Kompletna javnost u BiH je vidno razočarana nakon što apsolutno niko nije snosio bar onu najosnovniju, moralnu odgovornost nakon što je mladića Erdoana Morankića usmrtilo vozilo javnog gradskog prijevoza – tramvaj.I kada treba da se ušlihta javnosti, tu je, ko drugi nego majstor spina Elmedin Konaković.Danima je šutio, a kada je čuo šta misle ljudi, izjavio je da smatra da Nihad Uk ne treba da dolazi na posao, aludirajući na to što će Vlada u tehničkom mandatu ostati do izbora. Naravno, nije spomenuo svoje ministre koji sjede u toj istoj Vladi i imaju mnoštvo aferima, nego ovakvim izjavama samo pokušava izigravati opoziciju, kao da sve što se dešava nema nikakve veze s njim, niti strankom koju vodi.A ima itekakve, iako je on državni ministar, njegovo kadroviranje se vidi po svim nivoima vlasti, pa pokušava „nasilu“ postaviti za direktora Međunarodnog aerodroma Sarajevo Dinu Selimovića, svog dobrog prijatelja i savjetnika u Ministarstvu, iako ne ispunjava uslove.Nije tajna da on vedri i oblači ovim kantonom više od 10 godina, još od vremena dok je bio u SDA, pa tako i danas iz fotelje predsjednika NiP-a.Nije mu gadljivo ni to što SDP-ov Nadzorni odbor GRAS-a odbije ostavku SDP-ovog direktora GRAS-a, jer zna da bi onda došlo na red i njegovo kadroviranje.Konaković svakim potezom dokazuje da je majstor manipulacije - dok pred kamerama glumi moralnu brigu, iza zatvorenih vrata nameće svoje kadrove i lične interese. Njegova riječ ne znači ništa ako se ne uklapa u lični plan moći, a svaka njegova izjava služi samo da zamagli činjenice i zbuni javnost. I dok javnost traži odgovornost i pravdu, Konaković neumorno gradi sistem u kojem je on uvijek nepogrešiv, a svi drugi zamjenjivi.

Kada je čuo šta građani misle, izjavio je da Uk ne treba dolaziti na posao, amnestirajući njegove ministre koji su u tehničkom mandatu

Majstor šlihtanja i spinovanja

Već danima traje jedna neobična politička drama: predsjedavajući Predstavničkog doma FBiH Dragan Mioković obilazi medije, daje izjave, piše statuse, objašnjava, apeluje, kukumače, upozorava i samo što ne zaplače. Radi čega? Zbog mogućnosti vlastite smjene na današnjoj sjednici.Ne nudi pritom neke naročito uvjerljive argumente protiv, niti pokušava objasniti zašto bi njegovo ostajanje na funkciji bilo od presudnog značaja za građane Federacije. Ne. Uglavnom nam samo daje do znanja da ga sve to jako pogađa i da je svako ko bi digao ruku za njegovu smjenu – u najmanju ruku nečovjek, a vjerovatno i politički izdajnik.Gleda čovjek i ne može da se ne zapita: je li moguće da nekoga baš toliko pogađa gubitak funkcije, i to u ovim godinama?U bh. politici smo vidjeli svašta. Ljudi su gubili izbore, padale su vlade, smjenjivali su se premijeri, ministri i direktori. Obično bi to trajalo jedno popodne, eventualno dva dana medijskih reakcija, pa bi život išao dalje. Ali ovo je, čini se, poseban slučaj. Teško je sjetiti se da je ikada neko ovako emotivno reagovao na mogućnost da više neće sjediti u predsjedavajućoj stolici.Usput se pojavila i zanimljiva linija odbrane. Naime, sada odjednom slušamo kako bi smjena Miokovića otvorila vrata strašnom scenariju u kojem HDZ preuzima sve institucije. Apokalipsa, praktično.Problem je samo jedan mali detalj: isti taj HDZ je koalicioni partner Naše stranke.Štaviše, kada je trebalo izabrati Marina Vukoju u Ustavni sud, ruka Dragana Miokovića nije pokazivala nikakve znakove straha od te strašne dominacije HDZ-a. Naprotiv – uredno je bila podignuta. Tada HDZ očito nije bio prijetnja demokratiji, nego sasvim prihvatljiv partner u vlasti.Ali politika zna biti vrlo fleksibilna disciplina. Kada je vlast sigurna, koalicioni partner je partner. Kada je funkcija ugrožena, isti taj partner postaje prijetnja državi, demokratiji i političkom poretku.U međuvremenu, ako se pogleda sam učinak Miokovića kao predsjedavajućeg, teško je reći da je riječ o mandatu koji će se pamtiti po institucionalnom preporodu. Predstavnički dom je pod njim radio kako je radio: sporo, često haotično, uz sumnjivo poznavanje pravilnika i pokušaje blokiranje po vlast neugodnih rasprava poput one povodom afere „Spengavanje“. Ništa spektakularno. Ali ni naročito impresivno.Pa ipak, gledajući ovu količinu javne patnje, medijskih nastupa i dramatičnih upozorenja, čovjek se gotovo mora smilovati.Zato jedan skroman apel zastupnicima: ne dirajte nam Miokovića.Nemojte čovjeku nanositi toliku duševnu bol. Nije humano. Ipak je to stariji gospodin, koji je očito razvio duboku emocionalnu vezu sa svojom funkcijom.A svi znamo da su neke veze u životu jednostavno – teško raskidive.

