U Srebrenici je prekjučer procesijom kroz centar grada obilježena krsna slava te općine, prvi put nakon 16 godina. Slava, kao ni procesija, svakako nikome ne bi zaparala ni oči ni uši da oni koji su u njoj učestvovali, s lokalnim sveštenicima na čelu, nisu, hodajući kroz grad u kojem žive i muslimani i pravoslavci i katolici, javno osveštavali ulice kojima su prošli, zgrade institucija i sve što im se zateklo na putu, pokazujući time da je slava bila sve samo ne čisti vjerski čin, kako to pravi slavski običaji i propisi zahtijevaju. 

Jer, da jeste, ne bi slavsko veselje bilo začinjeno pjesmama koje slave ratne zločince, a koje su do kasno u noć odjekivale ispred lokalne pravoslavne crkve, već bi slavljenici svoju radost iskazivali porukama dobrote i mira, kakve su se u čestitim kućama i kod čestitih pravoslavnih domaćina oduvijek mogle čuti.   

Osokoljeni, valjda, mogućim izborom Mladena Grujičića na poziciju načelnika općine, isti oni koji prije dvadesetak godina nisu uspjeli zločinom Srebrenicu pretvoriti u grad samo jednog, srpskog naroda i samo jedne, pravoslavne vjere, požurili su da pokažu da će im to, nakon što osveštaju ulice i Grujičića ustoliče na čelo općine, ipak poći ra rukom. Na njihovu žalost, čim mozak isperu od rakije, morat će shvatiti da su uzalud žurili. 

Jer, ko god da dođe na čelo općine koja se na geografskoj karti svijeta prepoznaje po zločinu genocida koji je u njoj počinjen, prije nego što počne ispunjavati želje slavljenika sa srebreničkih ulica, morat će se suočiti s pitanjem ostavštine tog genocida. A ostavština je zločin na leđima mnogih koji su i u petak, ispred crkve u Srebrenici, uzalud pjesmom dozivali ratne zločince Radovana Karadžića i Ratka Mladića.