Decenijama su već domaća poljoprivreda i proizvodnja hrane iz vlastitih resursa tema domaćih medija i nedorečenih političkih rasprava.

U ušima prosječnog bh. građanina još odzvanjaju već zastarjeli podaci da smo za deset godina za uvoz hrane dali više od 130 milijardi maraka. Ili oni svježi, da je za sedam mjeseci ove godine vanjskotrgovinski deficit, kad je o hrani riječ, oko pet milijardi i da smo u istom periodu, u ovako teškoj godini, samo na uvoz vode, koja slobodno teče kroz cijelu BiH, "prosuli" 124,6 miliona KM.

Snabdijevanje plinom je nešto na što više ne možemo utjecati otkako je ruska vojska prešla granicu s Ukrajinom i dotok i cijene zavise od Vladimira Putina. Jedinu rafineriju uspjeli smo zatvoriti, pa i kod nafte i naftnih derivata zavisimo od jačih i onih koji su bili pametniji. Struje za sada imamo dovoljno, i to po prilično povoljnim cijenama, ali potražnja i cijene u svijetu, a posebno situacija u kojoj bismo povećali vlastitu potrošnju tokom zime, stvari bi značajno mogle promijeniti.

Iz jedne u drugu krizu i eksperti i mediji vrte se ukrug upozorenjima u kakvoj smo poziciji, da barem hranu možemo proizvoditi više, da za domaću poljoprivredu moramo izdvajati više. Apeliramo na malo ekonomskog patriotizma, jer bosanska voda jednako je kvalitetna kao i one iz komšiluka, ali s ogromnom razlikom da komšije ne pune naše budžete i ne brinu o visini naših plaća, penzija i socijalnih naknada.

S pandemijom koronavirusa, potom ratom u Ukrajini te ovogodišnjom sušom koja je reducirala prinose ušli smo u eru u kojoj su hrana i energenti zlata vrijedni, u kojoj sve zemlje brinu o stanju u vlastitim skladištima i u kojoj nas od nestašica i gladi dijeli manje nego što mislimo. Uprkos tome, nema naznaka da smo spremni promijeniti navike. Pojedinačno, ali ni kao država čija vlast ne pokazuje dovoljno da shvata razmjere problema.