Ipak je to stariji gospodin, koji je očito razvio duboku emocionalnu vezu sa svojom funkcijom

Ne dirajte nam Miokovića

Elvir Karalić je osnivač Udruženja „Pomozi.ba“, jedne od najaktivnijih humanitarnih organizacija u Bosni i Hercegovini. Kroz godine, Karalić je inicirao i realizirao brojne projekte i humanitarne misije, s posebnim fokusom na pomoć najugroženijim kategorijama stanovništva, uključujući porodice u socijalnoj potrebi, bolesne i izbjeglice. Njegova vizija je uvijek bila jasna – organizovati i mobilisati zajednicu, kako bi pomoć stigla do onih kojima je najpotrebnija. Svoj humanitarni put Elvir je započeo kroz male lokalne akcije prikupljanja pomoći za porodice u nevolji, a s vremenom je njegov rad prerasao u organizovane projekte širom države. „Pomozi.ba“ danas organizuje akcije prikupljanja hrane, odjeće, lijekova i školskog pribora, a posebno je poznata po hitnim humanitarnim misijama tokom prirodnih katastrofa i kriznih situacija. Osim materijalne pomoći, Karalić i njegov tim posvećeni su pružanju podrške i informisanju javnosti o socijalnim problemima te promovisanju kulture solidarnosti i humanosti. Za svoj dugogodišnji doprinos i izuzetne rezultate u oblasti humanitarnog rada, Elvir Karalić je nominovan za Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, koja se dodjeljuje istaknutim pojedincima, grupama i kolektivima za značajna ostvarenja i izuzetne uspjehe u političkom i društvenom životu. Ova nominacija predstavlja priznanje za sve njegove napore i kontinuiranu posvećenost pomaganju drugima, te potvrdu da humanitarni rad u BiH ima svoje lidere koji mijenjaju živote nabolje.

