Dvije decenije nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma povratnici u Republiku Srpsku, uprkos činjenici što su svoji na svome, bore se za jednakopravnost i život dostojan čovjeka. Od Prijedora, preko Zvornika, Vlasenice, pa do Višegrada, Foče i dalje, problemi s kojima se suočava povratnička populacija mahom su identični.
Osim zastrašivanja, neperspektivnosti, nebrige i odbačenosti, povratnicima, ipak, najteže pada saznanje da se svakodnevno, oči u oči, susreću s onima koji su okrvavili ruke u ratno doba. Do takvih susreta dolazi u pobrojanim gradovima i njihovim okolnim selima odakle su Bošnjaci i Hrvati na najmonstruozniji način poubijani ili prognani.
Dvije decenije nakon potpisivanja sporazuma kojim su okončani ratni užasi, povratnici, konstitutivni narodi u tom dijelu BiH, i dalje strahuju od onih koji su u najmračnijim trenucima bh. historije podigli kamu, puške i artiljeriju na komšije čiji su grijesi, jedini, bila različita imena i prezimena od njihovih.
Napadi na povratnike bilježe se svakodnevno. Od prošlogodišnjeg ubistva povratnika u Kozluk, hapšenja u Vlasenici, premlaćivanja u Prijedoru, bacanja Molotovljevih koktela u Zvorniku... K tomu još ne treba zaboraviti teror nad najmlađima, kojima se ne dozvoljava izučavanje nacionalne grupe predmeta.
Povratnici su, bez sumnje, najugroženija populacija u BiH. Najprije su bili živi štit za vladajuću oligarhiju iz Sarajeva, među kojima ima pojedinaca koji nikada nisu zakoračili s onu stranu entitetske crte, a kasnije tek kolateralna šteta u njihovim talovima s vlastima RS. Možda u tome leži i najveći dio povratničke nevolje.
Jer, kako objasniti težnju da se Aneks 7 Dejtonskog sporazuma provede pošto-poto, a da se onima koji su se vratili na zgarišta, opljačkana i nevinom krvlju natopljena imanja ne pruži ni minimum institucionalne zaštite. Zbog toga, valjda, sve je manje bošnjačkih i hrvatskih povratnika u manjem bh.entitetu. Ciljevi koji nisu ostvareni u ratu, slijedeći ideologiju napisanu u Memorandumu SANU-a, kontinuirano se ostvaraju u (ne)miru.
