STARO SARAJEVO

Mjesto gdje je nastala prva mahala

Stanovnici su ispraćali na posljednjoj vožnji “ćiru” sa suzama

Piše: M. Dakić

Stanica je stalno bila prepuna putnika

Foto: Arhiv


Današnje srednje, a pogotovo mlađe generacije slabije su upoznate da je lijeva strana Miljacke bila nastanjena još od doba Ilira. Ta trebevićka strana, kako je Sarajlije zovu još od doba utemeljenja Sarajeva, postala je glavno vjersko, političko, vojno, a kasnije i privredno mjesto. 

Bistrik ili u narodu još poznatiji kao memli strana dobio je ime po maloj rijeci Bistrici, jednoj bistroj i čistoj vodi. Upravo na Bistriku formira se i prva mahala u Sarajevu, potom hamam saraji, vilajetska kuća i vojna kasarna. A kasnije je bio poznat i po fabrici ćilima i čarapa koju je napravila austrougarska vlast.

Lijeva strana

- U taj vakat, rijeka Bistrica je imala svoje mostiće, kamene podzide i korita s čistom vodom punom pastrmki. Tako se jedna od pritoka, tačnije ona s lijeve strane prozva Pastrma po istoimenoj ribi - za „Avaz“ priča Mufid Garibija, arhitekta i dobar poznavalac historije grada.

Ni dolazak austrougarske vlasti nije utjecao na promjenu pozicije Bistrika, već naprotiv, unaprijedila ga je dodatno s tekstilnom industrijom, to jest prvom ćilimarom u Sarajevu.

Ali to nije sve, Bistrik je posebno procvjetao u vremenu kada je austrougarska vlast napravila bistričku željezničku stanicu. Da bi bolje shvatili gradnju bistričke željezničke stanice, moramo reći da je dolaskom Austro-Ugara počela gradnja željezničke pruge kroz Bosnu s naumom da spoji Bosanski Brod sa Sarajevom, a onda sa Mostarom i Čapljinom. Gradnjom stare željezničke stanice na Pofalićima 1882. godine, Sarajevo postaje i centar željezničkog saobraćaja.

Kada su austrougarske vlasti krenule praviti istočnu prugu koja će ići od Sarajeva do Višegrada, njena prva stanica bila je upravo bistrička stanica. Napravljena je 1906. godine, a njeno otvorenje bilo je 4. jula te godine kada je u promet puštena pruga kojom je vozio „ćiro“ kroz 99 tunela, sve do Višegrada, odnosno do tadašnje istočne granice austrijskog carstva. Odatle se dalje moglo prema istoku, pa sve do Carigrada.

Trasu je bilo toliko teško napraviti da je na kraju morao intervenirati i car Franjo Josip, a ostalo je upamćeno da je rekao: „Sve i da metar pruge košta kilu zlata, ona se mora praviti“, pa se tako i nakon tri godine ona i napravi, navodi Garibija.

Njena najviša visinska tačka na koju se penjala bila je kod mjesta Stambolić, koje je udaljeno oko 400 metara više od bistričke kapije. Austrougarska vlast je vodila računa da se sve stanice svojim izgledom uklope u ambijentalnu sredinu, pa je tako i bistrička stanica rađena u alpskom stilu koji je prilagođen pejzažu Bosne.

Ova bistrička stanica je napravljena od cigle s ukrasima od drveta. Imala je tri kolosijeka i dva perona, a u zgradi su se nalazile prostorije za čekiranje karti, mala čekaonica i kancelarije za otpravnika i šefa stanica. Također se nalazio i jedan stan za moguće potrebe šefa stanice.

Zgrada je vizuelno bila asimetrična s velikom nastrešnicom ispred, a u njenom drugom manjem dijelu bili su smješteni ostali zaposlenici, odnosno željezničari. Sa zapadne strane je postojao još jedan manji objekt koji je služio za podmazivanje vagona i lokomotiva, ali i za punjenje vode u lokomotivu.

Mala čaršija

Interesantno je kazati da je replika ovakve stanice napravljena i na Palama. Danas je, nažalost, izgubila svoj sjaj i narušen joj je eksterijer.

- Oko bistričke stanice će se formirati i plato s prekrasnim vidikovcem, a malo niže napravit će se i mala čaršija. Za potrebe građana i putnika počet će se otvarati i bakalnice, potom kafane i čajdžinice, pa i pokoja halvadžijska radnja - navodi Garibija.

Ujedno će bistrička stanica postati mjesto okupljanja Sarajlija, mjesto gdje će otpočinjati nove ljubavne priče, prijateljstva, mjesto susreta, razgovora i zagrljaja.

Sa ove stanice su Sarajlije kretale i na hadž, a bilo je i onih koji su čak naobdan išli vozom za Dubrovnik preko Čapljine. Jedino s ove pruge se moglo uživati u predivnom pogledu na sam kanjon Miljacke. Zapravo, interesantno je to da je ova stanica znala biti frekventnija i od glavne stanica na Pofalićima.

- Sva ta živost je trajala do 31. jula 1978. godine, kada je „ćiro“ posljednji put prošao kroz ovu stanicu jer se znalo da se već od sutradan ukidaju svi vozovi na uskotračnim prugama. Sve od Višegrada pa do Sarajeva stanovnici su ispraćali voz sa suzama, bacajući cvijeće po pruzi, a posebno su sjetne bile Sarajlije - priča nam Garibija.

  • Garibija: Lijepe priče  iz davnina

    Garibija: Lijepe priče iz davnina

    Foto: Arhiv


Veća ulaganja

Taj posljednji huk lokomotive koju je vozio Miroslav Andrić ostao je upamćen i po tome što je on sve vrijeme zviždao prolazeći kroz ovaj dio Sarajeva, tako da su ga svi stanovnici čuli i malo je onih koji nisu i zaplakali jer gotovo da nije postojao onaj ko nije imao uspomene na putovanja baš s te pruge.  

Kasnije će se napraviti neoprostiva greška u Sarajevu pravljenjem tranzitnog puta zbog kojeg se pruga ukida, a sam put koji završava na mostu, to jest ušću Mošćanice i Miljacke, nikada nije dovršen. Sarajlije zapravo znaju da se pruga nije morala ukidati i da se mogla zadržati, a i tranzit napraviti samo uz veće novčano ulaganje. 

Scene iz filma "Valter brani Sarajevo"

Nestankom pruge nestaje i prekrasan pogled na kanjon Miljacke. Ostale su nam ipak divne uspomene zabilježene i kroz film Šibe Krvavca “Valter brani Sarajevo” koji je na najljepši način današnjim generacijama približio i staru bistričku stanicu i trag tog vremena. 

NA VRH

Komentari