„Pomozi.ba“ humanitarna misija

Karalić: Pomoć najugroženijim kategorijama stanovništva

Elvir Karalić: Nominovan za Šestoaprilsku nagradu

U Bosni i Hercegovini se ovog marta vodi tihi, administrativni rat za – istinu. Uvođenje biometrijskih skenera na biračka mjesta nije samo tehničko, već i političko pitanje. Skeniranje otiska prsta svakog birača, njihovih ličnih karata i ispunjenih listića, imaju potencijal da preporode izbore u BiH.Ako budu instalirani prije oktobarskih izbora, izgubit će smisao izreka da nije bitno ko za koga glasa, već ko broji glasove. Što prije uvedemo novu tehnologiju, to ćemo prije pobijediti staru korupciju.Lupeži u biračkim odborima neće više imati šansu da dodaju glasove svojim, a otimaju glasove drugim strankama, koristeći niz provjerenih načina, koji su poznati svima osim domaćem pravosuđu. Postat će napokon važno ko je za koga glasao.Jovan Kalaba, predsjednik Centralne izborne komisije BiH (CIK), u nedavnom intervjuu „Avazu“ ogolio je suštinu problema, rekavši da nabavku skenera sabotiraju svi, a najviše politika.Milorad Dodik preko posilnih ministara u državnoj vlasti,čini sve da sveže ruke i noge zaposlenicima CIK-a, uskraćujući im novac i stručne kadrove za uvođenje biometrije. Ni ostale stranke na vlasti nisu mnogo kooperativnije, iako su im usta puna EU integracija.Angažovane su i firme, takozvani „profesionalni žalitelji“, koji su se javili na tender iako ne ispunjavaju nijedan uslov iz javnog poziva. Tu su samo da sabotiraju i odugovlače proces. Tu su da pišu žalbe i zloupotrebljavaju Zakon o javnim nabavkama BiH, kako bi, za početak, ukrali vrijeme.Sve je angažovano kako bi bar još jednom u svoje kutije ubacili glasove mrtvih i apolitičnih. Kako bi bar još jednom pronosali vreće s listićima kroz mračne sokake, a glasove prebrojali na svoj način.Ako, uprkos svemu, CIK uspije uvesti novu tehnologiju, u oktobru ćemo imati poštenije izbore. Ako pak CIK izgubi utrku s vremenom, opet će se glasati po starom, uhodanom receptu. Ukrast će još jedan mandat i još četiri godine naših života.&nbsp;

Nova tehnologija protiv stare korupcije

Utrka biometrije i izborne krađe

Nidal Čelik je tihim, ali veoma sigurnim koracima počeo graditi svoju priču u Lensu, a posljednjih nekoliko nastupa pokazali su zašto se u Bosni i Hercegovini s razlogom vjeruje u njegov veliki potencijal. Mladi stoper, koji je prošle zime iz Sarajeva stigao u Francusku, dugo je čekao pravu priliku, a kada ju je konačno dobio – nije je propustio.Čelik je u posljednjim utakmicama pokazao mirnoću, disciplinu i zrelost koja nadilazi njegove godine. Posebno je važno što je minutažu iskoristio na način koji nije prošao nezapaženo, ni u klubu, ni van njega.Nagrada za strpljenje, rad i iskorištenu šansu stigla je u vidu poziva selektora A reprezentacije Bosne i Hercegovine Sergeja Barbareza za utakmice baraža za Svjetsko prvenstvo. Dodatnu težinu cijeloj priči daje i činjenica da je Barbarez lično pratio Čelika na jednoj od utakmica u Francuskoj, što jasno govori koliko je njegov razvoj ozbiljno skeniran.

Nakon transfera je “nestao”, a sada je opravdao ukazano povjerenje i naći će se u avionu Zmajeva

Nidal Čelik: Iskoristio šansu

Osnivačica Udruženja „Dajte nam šansu“ Ines Kavalec čini ono što je slobodno može nazvati herojstvom u današnje vrijeme beznađa, boli i osjećaja napuštenosti od društva. Njen sin Daris preminuo je prije tri godine, ali njegova životna priča ostala je temelj njenog djelovanja. U ovoj hrabroj ženi probudio se glas da se nešto mora mijenjati. I poslušala ga je.Prvih pet godina Darisovog života kao djeteta s teškoćama u razvoju, za Ines su bile teške godine tokom kojih je shvatila da je roditelj djeteta s teškoćama u razvoju napušten od društva i jedini oslonac su drugi roditelji i razmjena iskustava.Svoju životnu nedaću pretvorila je u snagu, bunt i sistemsku borbu za prava porodica koje su godinama bile prepuštene same sebi. Iz lične borbe jedne majke nastala je priča koja danas mijenja živote, udruženje koje ne brine samo o djeci, nego o porodici u cjelini. Udruženje koje je inicirala, simboličnog naziva „Dajte nam šansu“, danas okuplja i podržava 1.030 porodica.Priča Ines Kavalec nije samo priča o gubitku, već o hrabrosti da se lična bol pretvori u pokret koji danas pruža podršku hiljadama ljudi i djece iz drugih porodica.

