Djevojčica iz BiH s bolesnim srcem je čekala presađivanje organa. U Hrvatskoj je pronađen donor, čije srce savršeno odgovara. Ipak, transplantacija spašavanja mladog, nedužnog života nije bila moguća. Djevojčica nije državljanka EU pa nije mogla obaviti operaciju u Hrvatskoj, uz pomoć međunarodne organizacije „Europtransplant“. Srce nije mogla dobiti ni u svojoj državi, jer se bez pomoći „Eurotransplanta“ nije moglo dostaviti klinici u BiH. Da bi joj spasili život, Hrvatska joj je dala državljanstvo.A domaće vlasti? Oni se nisu ni počešali. Svađe, sujete, nadležnosti, izbori, blokade evropskog puta, sada uzimaju i ljudske živote. U mreži nadležnosti, svaljivanja odgovornosti i traženja krivca, ušli smo u novu, opasnu fazu beskrupuloznog gaženja preko ljudskih sudbina. To više nije pitanje neodgovornosti. To je osnov za podnošenje krivične prijave i traženja krivične odgovornosti ministara, koji se vozikaju u limuzinama, sastanče i sklapaju izborne slagalice - dok ljudi umiru.Oni naklapaju o tome ko će s kim i ko je čiji kandidat za Predsjedništvo, bez ikakve reakcije na debalk važne konferencije koja je mogla unaprijediti zdravstvo i spasiti živote. Sramotan je to dokaz da je domaća vlast pomnožila s nulom živote i sudbine ljudi. Konferencija o zdravstvu u Bosni i Hercegovini doživjela je debakl, ne samo zbog blokada iz RS, već ovaj put, sramotno i neočekivano, i iz Federacije BiH.Donošenje strateškog dokumenta, pokrenuto s državnog vrha, nisu podržali entitetski ministri. Građani BiH zato neće moći koristiti međunarodne fondove za presađivanje organa i druge zdravstvene potrebe. Reforma zdravstva u BiH ostaje na margini. Saglasnosti nema ni za uspostavljanje registra malignih bolesti u BiH.Entitetska ministarstva koče i primjenu lijekova na bazi kanabisa. Vijeće ministara BiH je u decembru 2025. godine uklonilo glavnu zakonsku prepreku za primjenu kanabisa u medicinske svrhe, ali je sad zapelo na entitetskom nivou. Ministarstva su, kažu, potkapacitirana, pa nema ko da napravi pravilnike. To je paralelni svijet institucija. U svijetu izvan tog matriksa žive građani koji dane mjere skalom bola.Transplantacije organa nisu bitne entitetskim ministrima. Pacijente iz RS šalju na transplantacije u Bugarsku. Pacijenti u Federaciji BiH umiru čekajući na organe i nadu za život. „Eurotransplant“ se ponudio pomoći građanima, iako BiH nije članica EU. Entitetski ministri su to potpuno izignorisali. Nemaju vremena za sastanke, dogovore. „Eurotransplant“ još čeka od njih da dostave liste klinika, koje bi bile uvezane s evropskim. Previše su potkapacitirani da bi dali nadu pacijentima koji umiru, čekajući presađivanje organa.&nbsp;

Nerad zvaničnika je ušao u fazu kada ubija građane i zaslužuje traženje krivične odgovornosti

Vlasti nas ubija blokadama – doslovno

U vremenu kada se često govori da bosanskohercegovačka kinematografija živi od stare slave, pojava i uspjeh Mirze Begovića djeluju kao snažan demanti takvih tvrdnji. Njegov film “Testament” otvorit će ovogodišnji “Bosnian-Herzegovinian Film Festival” u Njujorku – događaj koji već više od dvije decenije predstavlja ključnu platformu za promociju bh. filma u svijetu.To što jedan domaći autor otvara festival u srcu globalne filmske industrije nije samo lični uspjeh – to je simboličan trenutak za cijelu scenu. Jer BHFF nije bilo kakav festival. Od svog osnivanja 2002. godine, on služi kao most između bh. autora i međunarodne publike, često otvarajući vrata upravo onima koji tek dolaze.Ono što Begovića izdvaja jeste osjećaj za autentičnost. Njegovi likovi nisu heroji ni žrtve u klasičnom smislu, oni su ljudi kakve poznajemo. Radnici, mladi koji traže smisao, zajednice koje se raspadaju pod pritiskom okolnosti. U vremenu hiperprodukcije sadržaja, upravo ta iskrenost postaje njegova najveća prednost.Otvaranje festivala u Njujorku znači i nešto više, priznanje da bosanskohercegovačka priča ima univerzalnu vrijednost. Jer publika tamo ne dolazi iz nostalgije, već iz interesa. A to je možda i najveći kompliment jednom autoru, da njegova priča prelazi granice jezika, geografije i konteksta.Ako postoji nešto što se može nazvati tihim trijumfom bh. kinematografije, onda je to upravo ovaj trenutak, kada jedan domaći film otvara vrata svijeta, a svijet, čini se, konačno želi da uđe.

Otvaranje festivala u Njujorku znači i nešto više, priznanje da bosanskohercegovačka priča ima univerzalnu vrijednost

Mirza Begović: Uspjeh koji prevazilazi granice

Tučnjava na Sarajevskom sajmu knjige u dvorani „Mirza Delibašić” u Skenderiji pokazala je da ništa nije sveto, da smo dotakli moralno dno, pa i ovaj događaj, koji je naizgled trebao biti posvećen kulturi, znanju i dijalogu pretvorio se u leglo primitivizma.Umjesto „lijepe riječi”, na štandu „Lijepa riječ” viđeni su udarci. Simbolika jača od scenarija, na mjestu koje bi trebalo biti prostor ideja, dogodio se fizički obračun više osoba.U tučnjavi su učestvovale starije osobe, što cijeli događaj čini još poraznijim, jer se radi o prostoru u koji roditelji dovode djecu s uvjerenjem da je siguran, kulturan i kontrolisan i gdje ne bi trebali imati ama baš nikakvu brigu za njih.Fizički obračun se dogodio iznenada, usred najveće gužve, što je izazvalo paniku i nevjericu među brojnim posjetiocima koji su se u tom trenutku zatekli u dvorani.Posvađane strane su smirivali prisebni posjetioci, koji su razdvajali učesnike tučnjave, kako bi spriječili teže posljedice i omogućili nastavak manifestacije.Ovakav prizor predstavlja direktan udar na reputaciju manifestacije koja bi trebala biti jedan od najvažnijih kulturnih događaja u Sarajevu. Kada se na sajmu knjige dogodi tučnjava, problem više nije samo u akterima incidenta, nego u atmosferi i društvenom ambijentu koji dopušta da se kultura pretvori u pozornicu za nasilje.Događaj koji slavi riječ i misao, zasjenjen je šakama i impulsivnošću, uz moto: Ko tebe Hegelom, ti njega Kantom.

