Farzila Prijić ima 76 godina i živi sama u gornjovakufskom naselju Jagnjid. S petnaestak godina se udala i izrodila petero djece. Dvoje je izgubila kad su bili maleni, a sin Suad svoj je život dao za odbranu domovine u proteklom ratu. Iza njega je ostao sin u kolijevci i priznanje „Zlatni ljiljan“. Najstariji sin Abdulah, poznatiji kao Đelo, i kćerka Suada izbjegli su u Ameriku i tamo izgradili živote.
Farzila je poslije ratnih zbivanja zapala u depresiju, što zbog gubitka djece, što zbog udaljenosti od ostatka porodice.
Poziv iz inostranstva
- Pala sam u depresiju, živjela sam za pozive u inozemstvo, kad sam se mogla čuti s djecom. Ubrzo nakon završetka rata i ja sam otišla u Ameriku i tamo živjela 12 godina. Čuvala sam unučad, vodila ih u školu i pazila dok su im roditelji na poslu. Kada su odrasli, ja sam se vratila u Bosnu, ovdje mi je ljepše - kaže Farzila.
Najviše vremena provodi u bašti ispred kuće i brine se o cvijeću. To joj je, kaže, razonoda.
Tokom ramazana pazi da namaz obavlja u džematu, pa iako joj je mekteb podalje od kuće, ide na svaki namaz osim sabaha.
- Vjera me održava u životu i ne dopušta da me obuzmu crne misli i da tugujem. Znam da je sve što me zadesilo od Boga. Klanjam, učim Kur'an na latinici, jer arapsko pismo ne znam. Idem u džemat na namaz, sa svojom jetrvom Fatom, a svaki iftar me ona i djever Kemal zovu kod sebe. Ne daju mi da sama iftarim - dodaje ona.
Nije usamljena
Farzila kaže da ne osjeća samoću, jer ima fin komšiluk i djeverovu porodicu u blizini, pa su uvijek zajedno.
S obzirom na to da je najstarija u porodici, poslije bajram-namaza svi članovi njihove šire porodice Prijić najprije dolaze kod nje na bajramluk, pa onda svi zajedno obilaze ostale.
- Mnogo volim Bajram, jer svi zajedno dođu ovdje meni, svi me poštuju i obiđu me. Nisam usamljena, družim se s komšilukom, imam svoje cvijeće i vrijeme mi prolazi – kaže jedna od najstarijih stanovnica sela Jagnjid.