„Dajte nam šansu“ mijenja živote

Kavalec: Ono što vas ne ubije, to vas ojača 

Ines Kavalec: Iz boli stvorila pokret

Predstavnici sindikata uposlenih u državnim institucijama i policijskim agencijama danas će odrediti datum protesta ispred Parlamentarne skupštine BiH. Sudeći po najavama, bit će to dan održavanja prve naredne sjednice Doma naroda, kada će članovi sindikata ispred zgrade čekati izjašnjavanje o izmjenama i dopunama zakona o plaćama u institucijama BiH. Rijetki su primjeri tako drske prevare i pljačke, kakvu na svojoj koži već godinama osjeti gotovo 23.000 uposlenih u institucijama države.Nakon što Vijeće ministara BiH donese odluku o povećanju njihovih plaća, ona ostaje mrtvo slovo na papiru, jer se veće osnovice primjenjuju tek nakon usvajanja budžeta za tekuću godinu. Usvajanje budžeta, suprotno zakonu, redovno kasni, plaće ostaju na nivou prethodnih, a planirana sredstva se preusmjere. Državnim institucijama, posebno policijskim agencijama, već nedostaju stotine službenika, odliv kadrova se nastavlja, jer plaće u entitetskim MUP-ovima značajno su veće, pa se ovakav odnos s pravom tumači i kao nastavak pokušaja da institucije na državnom nivou budu potpuno urušene. Šta god da je pozadina, ovako više ne može, poručuju sindikati, a koliko je stanje alarmantno ilustriraju i najave prijedloga da se, tokom sjednice Doma naroda, izlazi iz zgrade blokiraju sve dok se delegati ne izjasne o predloženim izmjenama zakona.Dokaz da je aktuelna vlast potpuno pogubljena i nekompetentna je i najava prijevoznika da će 23. marta ponovo blokirati granice prema Hrvatskoj. Prijevoznici iz naše zemlje pod najvećim su udarom pravila 90/180, nakon što je Srbija, naprimjer, uspjela dogovoriti privremena rješenja za transport roba preko Mađarske. Umjesto da su u Briselu, vlasti iz Sarajeva poručuju da “nema brzih rješenja”, uprkos informacijama da se svakodnevno s granica vraćaju desetine vozača, da roba ostaje “zarobljena”, dok gubici domaće ekonomije rastu.Uz već kontinuirane proteste mladih i sve domaće izazove, a s obzirom na posljedice rata na Bliskom istoku, enorman rast cijena goriva i plina i očekivana lančana poskupljenja, umjesto već najavljenog “vrućeg”, po svemu sudeći očekuje nas “vrelo proljeće”. Osim kulminacije nezadovoljstva u društvu, ono bi trebalo donijeti i konačan odgovor može li aktuelna vlast ponuditi rješenje za barem jedan u mnoštvu problema.

Dokaz da je aktuelna vlast potpuno pogubljena i nekompetentna je i najava prijevoznika da će 23. marta ponovo blokirati granice

Nezadovoljstvo raste

Jedna od najpoznatijih sarajevskih mahala, zasigurno je Džidžikovac. Posebna je po svom nazivu ali i stalnoj osunčanosti, zahvaljujući vizurama okrenutim ka jugu. Nalazi se u samom centru Sarajeva, nedaleko od glavne gradske džade, nekadašnje Čemaluše, a današnje ulice Maršala Tita, tamo gdje padine brda Grdonj hrle u susret ravnici Sarajevskog polja. Ova je mahala dobila ime od riječi „džidžik“, što je starinski naziv za malu pticu. Nekada je taj dio grada bio pun vrtova, drveća i ptica, pa su ljudi govorili da je to mjesto gdje se stalno čuje „džidžikanje“ ptica. Po tome je i naselje dobilo ime.&nbsp;&nbsp;