Stari ljudi odlučili da se obračunaju na Sajmu, i to simbolično baš kod štanda „Lijepa riječ“

Ko tebe Hegelom, ti njega Kantom

Situacija u Zeničkoj željezari, nekadašnjem simbolu industrijske moći ove zemlje, pokazatelj je neodgovornosti i sistemskog nemara vlasti u Bosni i Hercegovini, a od najava gašenja njene visoke peći tužnije i frustrirajuće zvuči samo šutnja i nezainteresiranost odgovornih. Zbog gubitka stotina radnih mjesta u Koksari iz Lukavca niko se nije ozbiljno zabrinuo, pa ni višemjesečna upozorenja da nas s gubikom Željezare očekuje lančana reakcija u desetinama povezanih kompanija i najteži ekonomski udarac BiH nakon rata nisu bila dovoljan povod za vanredne sjednice i mjere Vlade FBiH i Vijeća ministara BiH, ali i svih institucija koje bi se trebale ozbiljno zabrinuti zbog mogućeg gubitka, kako se procjenjuje, gotovo 12.000 radnih mjesta. Istina, Vijeće ministara BiH je odbacilo prijedlog koji bi vodio ka rješenju, ne ponudivši nikakvu alternativu, kao da se ne radi o jednom od stubova domaće privrede.Umjesto traženja rješenja funkcioneri su zauzeti predizbornim partnerstvima, međunarodnim turnejama, dužinom mandata Kristijana Šmita (Christian Schmidt) ili utrkom u najavljivanju novih mega projekata, dok nam se temelji domaće industrije praktično raspadaju. Prijedloge za spas Zeničke željezare izgleda traže i u javnost iznose samo sindikalci i zabrinuti radnici. Međutim, kao što svojevremeno nisu čuli apele za što bržu sanaciju željezničke pruge u Jablanici, dok je prekid željezničkog transporta gomilao dodatne gubitke, tako se danas ne čuju ni upozorenja kakve će posljedice gašenje Željezare imati za ukupnu ekonomiju, punjenje budžeta i fondova, Službu za zapošljavanje… Prioritet je da su vlasti sretne, zbrinute i na broju, da su kabineti ministara popunjeni i da se za oktobar pripreme što milozvučnija predizborna obećanja. Zato odlazak još jednog privrednog giganta u staro željezo ne predstavlja samo novo ekonomsko posrnuće, već ilustrira i definitivan moralni slom sistema koji pokazuje da mu životi desetina hiljada radnika i članova njihovih porodica ne znače ništa.

Prioritet je da su vlasti sretne, zbrinute i na broju

Ekonomski i moralni slom

Snježana Kopruner je diplomirana inžinjerka mašinstva i magistra ekonomije iz Zadra. Radila je tokom rata u Njemačkoj, a u Bosnu i Hercegovinu je došla 2004. godine, i tu ostala. Donijela je viziju, radne navike, te zarazan entuzijazam i motivaciju, postavši autentična liderka metalne industrije.Kada je privatizovala zastarjele pogone posrnule fabrike GS-TMT u srednjoj Bosni, u njoj je radilo pedesetak demotivisanih radnika, od čega 11 portira. Prihodi su jedva postojali. Danas zapošljava 500 radnika i izvozi širom Evrope. Pokrenula je tu i proizvodnju prvog bosanskohercegovačkog električnog bicikla (The Ruffian), koji je postao svjetski hit.Izgradila je još jednu, modernu fabriku u Prozoru. Tu gradi i stanove za svoje radnike, kako bi ih motivisala na ostanak uprkos vlastima i nepravdi. Gradi fotonaponske ćelije i baterije na fabrikama, kako bi amortizovala energetski udar, uzrokovan nesposobnošću domaće vlasti. Radi i na dizanju nivoa stručnog obrazovanja, jer je država i tu omanula.Ponovo je posljednjih dana u fokusu javnosti kao glas razuma, koji ukazuje na sistemske greške vlasti, ali i građana i privrednika. Čini to činjenicama i bez gorčine, manirima čelične dame koja tačno zna o čemu govori. Dok radi u pogonima svojih fabrika, Kopruner usput dijeli lekcije, upozorenja i savjete.Ukazuje na važnost motivacije, daje putokaze za ekonomski opstanak, govori o nužnosti energetske efikasnosti i modernizaciji industrijske proizvodnje. Nikad s visoka, nikad grubim riječima, već argumentovano, dobronamjerno, strpljivo, u maniru dobre majke ili učiteljice. Kopruner nije samo glas privrede, već i glas razuma i integriteta. Učinila je za ovu zemlju više od bataljona političara u skupim kabinetima i limuzinama.&nbsp;&nbsp;

Rijedak spoj poslovne oštrine i građanske hrabrosti

Snježana Kopruner: Privrednica koja nudi 'vodič za bolji život'

Kristijano Ronaldo nastavlja da ispisuje historiju svjetskog fudbala, a novi korak ka nevjerovatnom jubileju napravio je u azijskoj Ligi prvaka.Njegov Al Nasr je ubjedljivo savladao Al Vasl rezultatom 4:0 i izborio plasman u polufinale takmičenja, a upravo je portugalski napadač ponovo bio u centru pažnje. Postigao je prvi gol na utakmici i otvorio put svom timu ka sigurnoj pobjedi.Ovim pogotkom Ronaldo je stigao do impresivne brojke od 969 golova u profesionalnoj karijeri, čime je napravio još jedan korak ka nevjerovatnom jubileju od 1.000 pogodaka. Ta granica sve više djeluje kao realan cilj, iako je do nje ostao još 31 gol.Uprkos godinama i dugoj karijeri iza sebe, Ronaldo i dalje igra na visokom nivou i redovno donosi razliku u ključnim utakmicama. Njegova forma u Al Nasru potvrđuje da i dalje spada među najubojitije napadače današnjice.Osim što vodi klub ka trofejima u Aziji, Ronaldo dodatno učvršćuje svoj status u historiji fudbala kao jedan od najvećih i najkonstantnijih golgetera svih vremena.

