, kao mali tim, pokušavamo u zadanim okolnostima da se što bolje snađemo, a da imamo svoj prepoznatljiv profil koji publika prepoznaje i voli. Meni lično pomaže to što sam, prije svega, reditelj i što sam radio u različitim pozorištima. Imam neko praktično iskustvo rada u teatru. Nikada u mome vaktu to nije bilo baš savršeno. Imamo uvijek mali milion problema, ali to je samo dio posla. Ono što se pamti su lijepe stvari.

Bez smjernica

Koliko pratite dešavanja oko nas ili ih vješto izbjegavate?

- Ako mislite na političku i društvenu problematiku, naravno da pratim sve što mogu stići. Kako voditi socijalno angažiran teatar, ako ne znate šta se dešava oko vas? Osim toga, nama kao umjetnicima stanje društva u kojem živimo je izuzetno inspirativno. Svaki dan vidite i čujete nešto što može postati dio neke priče. Živjeti u svemu ovom je drugi par rukava.

Kako komentirate sva ova dešavanja?

- Situacija oko nas i ovdje je komplicirana i opasnija nego što je bila prije nekoliko godina. Sve ukazuje na to da će biti gore. Mi smo u svim segmentima društva razjedinjeni i bez zajedničkih smjernica gdje bi uopće trebali krenuti u budućnost. Ko vam tvrdi da ima neki realističan scenario u kojem ćemo svi bolje živjeti – laže.

Kako pronalazite balans i duševni mir u svemu tome?

- Nizom malih i velikih mađioničarskih trikova.

Sistem je sve raspršio na sitne čestice

Može li publika u narednom periodu očekivati nove projekte ili, možda, saradnju Vaše supruge Belme Lizde-Kurt i Vas?

- Planiram nekoliko projekata s njom. Postoje ljudi u teatru s kojima bih uživao sarađivati zbog kvaliteta koji donose sa sobom u ovaj posao. Ali to nije što i poljem prijeći. Sistem je, ponavljam, raspršio sve na sitne čestice. Uopće nije lako udružiti ozbiljnu grupu umjetnika oko nekog bitnog posla. Čini se kao da nekim ljudima to ne odgovara.

Vrste koprodukcije

- Postoje dvije vrste koprodukcije. Jedna je nužno zlo i radi se u slučaju kad sistem namjerno rascjepka sredstva, tako da niko, zapravo, ne može uraditi sam neki projekt do kraja. Druga vrsta je koprodukcija koja dolazi iz ozbiljnih umjetničkih razloga koji nadrastaju lokalno okruženje – govori Kurt.