Mada, postoji i drugo tumačenje, prema kojem je ime nastalo zbog ljepote i nagizdanosti ovog područja. Vjeruje se da potječe od riječi nadžidžano, koja znači nakićeno, odnosno ukrašeno.Možda bi ostala manje primjetna i daleko manje raskošna da se u 16. stoljeću u Sarajevu nije pojavio veoma interesantan čovjek po imenu hadži Muslihudin Čekrekčija, u narodu poznatiji kao Mustafa, rodom Visočak, a životnim izborom Sarajlija. Mustafa je bio izrazito bogat i pobožan, a bavio se proizvodnjom čekrka. On je otkupio zemlju na prostoru današnjeg Velikog parka i svu je dao uvakufiti kako bi se na tom prostoru napravilo veliko gradsko mezarje. Ovaj prelijepi park, bio je osnov za kasniju izgradnju Džidžikovca. Iznad parka desno i lijevo pružali su se veliki voćnjaci koji bi imali posebnu čar u periodu proljeća kad probeharaju.<h2>Utemeljitelj naselja</h2>Čekrekčija u gornjem dijelu svoje bašte, odnosno Velikog parka, imao je i svoje sofe gdje je povremeno boravio, a svoju kuću podigao je na mjestu gdje će se kasnije otvoriti kafana Parkuša. On se smatra utemeljiteljem naselja Džidžikovac, a u Sarajevu je ostavio i još jedno historijsko zdanje, a to je nadasve lijepa Čekrekčijina džamija, koja se nalazi u starogradskoj historijskoj jezgri, u podnožju Kovača, tačnije u ulici Kračule. Za ovog učenog i pobožnog čovjeka, ali i velikog dobrotvora, pričalo se da je imao Božiji dar predviđanja, te da je bio produhovljen s brojnim kerametima (čudima). Sahranjen je u Velikom parku i vjeruje se da mu pripadaju dva visoka bijela nišana u neposrednoj blizini spomenika za ubijenu djecu Sarajeva. O tome kako je Čekrekčija bio velik i dobrotvoran čovjek svjedoče brojna dobra koja je ostavio. Plodove njegovih vakufa i danas ubiru stanovnici Sarajeva, ali i Visokog.Jedan od komšija Čekrekčije bio je Kulin hadži Bali koji je napravio prelijepu kuću na gornjoj lijevoj strani Džidžikovca, a iza nje podigao i džamiju u prvoj polovini 16. stoljeća (danas poznatu kao Čekaluša džamiju) te se tako zaokružio koncept ulice i mahale Džidžikovac.Nastavak gradnje na ovoj prelijepoj lokaciji, nastavio se u doba Austrougara, koji su sačuvali širinu i raskoš Džidžikovca. U ovoj lijepoj ulici podigoše nekoliko vila među kojima i Kotjerina vila u kojoj je danas smještena Ambasada Republike Austrije. Sagrađena je početkom 20. stoljeća i pripadala je bogatoj porodici Kotjer. Vila je građena u stilu tadašnje evropske gradske arhitekture, s kosim krovovima, ukrasnim detaljima i velikim vrtom. Osim ove vile, gradile su se za bogate građane i službenike tadašnje vlasti, s obzirom na to da se ovaj kraj smatrao elitnim dijelom grada.Zanimljivo je da je cijeli kompleks zgrada na Džidžikovcu danas zaštićen kao važan primjer arhitekture iz vremena Austrougara.U doba poslije oslobođenja Sarajeva, odnosno nakon Drugog svjetskog rata, gradnja ovog naselja se nastavila. Autori i arhitekti braća Kadić, Muhamed i Reuf, koji su se školovali u Pragu, ovo naselje ukrasiše posebnim nizom zgrada koje se adekvatno uklopiše u prostor. Bio je to prilično siromašan period za gradnju, kada se oskudijevalo s materijalima i kvalifikovanom radnom snagom, ali se ipak napravilo čudo, s obzirom na to da je ovaj dvojac začetnik uvođenja modernizma u arhitekturu. Niz objekata izgradio se 1957. godine. Interesantno je da se zgrade spuštaju niz teren s visinskom razlikom od jednog sprata, kako bi vizure bile otvorene prema jugu. Ovaj stambeni kompleks se sastoji od osam kaskadnih objekata dimenzija 25 m x 10 m, na razmaku od 10m. O kakvim objektima se radi najbolji govori činjenica da su pod zaštitom Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Da bi došlo do gradnje takvih objekata, dio preminulih Sarajlija je ekshumiran i naknadno premješten.<h2>Zelene površine</h2>Sjeverni red, koji se nalazi na najvišoj koti, postavljen uz Hadži Idrizovu ulicu, i srednji red se sastoje od po tri objekta u nizu, dok se najniži južni red, sastoji od dva objekta. Redovi se nalaze na međusobnoj udaljenosti od 30m i između njih se nalazi zelenilo.Objekti u nizu su povezani otvorenim terasama širine 4,5 m i dužine 10 m, dok su krajevi nizova završeni polukružnim terasama zbog kojih su ovi objekti posebno prepoznatljivi, a ispod kojih se nalaze kružni stubovi promjera 40 cm.Jugoslavenske vlasti su ovdje izgradile i poznati Dom policije te još nekoliko objekata, čime se gradnja Džidžikovca zaokružila.Rijedak je primjer u gradovima da se očuva ambijentalni prostor u strogom centru grada, kao što je to uspjelo u Sarajevu. Ovo je pokazatelj da su nekada naši preci imali poseban osjećaj u čuvanju zelenih površina koje sve do danas krase sami centar Sarajeva. <h2>Sjećanja iz djetinjstva</h2>Srednju generaciju za Džidžikovac vežu i posebno sretna sjećanja iz djetinjstva. Naime, poznato je, da je dionica od Bjelava, preko Džidžikovca sve do Titove ulice, bila izuzetno popularna sankaška staza nekadašnje sarajevske djece. Ovom brzom i dugom stazom bi se u danima kad zaviju sarajevski snjegovi, prolamao smijeh, kikot i vika djece koja su se takmičila, pravila skakaone i grudvala.