Nastavlja da ispisuje historiju svjetskog fudbala

Kristijano Ronaldo: Mašina za golove

Kad je 12. aprila 2026. Viktor Orban priznao poraz nakon 16 godina neprekinute vlasti, mnogi su u Evropi odahnuli s olakšanjem. No prava priča nije samo u smjeni vlasti, već u tome što je pobjedu odnio Peter Mađar (Magyar) – političar koji dolazi iz konzervativne tradicije, a ne iz liberalnog centra ili socijaldemokratske ljevice. Njegova uvjerljiva dvotrećinska većina s Tisza strankom označava nešto dublje: konzervativni povratak klasičnoj liberalnoj demokraciji i konačno rušenje “carstva” populističke desnice kakvo je gradio Orban.Peter Mađar nije “briselski liberal” kakvog je Orban godinama prikazivao kao glavnog neprijatelja. On je 45-godišnji advokat iz ugledne konzervativne porodice, bivši insider Orbanove stranke. Njegova kampanja nije bila revolucionarna ljevičarska pobuna protiv “nacionalnih vrijednosti”, već kritika korupcije, klijentelizma i autokratskih mehanizama koje je Orbanova vlast izgradila. Mađari nisu glasali za “woke agendu” ili otvorene granice – glasali su za vladavinu prava, neovisno sudstvo, slobodu medija i evropsku integraciju, a da pritom nisu odbacili konzervativne vrijednosti.To je ključna razlika. Orban je svoju vladavinu temeljio na modelu liberalne demokracije – snažan vođa, kontrola nad institucijama, medijima i ekonomijom, te stalna mobilizacija protiv “vanjskih neprijatelja” (Brisel, Soroš, migranti, LGBTQ+). Taj model, koji su kopirali mnogi populistički desničari širom Evrope i svijeta, pokazao se korumpiranim i iscrpljenim. Mađarska je platila visoku cijenu: sukobe s EU, zamrznuta sredstva, izolaciju i ekonomsku stagnaciju unatoč snažnoj propagandi.Mađarova pobjeda predstavlja konzervativni reset. On želi vratiti Mađarsku u okvire normalne evropske demokracije – one u kojoj konzervativci mogu pobijediti na izborima, a da ne moraju rušiti ustavne institucije i gušiti slobode da bi ostali na vlasti. To je povratak ideji da konzervativizam ne mora biti sinonim za autoritarizam, a da liberalna demokracija nije “lijevi projekt”, već zajednički okvir u kojem se mogu natjecati različite vrijednosti.Istovremeno, ovo je težak udarac za populističku desnicu u njenom najčistijem obliku. Orban je godinama bio idol za Marine Le Pen, Matea Salvinija (Matteo Salvinii), AFD, kao i veći dio američke MAGA desnice. Njegov poraz pokazuje da čak ni najdugovječniji populistički sistem nije imun na umor birača kad korupcija i zloupotreba moći postanu preočite.Mađarska je nakon 16 godina rekla “dosta” Orbanovom carstvu. Time je možda označila kraj jedne ere populističke desnice u Evropi – ne njenu potpunu smrt, nego nužnost da se desnica vrati korijenima: slobodi, odgovornosti i poštivanju institucija. Ako Peter Mađar uspije u tome, bit će to jedna od najvažnijih lekcija evropske politike posljednjih desetljeća.

Mađari su izabrali konzervativca koji ruši liberalni model i vraća zemlju u okvire klasične evropske demokracije

Desnica protiv desnice

Miron Muslić omiljeni je čovjek u Gelzenkirhenu nakon što je njegov Šalke (Schalke) u 30. kolu Cvajte sa 4:1 savladao Projsen Minster (Preußen Münster) i ostao na prvom mjestu tabele. Domaći tim do pobjede su vodili Kenan Karaman, Adil Aušiš (Aouchiche) i Musa Sila (Moussa Sylla), uz jedan autogol, a poslije ovog kola Šalke ima 61 bod, tri više od Paderborna i šest više od Elversberga. To znači da je Muslićeva ekipa napravila još jedan veliki korak ka povratku u Bundesligu.Muslić, rođen u Bihaću 1982. godine, na klupu Šalkea stigao je prošlog ljeta i ima ugovor do ljeta 2027. U Gelzenkirhenu su ga doveli poslije zapaženog rada u Serkl Brižu (Cercle Brugge) i Plimut Argajlu (Plymouth Argyle), gdje je posebno odjeknula pobjeda protiv Liverpula (Liverpool) u FA kupu. U klubu su tada poručili da su u njemu dobili trenera koji zna inspirisati grupu, a tabela pokazuje da to nisu bile prazne riječi.Ipak, uz sportski uspjeh, Muslićeva priča nosi i jaču, ljudsku dimenziju. Kao dječak je 1992. s porodicom izbjegao iz Bihaća u Austriju, a kasnije je govorio da ga je upravo to iskustvo oblikovalo i kao čovjeka i kao trenera. Zato slika, u kojoj Bosanac vodi posrnulog njemačkog velikana prema eliti, ima posebnu težinu. Miron Muslić je u Gelzenkirhenu simbol upornosti, karaktera i tihog, ali velikog uspjeha.

