Kada se konačno ove sedmice u Vašingtonu, nakon dvogodišnje tajnovitosti bez presedana, iz svoje potpune šutnje, ali i više od mjesec nakon što je okončao istragu o mogućim kriminalnim radnjama Donalda Trampa (Trump), oglasio specijalni istražitelj Robert Miler (Mueller), on nije izustio eksplicitnu oslobađajuću presudu za predsjednika.

Naprotiv, Miler je rekao da je Trampa spasio samo američki ustav koji nalaže da se predsjednik u tekućem mandatu ne može sudski goniti.  

Presumpcija nevinosti

- Da sam želio reći da nije kriv, jasno bi to priopćio - rekao je Miler, otvarajući tako vrata Kongresu, koji po ustavu ima obavezu uzdržati princip da u Americi niko nije iznad zakona, pa tako ni predsjednik. 

Za razliku od Milera, koji nijednom nije izričito rekao ni da je Tramp kriv, svojevremeno je neovisni istražitelj Kenet Star (Kenneth Starr), koji je od 1994. do 1998. istraživao mutne radnje Bila Klintona (Bill Clinton), u svom finalnom izvještaju za tadašnjeg američkog predsjednika 11 puta rekao - kriv je.   

Zato su predsjednikovi advokati, koje mnogi Amerikanci nazivaju spin doktorima, odmah ustvrdili da to što Miler nije (otvoreno) izrekao da je Tramp kriv za opstrukciju pravde znači zapravo da je Tramp “nevin”. Stvari su ipak malo kompliciranije!  

U cijelom sistemu anglosaksonskog prava koje se primjenjuje u Evropi i Americi, s američke strane Atlantika, najviše važi pravni postulat da se optuženi smatra nevinim sve dok mu se ne dokaže krivica ili, bolje rečeno, dok ga ne uhvate na djelu ili u lažima.  

Tako se igra mačke i miša nastavlja, ali sad bar znamo da Kongres, znači američki građani, preuzimaju stvar u svoje ruke. 

No, najvažnija Milerova poruka, koja bi, svakako, trebala biti udarna vijest na Balkanu, a u Bosni posebno, jeste da je ovaj istražitelj, van svake sumnje, dokazao kako se Rusija umiješala u američki politički sistem pokušavajući da korumpira izbore i da od toga još nije odustala.  

Pogrešan narativ je problem

Čovjeka uhvati jeza kad pomisli šta je sve Moskva spremna učiniti Bosancima, kad se ovako poigrala s Amerikancima i njihovim predsjedničkim izborima. Valja se sada uhvatiti ukoštac “s Rusima”, ali na domaćem terenu, boreći se protiv domaćih imena i prezimena. Bit će teško, jer Rusi su penetrirali i u svijest običnih ljudi, koji se dive njihovim paradama, ili onih koji strahuju od nekog novog Raspučina. Pogrešan narativ je problem, dakako! 

Nakon svega, jasno je da korupcija prestaje tamo gdje i počinje – u narodu, s prestankom koruptivnog govora koji, očito, mnogima od nas služi da skrivamo, a ne da iskazujemo istinu. Političarima posebno. 

Predugo imitiranje i samo deklarativno zagovaranje promjena je obična kvazipolitika.

“Ko god bije bitku s monstrumom, mora pripaziti da u tom procesu sam ne postane monstrum”, upozorio je davno Fridrih Niče (Friedrich Nietzsche). 

Ima tu još američkih pouka za Bosnu, koja često pretenciozno ističe svoju posebnost, a ovamo tapka u mjestu i u regionu je već iza Albanije i Makedonije, a Kosovo je uveliko prestiglo po infrastrukturi.  

Niti jedna umišljenost (eksepcionizam) bilo velika, američka, ili mala, bosanska, nije dobra. Valja, dakle biti hrabar i skroman, a ne kukavica i narcisoidan. Rusi nas sve na to, eto, iznova podsjećaju. 

Za Bosance je kao dodatno znanje koristan još jedan američki kredo: Nije samo (apsolutna) moć ono što korumpira. Strah je izvor svake korupcije; nemoćan čovjek je najpodložniji korupciji, iako se vlastelini najviše njome koriste.  

Ali, kako prevazići strah od praznog sahana, znajući da nema napretka samo iz gladnog ili sretnog stomaka?  

Čitao sam u američkoj političkoj literaturi kako je ustati protiv korupcije u vlastitoj državi najviši oblik patriotizma. A ne prikloniti joj se, kao što su to mnogi odlučili na Balkanu. Nema fajde od spina i podmetanja; valja nam često provjeravati vlastita uvjerenja. 

Ramazanske refleksije

Ima ,naravno, razlike i između vjere i (institucionalne) religije u kojoj ama baš svaki kler ili ulema imaju vlastitu koreografiju i ritualni teatar. Pa nam se, baš zato, valja prisjetiti rimskog državnika Seneke, čije su riječi i danas, nakon skoro 2.000 godina, aktuelne u Bosni: “Obični ljudi smatraju religiju istinom, obrazovani falsifikatom, dok je oni (političari) na vlasti smatraju korisnom”. 

Da ne bude zabune, politika, bar etimološki (politicos), onako kako su to postavili grčki filozofi, znači - gorljivu akciju, a ne zamrlost građana.  

Od Aristotela naovamo, od Amerike pa do Balkana i nadalje, politika je građanska funkcija i obaveza svih onih koji nisu idioti, kako su to govorili stari Grci. A ne samo kusanje čorbe, kao da od toga “nema dalje”. Politika je, dakle, davanje usluga građanima, a ne stvaranje privida da im se pomaže! Muslimani bi to, valjda, prvi trebali skontati. 

Arapi, Turci, Balkanci trebaju konačno shvatiti da, iako je u Skandinaviji ili na Novom Zelandu najmanje muslimana, tamošnji se “islam”, kao predavanje pravednom konceptu, kroz lično poštenje, kolektivnu socijalnu pravdu i živu građansku akciju najbolje primio.  

A u Bosni svi se nekako uljuljuškali u status quo, čekajući da im Amerika promijeni stanje. Naopako!  

Ovoga časa to je i nerealno, jer Amerika bije svoju odlučnu bitku kako da sačuva integritet Bijele kuće i vladavinu prava u doba nove (četvrte) industrijske revolucije i sve agresivnije Kine i Rusije.  

Doduše, od toga će, uveliko, opet zavisiti ruža vjetrova na Balkanu. Ali, baš zato, treba na vrijeme početi s promjenama sebe samih.