Kladuško selo Todorovo, s kućama na dvadesetak bregova, proslavila je kuća duhova, mada još niko od domaćina ili gostiju nije vidio nikakvog duha ili utvaru.

Priča o ukletoj kući, međutim, hrani maštu todorovskih generacija pa će vam svaki drugi mještanin ispričati kako se iz ove kuće u ponoć čuju zastrašujući krici i jauci. Štaviše, mobiteli se gase, kvare automobili... pa je nerijetko svi zaobilaze.

Dizali temelje

Prilikom naše posjete četverotaktni IMT-ov traktor 539 stao je iz čista mira čim je prošao kuću duhova, a seljaci su se sletili da ga poguraju.

- Ili je kuća duhova ili zato što je petak, a petkom ne valja raditi – tumačili su nam seljani oko traktora. 

Traktor iz čista mira stao

Starina Ibrahim Sabljaković u dlaku isto objašnjava riječima kako “tu nešto ima, ali šta, ne znam ti reć'”. Mati mu je pričala o Salihu Bašiću, koga su 1944. Švabe ubile na kućnom pragu i kuća je opustjela. A kuća duhova, koju je napravio Asim Bašić, četvrta je koju su neki šejtani omađijali. Prije njega, tu su neuspješno dizali temelje Husein Bašić, pa njegov brat Hasan, ali neka sila nije dala.

- Čudo je para koštala, a nije se u njoj ni osam dana stanovalo. Ima nešto što ne da da se ovdje ljudi skuče - tumači Sabljaković.

Kovačević: Možda nešto i ima  

 kuća duhova jedna je velika betonska razvalina, bez krova, s grafitima od lokalnih imena i bezobraznih poruka. Sa prednje strane ima i svoj zaštitni “logo” – Kaspera nacrtanog ugljenom. Pored kuće duhova bezbrižno prolaze đaci pješaci Dijana Pandžić i Almir Mašić. Na naše pitanje kažu: “To se samo tako zove, ali tu nema ništa osim golubova i sova.” Majka Mirela Nadarević, međutim, došla je do kuće duhova da provede djecu iz škole.

- Malo se boje, znate, te priče ostavljaju trag – kaže ona.

Lovačko pitanje

Slovenski penzioner Ibrahim Kovačević svašta je čuo, ali postavlja lovačko pitanje: “Gdje su kože, gdje su rogovi?”

- Godinama u ponoć s teravije prolazim ovuda. Da nešto ima, neki duh, stao bi preda me. Ali, opet, nikome ništa ne velim, možda nešto i ima - zaključuje starac.

Hodže u strahu pobjegle 

U selu pričaju kako je Pehovo, kako se zove taj dio sela, baš peh mjesto. Stariji se sjećaju priča o mezarima i pokušaju grupe imama prije 200 godina da tu sagrade školu. Hodže su razapele šatore, ali nakon dvije noći, kaže legenda, u strahu su napustile Todorovo. U prošlom ratu, u Todorovu su bile ratne linije “autonomaša” i “korpusovaca”, a iza njih je ostala još jedna neistražena priča o ubijenim ljudima čije duše ne mogu naći smiraj.