Šalke slavio bez Džeke i Katića

Miron Muslić: Čvrsta ruka

Domaće vlasti već decenijama nezakonito privatizuju energetski sektor i rasprodaju energetski suverenitet Bosne i Hercegovine. Građane oba entiteta čeka drastičan rast cijena struje, a na vrata nam kucaju i redukcije.Rudnici su urnisani korupcijskim aferama upravnih i nadzornih odbora. Uglja više nema dovoljno, pa ga elektroprivrede kupuju od domaćih kompanija, koje pokazuju da rudarenje može biti unosan biznis. Međutim, i bez toga je era jeftine struje iz uglja završena. Evropa je uvela CBAM porez na emisije CO2, pa je struja iz uglja neisplativa u evropskim zemljama.Nespremni smo i bez alternative dok nam izdišu stari, zapušteni blokovi termoelektrana, iz kojih dobijamo najviše struje. Prošle godine je 40 neplaniranih kvarova i havarija u termoelektranama u kombinaciji s hroničnim nedostatkom uglja, oborilo proizvodnju. EPBiH je kupovala struju po cijeni i do tri puta višoj od cijene proizvodnje u vlastitim pogonima, i završila s gubitkom od više od 52 miliona KM. Slično stanje je i u Republici Srpskoj.Tri javne elektroprivrede su nekad izvozile trećinu viškova proizvedene struje. Prošle godine nisu mogle pokriti čak petinu domaćih potreba. Svjetlo još gori zahvaljujući infuzijama skupe uvozne struje i proizvodnji u postrojenjima privatnih investitora, poput Vuka Hamovića. Oni su posljednjih godina preuzeli posao izvoza struje od državnih elektroprivreda.Istovremeno, distributivna elektroenergetska mreža je zapuštena, i postala je "usko grlo" koje ne može da primi nove investicije u solarne i vjetroelektrane. Računi „Elektroprenosa BiH“, u čijoj je nadležnosti održavanje i širenje mreže, pucaju po šavovima od neiskorištenih miliona, ali za obnovu nema političke volje. Privatne kompanije se snalaze same i instaliraju fotonaposke solare. Ljeti ih moraju gasiti, jer im vlast ne dozvoljava da viškove vrate u mrežu. Fali vam još jedan papir, poručuje im vlast gaseći svjetlo.&nbsp;

Od zemlje koja je izvozila trećinu proizvedene struje, koju nismo mogli sami potrošiti, BiH je postala ovisnik o skupom uvozu

Energetski suverenitet BiH

Bosna, osim svojih prirodnih blagodati koje su sakrivene u vodama, planinama i poljima, ima i specifično stanovništvo koje se odlikuje bogatom tradicijom i načinom života. Baš to stanovništvo ima svoje navike koje se brižno čuvaju i praktikuju od davnina, prenoseći se s koljena na koljeno. Jedna od tih navika zauzima posebno mjesto u svakodnevnom životu svih Bosanaca, a to je pravljenje i ispijanje crnog napitka po nazivu kafa ili kahva, kako je izvorno preuzeto iz arapskog jezika, te se i danas u narodu često koristi taj naziv.Njena pradomovina je etiopska pokrajina Kaffa, po kojoj je ovaj napitak i dobio ime, a gdje su ljudi još u davna vremena prepoznali njena posebna svojstva. Tadašnji Arabljani su je 575. godine presadili u Jemen i počeli uzgajati u većim količinama, te se ona vremenom proširila na teritoriju cijele Arabije. Posebno je bila zastupljena u dijelu Hidžaza, tj. predjelu između Meke i Medine, gdje je postala važan dio svakodnevnog života, pa su je prozvali Al-Qahwa.<h2>"Kuća kafe"</h2>Po osmanskom osvajanju Arabije, pijenje kahve se ubrzo prenijelo i u Carigrad, gdje je ovaj napitak dobio još veći značaj i popularnost. Pamti se da je 1534. godine, za vrijeme vladavine Sulejmana Veličanstvenog, poznatog i kao Zakonodavac, otvorena i prva kafana ili kahve-hana, što u prevodu znači "kuća kafe". Ta mjesta nisu bila samo prostori za ispijanje kahve, već i važna središta društvenog života, gdje su se ljudi okupljali, razgovarali i razmjenjivali vijesti.Nije trebalo mnogo vremena ovom specifičnom napitku da utaba svoj put ka Bosni, jer se zajedno s osmanskom kulturom brzo širio i na druge prostore Carstva. Velikom popularizovanju kahve diljem islamskog svijeta uveliko su doprinijeli derviši, koji su je rado pili zbog njenog posebnog djelovanja. Naime, kofein im je omogućavao manje sna i veću budnost, kako bi duže tokom noći mogli obavljati zikr i voditi duhovne razgovore, poznate kao muhabet, što je dodatno učvrstilo značaj kahve u svakodnevnom i duhovnom životu ljudi.

Uvidjevši tu gotovo čarobnu moć kahve, derviši su je donijeli i u Sarajevo, gdje je ubrzo pronašla svoje posebno mjesto u svakodnevnom životu ljudi. Tako se 1592. godine, u neposrednoj blizini prve mevlevijske tekije na Bentbaši, otvorila i prva kafana. Upravo tu je utemeljitelj grada, Isa-beg Ishaković, započeo gradnju grada, čime ovaj prostor dobija dodatni historijski značaj.Ta kafana bila je prva takve vrste u ovom dijelu Evrope, otvorena čak i prije nego što su svoje kafane dobili London i Pariz. S vremenom je postala kultno okupljalište, kako u doba Osmanlija, tako i kasnije u periodu austrougarske vlasti, zadržavajući svoj značaj kroz različite historijske epohe.U narodu je ova kafana godinama kasnije bila poznata kao hadži Šabanova kafana, a rado su je posjećivale sve Sarajlije, bez obzira na društveni sloj, jer je predstavljala mjesto susreta, razgovora i zajedništva.<h2>Tahmis čaršija</h2>Kako je popularnost kahve rasla, tako se i u našem gradu već u 16. stoljeću formirala čitava čaršija posvećena upravo ovom napitku, poznata pod nazivom Tahmis, u neposrednoj blizini Careve džamije. Ova čaršija bila je posebno značajna jer se u njoj razvijao zanat vezan za kahvu, pa je osnovan i poseban esnaf koji se bavio njenom pripremom i prodajom. U Tahmis čaršiji kahva se prodavala, na pojedinim mjestima se pržila i mljela, dok su u kafanama posjetioci mogli uživati u njenom ispijanju u posebnom ambijentu. Kako se kahva masovno pila u Sarajevu, tako se postepeno širila i na ostala mjesta i gradove u Bosni, te su se kafane otvarale u Foči, Mostaru i širom zemlje.Tek polovinom 17. stoljeća Zapadna Evropa počinje masovno konzumirati ovaj napitak. Zabilježeno je da se u Londonu prva kafana otvorila 1654. godine, a tek nakon toga u Parizu te Beču, što jasno pokazuje da su Bosanci tradiciju ispijanja kahve stekli prije većeg dijela Evrope.Zbog tadašnje skupoće, kahva se smatrala pravim bogatstvom, te se koristila kao izraz posebnog i iskrenog gostoprimstva, po čemu su Bosanci i danas prepoznatljivi. Tolika je popularnost kahve i tada bila da su se u bogatijim kućama i kulama pravile posebne prostorije koje su se nazivale kahve odaje. Bile su to manje prostorije sa kahve odžakom gdje se kahva spremala za domaćine i goste. Sačuvan je adet kod Sarajlija da se gost uvijek dočeka sa kahvom, koja se popularno i danas zove "dočekuša", dok je „sohbetuša“ ona koja se služi kako bi se produžilo sijelo i razgovor.<h2>Četrdeset naziva</h2>Kod nas se razvio veliki broj naziva za kahvu i načina njenog pripremanja, a prema nekim predanjima spominje se da ih ima čak četrdeset. U narodu su posebno poznati slikoviti nazivi koji često opisuju vrijeme kada se kahva pije ili njen učinak na čovjeka. Tako se, naprimjer, jutarnja kahva koja se pravi malo jača naziva „razgalica“, dok je „razgaluša“ ona koja se pije do podne-namaza. Postoji i „šutkaša“, kahva koja se pila nakon ikindija-namaza, u vrijeme kada ljudi nisu naročito raspoloženi za razgovor. U siromašnijim kućama, zbog nedostatka prave kahve, koristio se i toz, od kojeg se pripremao napitak poznat kao „proljevuša“, nazvana tako zbog svog djelovanja na probavu. Najpoznatija i možda najsimpatičnija među njima je „sikteruša“, treća kahva po redu koja se iznosi gostima kao tiha i nenametljiva najava da je vrijeme za polazak..Za viši ritual ispijanja po kome je prepoznatljiva bosanska kahva, kazandžije su izrađivale posebne džezve i kompletne servise koji su uključivali tablu, fildžane, šećerluk i džezve različitih veličina. Ovi predmeti nisu bili samo funkcionalni, nego i estetski izraz domaće zanatske vještine i kulture. Kazandžije su ih oblikovale s posebnim dizajnom koji je i danas prepoznatljiv u Sarajevu, a taj stil se naziva savat. On predstavlja ručno graviranje i ukrašavanje kalajisanog bakarnog posuđa, sa posebnim ornamentima i motivima koji odražavaju duh vremena i tradicije. Takav komplet se zvao kahveni takum i imao je posebno mjesto u svakom domaćinstvu, jer je služenje kahve predstavljalo važan društveni i kulturni čin.U Sarajevu su postojale različite vrste kahve. Jedna je mljevena, a druga tucana, a upravo način obrade zrna davao je i različite okuse i jačinu napitka. U starim kafanama postojali su mali mlinovi gdje su vlasnici, a često i sami gosti, ručno mljeli kahvu, što je dodatno doprinosilo posebnom ugođaju i mirisu koji bi se širio prostorom. Tucana kahva je, međutim, bila posebno zahtjevna i mnogima „zabremedet“, jer je iziskivala veliki fizički napor. U kamenim dibecima, odnosno havanima, kahva se tucala željeznom ćuskijom sve dok ne bi bila potpuno samljevena u fini prah.Ostalo je zapisano, a starije generacije i danas pamte tucanu kahvu povrh Višegradske kapije na Vratniku, u takozvanoj Mušinoj kafani. Rahmetli Muharem Bekrić, zvani Mušo, u starom objektu pokrivenom šindrom, koji je nekada služio i kao carinarnica, otvorio je kafanu koja je postala prepoznatljiva u cijelom Sarajevu. Iako te kafane danas više nema, sačuvan je njen dibek, koji se i danas čuva kod Hajrudina Bureka, zvanog Banča, koji je oženjen Mušanovom unukom. Banča je tu tradiciju nastavio svojevremeno prodajući i čuvajući sjećanje na tucanu kahvu u svom dućanu u neposrednoj blizini Gazi Husrev-begove džamije. <h2>Tradicija ispijanja kahve</h2>Prva kafana, odnosno Šabanova kafana, zajedno sa kompleksom koji je obuhvatao tekiju, imaret i musafirhanu koje je podigao Isa-beg Ishaković, porušena je nakon Drugog svjetskog rata. Time je nestao jedan važan dio historijskog naslijeđa, ali je tradicija ispijanja kahve, uprkos svemu, ostala sačuvana i prisutna je i danas u svakodnevnom životu ljudi.Poznata slovenska književnica Zofka Jelovšek-Kveder ovako je početkom dvadesetog stoljeća pisala o stanovnicima Bosne i Hercegovine: „Vole cigaretu i kafu i u njih ti nema na Vi, sve je na ti. Nisu nametljivi niti drski, veoma su ponosni, govore slikovito kao da slušate pjesme...“ Ovim riječima dočarana je posebna toplina, neposrednost i duh ljudi ovih krajeva, ali i način na koji kahva postaje više od običnog napitka – ona je dio identiteta i svakodnevnog života.Imajući to u vidu, nije ni čudo što je upravo ovdje nastala sevdalinka, pjesma prožeta emocijama, pričama i dubokim osjećanjima, koja se najljepše doživljava upravo uz kahvu. Koliko je kahva duboko vezana za ove prostore, najbolje svjedoči jedna od sevdalinki – „Kahvu mi draga ispeci“. Prvi ju je otpjevao i na njoj stekao veliku popularnost Predrag Gojković Cune, a kasnije su je izvodili i najveći interpretatori ove vrste muzike, poput Zaima Imamovića i Safeta Isovića, čime je dodatno učvrstila svoje mjesto u kulturnom naslijeđu. Gotovo da nema dobrog sijela ili druženja gdje se ona i danas ne zapjeva, jer u sebi nosi duh tradicije, emociju i neizostavnu povezanost kahve, pjesme i zajedništva.<h2>Ačik kahva</h2>Među svim navedenim kahvama, posebna je ačik kahva. To je kahva koja se prži u šišu, a ne smije biti skroz dopržena, pa traži veću potrošnju zrna pri spremanju, ali ima baška kajmak i baška okus. Danas je prava rijetkost popiti negdje ačik kahvu.

Tradicija ispijanja kahve, uprkos svemu, ostala je sačuvana i prisutna je i danas u svakodnevnom životu ljudi

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Kafa i prva kafana - Šabanova kafana

Odrastali ste igrajući se od jutra do mraka, dok vas neko ne dozove s prozora ili dok se svjetla na ulici sama ne upale. Drugove ste zvali na kućni telefon, pa kad se javi nečija mama, u sekundi postajete najkulturnije dijete u mahali. Slika na televizoru hvatala se okrećući onu tvrdoglavu, metalnu antenu – “stani, stani, sad je dobra!” – i niko nije smio da se pomjeri dok traje utakmica. Još uvijek ste presnimavali kasete, potom ste kupovali CD-ove svojih omiljenih muzičara, pa listali knjižice na njima i čitali tekstove pjesama kao da su poezija. A videoigre… videoigre su bile naša mala ilegalna magija. Mi nismo imali luksuz. Mi u Sarajevu smo imali Terminator – onu bofl kinesku konzolu koja je dolazila s “9999 u 1” kasetom, iako je realno bilo deset igara koje su se samo vrtjele u krug. Ali tih deset… bilo je dovoljno za cijelo djetinjstvo. Na toj plastici koja je škrgutala pod prstima igrali smo čuda, no ja pamtim Street Fighter 2. Oni od boljestojećih roditelja su se mogli pohvaliti i s Nintendom 1 i 2. Kasnije je došla plejka, pa s njom i FIFA, soccer, Taken...

Internet ... Eh to je bio onaj spori, nervozni dial-up koji je zvučao kao da doziva svemir, a ne da se spaja na mrežu. Čekali ste da se učita stranica, red po red, i gledali kako se svijet polako otvara pred vama. I da, tražili ste i one mutne slike Pamela Anderson, strpljivo, kao da učestvujete u nekom tajnom ritualu odrastanja. Uglavno je vrijedilo čekanja, ali niste puno vremena gubili na to.Znali ste čekati. I to nije bila kazna – to je bio način života.U Sarajevu, i ne samo u Sarajevu, svijet je imao miris: asfalt poslije kiše, hljeb iz pekare ujutro, dim iz kafića koji se uvlači u kosu i odjeću. Znali ste gdje vam je raja bez da im pišete. Znali ste kad će se pojaviti, jer se stvari nisu dogovarale – dešavale su se. Postojala je neka nevidljiva mreža među ljudima, jača od bilo kojeg Wi-Fi signala danas.A onda je došao drugi svijet. Brži. Glasniji. Neprestano uključen. A opet beskrajno usamljeniji. Vi ste bili tamo kad se to desilo.

Gledali ste kako dolaze prvi kompjuteri, prvi mobiteli, prve poruke koje nisu morale da čekaju. Muzika na dugme bez plaćanje. Onda su stigli i filmovi i serije na dugme. Učili ste sve to bez uputstva, bez sigurnosne mreže. Padali ste, brisali fajlove, rušili sisteme, pa opet ustajali i pokušavali. Dok su stariji odustajali, a mlađi sve dobili gotovo, vi ste morali da naučite.Zato danas hodate s dvije verzije svijeta u sebi. Jednom u kojoj se čeka, i jednom u kojoj se sve dešava odmah. Jednom u kojoj se ljudi gledaju u oči, i drugom u kojoj se gledaju kroz ekran. I često vam se čini da nijedna nije do kraja vaša.I znam da vam svima, makar pomalo, nedostaje onaj stari svijet u kojem ste odrasli. Kao što i meni svakodevno nedostaje.

Ne zato što je bio savršen – nego zato što je bio sporiji. Tiši. Stvarniji. U njemu nije sve bilo dostupno, ali ono što jeste – bilo je vaše. Nije bilo beskonačnog izbora, ali je bilo više osjećaja. Manje slike, više uspomena. I morao si se bogami potruditi za sve. I više pričati s ljudima. I više poznanstava steći. Odeš do videoteke pa sretneš 5 ljudi. Pa se ispričaš s onim radnikom tamo. Pa sretneš raju koja te zove da odigraš jednu sokera s njima, jer je videoteka odnedavno nabavila i plejku.A roditelji čekaju film kući i sve ti po spisku. A ne mogu da dođu do tebe, jer mobitela nema. Al' zavise od tebe, pa će gledati šta god da im doneseš. Nema svađe ni prepirki, ni listanja 2 sata po Netflixu. Eventualno će ti na kraju reći "e đe si ovo sranje našao, majke ti?".

Izlasci su bili nešto između rituala i improvizacije – nije se ništa posebno dogovaralo, znalo se gdje se ide i ko će se pojaviti. Okupljanje ispred zgrade, klupe, parkovi, pa onda lagano prema gradu, bez plana i bez pritiska da “noć mora uspjeti”. Nije bilo storija da se dokumentuje izlazak, pa si ga stvarno živio. Muzika je dolazila iz kafića ili nečijeg kasetofona, razgovori su trajali satima, a najvažnije stvari su se dešavale usput, između dvije šetnje ili jedne cigare. I ono najbitnije – niko nije gledao u telefon, jer telefon nije imao šta da ponudi. Sve što ti treba bilo je tu, oko tebe.Kažem vam, djeca rođena u osamdesetim su posebna. Posebni su jer posljednji koji pamte kako je svijet izgledao prije nego što je postao buka. I prvi koji su morali naučiti kako da prežive u toj buci. Ostali su već bili stari, pa smo im oprostili.I negdje između ta dva svijeta – još uvijek živite.

Između kaseta i Wi-Fija, između čekanja i instant svijeta – generacija koja je odrasla bez interneta, a naučila živjeti u njemu, danas nosi dva pa

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

U Mostaru je nekidan predstavljena knjiga “Škripari – Hrvatski pokret otpora u BiH od 1945. do 1951.” Ator je Ivo Lučić, nekad visokopozicionirani obavještajac Hrvatske, ratni general HVO-a, savjetnik u Predsjedništvu BiH. Ovom knjigom se historičar Lučić pokušava etablirati i kao profesionalni relativizator i revizor historije. Nema sumnje da su jugoslavenske vlasti u godinama nakon Drugog svjetskog rata progonile i ubijale škripare gdje su stigli i kako su mogli.Zlonamjerno je, najblaže rečeno, govoriti o škriparima a ne spomenti da je riječ o ostacima najzloglasnijih ustaških jedinica, koji su znali šta je adekvatna kazna za ono što su radili prethodnih godina. Nisu imali sreću pobjeći u Argentinu ili Španiju, pa su se morali kriti po hercegovačkim škripama - kraškim rupama i pećinama. A znali su ih dobro, jer su prethodnih pet godina proveli puneći ih preklanim civilima. Tako su u avgustu 1941. godine budući škripari, pod komandom Ivana Jovanovića "Crnog", odveli kolonu od oko 500 žena i djece do jame u Šurmancima kod Međugorja. Tu su ih žive ili preklane bacili u jamu duboku gotovo 60 metara. Od približno 1.000 stanovnika Prebilovaca, tu su budući škripari ubili njih 826. Zna to dobro i „historičar“ Lučić.Zločin je, naime, zabilježio Alesandro Luzano (Alessandro), general italijanske fašističke vojske. Zgroženi fašista je o tome pisao Musoliniju, nazvavši svirepost ustaša prema djeci i ženama u Prebilovcima, "vrhuncem ljudskog beščašća". Od gotovo 3.000 ustaša Jovanovićeve „Samostrijelne bojne“, osuđeno je njih 14, od čega šest na smrt, i to 16 godina nakon rata. Ostali su ili izbjegli kaznu ili se odmetnuli u škripare. Ukupno je u ljeto 1941. godine ubijeno 4.000 Srba u ovom kraju, te bačeno u jame Šurmanci, Bivolje Brdo, Kukauša i druge.Zato šminkati škripare i odijevati im kostime pokreta otpora već u naslovu knjige, jasno pokazuje da je to tek bijedan pokušaj prekrajanja istine i historije, te tužno mjaukanje nad sudbinom ratnih zločinaca. Još je bjednije, ali i opasnije, što iza Lučićeve knjiga stoje Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru i Hrvatski institut za povijest iz Zagreba. Smrt fašizmu – sloboda narodu.

Šminkati škripare i odijevati im kostime pokreta otpora već u naslovu knjige, pokazuje da je to tek bijedan pokušaj prekrajanja istine i historije

Lučićevo 'šminkanje' ustaških krvnika

Vensan Kompani (Vincent Kompany) bio je čovjek večeri u Minhenu nakon što je s klupe odveo Bajern u polufinale Lige prvaka preko najvećeg mogućeg rivala – Real Madrida. Njegov tim je u revanšu četvrtfinala slavio sa 4:3, a ukupno prošao dalje sa 6:4, iako je tokom utakmice čak tri puta bio u rezultatskom zaostatku.U noći punoj drame, grešaka, velikih poteza i nervoze, Kompanijev Bajern nijednog trenutka nije izgubio vjeru. Primili su pogodak već nakon 35 sekundi, pa još dva puta morali juriti rezultat, ali su svaki put nalazili odgovor. Upravo ta mentalna čvrstina najbolje oslikava trenera koji je uspio uvjeriti ekipu da i protiv evropskog velikana može ostati mirna, hrabra i svoja.Kompani je poslije utakmice posebno istakao vjeru, smirenost i zajedništvo svoje ekipe, a ovaj trijumf dodatno je učvrstio njegov status u Minhenu. Nije mala stvar izbaciti Real Madrid u nokaut fazi, a još je veća kada to uradite poslije tri povratka u istoj utakmici. Bajern sada ide na Pari Sen Žermen u polufinalu, dok će Kompani zbog kartona propustiti prvi meč, ali ono što je uradio protiv Reala već je dovoljno da ponese epitet ličnosti dana.

Bajern protiv Reala pokazao mentalnu snagu i prošao dalje

Kompani: Vodi Bajern ka tituli prvaka Evrope

Vensan Kompani: Trenerski mag

Otpravnik poslova Ambasade SAD u BiH Džon Ginkel (John) svakako je nakon mnogo godina diplomatska figura u Bosni i Hercegovini koja se posebno istakla. Kako god gledali na angažman stranaca, zasigurno je da odavno nismo vidjeli nekog toliko upornog, komunikativno otvorenog i sposobnog da poveže različite političke opcije i oponente u onom što jest u interesu i građana Bosne i Hercegovine, energetske i sigurnosne stabilnosti.Pokazalo se kao dobra odluka Vašingtona da u Sarajevo pošalje baš Ginkela, iskusnog diplomatu koji dobro poznaje i Balkan i ovdašnje odnose, prilike i političare. Balkanski politički i poslovni mentalitet apsolvirao je dok je bio zamjenik šefa misije u Američkoj ambasadi u Beogradu, politički savjetnik u Prištini i vicekonzul u Sarajevu od 2005. do 2006. godine.Razgovorima, obilascima institucija, kompanija, privrednika, postepeno i dosljedno je otvorio strateški dijalog SAD i Bosne i Hercegovine. Ne radi se samo o Južnoj plinskoj interkonekciji, koja je velikim dijelom i zbog njegove upornosti pokrenuta s mrtve tačke. Kako je i sam kazao, iz perspektive Sjedinjenih Američkih Država, Južna interkonekcija nadilazi pitanje samog energenta. Naglasio je da projekt otvara prostor za snažnije ekonomsko povezivanje, veću energetsku sigurnost i dugoročnije vezivanje Bosne i Hercegovine uz zapadne tokove.Od Ginkela ne dolaze samo poruke političarima, nego i građanima.- Što je naša budućnost više povezana, to je veća sigurnost za obje naše zemlje, a to je u našem strateškom interesu - poručio je Ginkel, koji se raduje i drugim uspjesima BiH, poput svima nama važnog plasmana Zmajeva na SP.

Pokazala se dobrom odluka Vašingtona da u Sarajevo pošalje Ginkela

Američki otpravnik poslova u BiH Džon Ginkel: Lekcije iz diplomatije

Nikola Pranjić, Armin Šljivo i Dino Ćorić osumnjičeni su za ubistvo Adnana Metanovića zvanog „Švabo“ u sarajevskom naselju Dobrinja.Oni su ga nadrogirani satima mučili, udarali metalnom šipkom, kašikom za cipele, rukama, nogama, a onda, u trenutku dok je još bio živ, bacili s balkona na šestom spratu.Ovaj svirepi zločin je jedan od najjezivijih u posljednjih nekoliko godina i potresao je cijelu državu, ali i region.Kada se ovakvo nešto desi, osim zgrožavanja, postavimo sebi pitanje: Među kakvim monstrumima mi živimo?Jesu oni od ranije bili poznati policiji, ali ne po ovim krivičnim djelima. Klošara, sitnih dilera i problematičnih tipova ima na sve strane, ali ipak misliš da niko nije spreman preći neku granicu i na kraju uraditi nešto ovakvo.Šta je prekidač, dokle ide ljudski mozak, da se desi takvo odsustvo empatije, bez obzira o kakvim narkoticima bila riječ, koje će rezultirati ovakvim jezivim zločinom? Na to pitanje teško da ćemo ikada dobiti odgovor. Upravo zbog toga, manijaci i monstrumi su svuda oko nas.Još jedno pitanje koje se nameće jeste to da li je moguće da u satima mučenja niko od komšija nije čuo ama baš ništa ili se samo nije htio „baviti tuđim poslom“.Ovo je očit dokaz da je društvo oguglalo na nasilje, a posebno je jeziv nivo sadizma Pranjića, Šljive i Ćorića, koji su snimali maltretiranje čovjeka, puderisali mu lice kako bi se osjećao još više poniženo.Kada neko osjeti potrebu da snima mučenje i ubistvo, to znači da je izgubljen svaki osjećaj za empatiju, odgovornost i strah od posljedica.

Svirepi zločin na Dobrinji je jedan od najjezivijih u posljednjih nekoliko godina i potresao je cijelu državu

Monstrumi među nama

Fotografije političara rijetko su slučajne. Zato slika Viktora Orbana s knjigom Daglasa Mareja (Douglas Murray) u rukama, dok iza njega stoji etnička karta Bosne i Hercegovine, govori više nego bilo koja izjava.U toj slici sabrana je cijela jedna ideologija. Murray nije bilo kakav autor – on je jedan od najpoznatijih promotora teze da imigracija i islam predstavljaju prijetnju evropskoj civilizaciji. OrbAn nije bilo kakav političar – on je tu tezu pretvorio u državnu politiku. A Bosna i Hercegovina, očito, u toj priči nije država, nego karta. Prostor. Linija razdvajanja. Ona odražava način razmišljanja: svijet podijeljen na etničke i religijske blokove, gdje se društva ne posmatraju kao zajednice građana, nego kao teritorije koje treba kontrolirati i balansirati.U tom okviru, Bošnjaci postaju sigurnosno pitanje i prijetnja Evropi, a BiH “predziđe” koje treba držati pod nadzorom. To nije realnost – to je politički konstrukt koji služi mobilizaciji straha kod Evropljana da će biti „zamijenjeni“ i jačanju desnih populističkih narativa širom Evrope. Orban je u svojim islamofobnim politikama i teoriji o sukobu civilizacija godinama na samom terenu u BiH imao pouzdanog i vjernog saveznika – Milorada Dodika, koji posljednjih godina čini sve što je u njegovoj moći da Bošnjake prikaže kao islamističku prijetnju Evropi, a sebe predstavi kao branitelja kršćanske civilizacije.Zato je Orbanov politički poraz važan i za BiH.On slabi međunarodni legitimitet politika koje našu zemlju svode na etničku kartu i oduzima snagu narativima o „muslimanskoj prijetnji“. Istovremeno, slabi i mrežu iliberalnih savezništava u regionu, uključujući aktere poput Milorada Dodika, koji su godinama koristili isti jezik podjela.Ipak, iluzije ne treba imati. Orban odlazi, ali ideje ostaju.Zato ova fotografija nije samo slika jednog kabineta. To je podsjetnik kako nas mnogi vide – i zašto je krajnje vrijeme da te opasnosti budemo svjesni, a našu politiku prestanemo svoditi na to ko će ugrabiti vodovod i telekom.&nbsp;

Vlasti nas ubija blokadama – doslovno

Mirza Begović: Uspjeh koji prevazilazi granice

Ko tebe Hegelom, ti njega Kantom

Ekonomski i moralni slom

Snježana Kopruner: Privrednica koja nudi 'vodič za bolji život'

Kristijano Ronaldo: Mašina za golove

Desnica protiv desnice

Miron Muslić: Čvrsta ruka

Energetski suverenitet BiH

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Kafa i prva kafana - Šabanova kafana

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

Lučićevo 'šminkanje' ustaških krvnika

Vensan Kompani: Trenerski mag

Američki otpravnik poslova u BiH Džon Ginkel: Lekcije iz diplomatije

Monstrumi među nama

Tajna Orbanove karte BiH

Kolumne

Vlasti nas ubija blokadama – doslovno

Mirza Begović: Uspjeh koji prevazilazi granice

Ko tebe Hegelom, ti njega Kantom

Ekonomski i moralni slom

Snježana Kopruner: Privrednica koja nudi 'vodič za bolji život'

Kristijano Ronaldo: Mašina za golove

Desnica protiv desnice

Miron Muslić: Čvrsta ruka

Energetski suverenitet BiH

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Kafa i prva kafana - Šabanova kafana

Djeca osamdesetih: Zašto su najposebnija generacija

Lučićevo 'šminkanje' ustaških krvnika

Vensan Kompani: Trenerski mag

Američki otpravnik poslova u BiH Džon Ginkel: Lekcije iz diplomatije

Monstrumi među nama

Tajna Orbanove karte BiH