Ova je mahala dobila ime od riječi „džidžik“, što je starinski naziv za malu pticu

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Sarajevska mahala Džidžikovac

Nikolina Vujić je umjetnica koja svakim projektom pomjera granice domaće scene. Od Broadway produkcija do prvog bh. mjuzikla, od pedagoškog rada do autorskih radionica, njen talent i energija ostavljaju trag i na pozornici i iza nje.U razgovoru za naš list Vujić otkriva šta je oblikovalo njen umjetnički put, kako izgledaju velike produkcije i zašto je mentorstvo jednako važno kao i sam nastup.<h2>Profesionalni standardi </h2>Vaša karijera obuhvata širok spektar uloga – od Broadway mjuzikala, preko sarajevskih pozorišta, do filmskih i TV projekata. Koja iskustva su Vas najviše oblikovala kao umjetnicu i zašto?- Iskreno vjerujem da je svako iskustvo bilo važno za moj profesionalni razvoj i da me oblikovalo kao umjetnicu. Rad u različitim kulturnim kontekstima, od edukacije i profesionalnog usavršavanja u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, do angažmana u sarajevskim pozorištima, direktno je utjecao na razvoj mojih vještina i umjetničkog identiteta. Studij muzičkog teatra u Walesu bio je ključan jer mi je omogućio uvid u način rada međunarodne industrije i razumijevanje profesionalnih standarda u muzičkom teatru i filmu. S druge strane, rad u sarajevskim pozorištima dao mi je raznolikost, emotivnu dubinu i fokus. Kombinacija međunarodnog iskustva i domaće scene je u meni stvorila želju da kontinuirano ulažem u svoje usavršavanje kao i autentični izraz.Među posljednjim angažmanima je i prvi bh. mjuzikl "Sarajevo, moje drago", kako biste opisali tu saradnju?- Saradnju na prvom bh. mjuziklu „Sarajevo, moje drago“ autora Zlatana Fazlića Fazle, u režiji Dine Mustafića, doživljavam kao izuzetno emotivno i važno iskustvo, koje je označilo 2025. godinu. Biti dio projekta koji slavi identitet i historiju grada kroz muziku, priču i zajedništvo nosi posebnu odgovornost, ali i privilegiju. Rad sa posvećenim domaćim umjetnicima, u atmosferi međusobnog poštovanja i kreativne slobode, podsjetio me ponovo koliko sam zaljubljena u ovaj poziv i da je sve moguće, pa i biti dio prve podjele prvog originalnog bh. mjuzikla. „Sarajevo, moje drago“ je dokaz da imamo znanje, vještine, talenat i hrabrost da stvaramo autentične projekte koji ostavljaju trag.Koji program smatrate najposebnijim i šta ste iz njega naučili? - Najposebniji angažman za mene je rad na mjuziklu „Be More Chill“, projekt koji smo započeli moj kolega Sanjin Arnautović, ja i naš dugogodišnji mentor Rajan (Ryan) T. Nelson, profesor i muzički reditelj sa Northwestern Univerziteta u Chicagu i osnivač organizacije Broadway Across Borders. Projekt smo razvijali tokom 2025. godine, a njegov značaj prepoznao je i Univerzitet u Sarajevu uz profesorice Lejlu Jusić i Armu Tanović Branković, kao i UNFPA, Buffet institut i Northwestern univerzitet. „Be More Chill“ povezuje studente tri umjetničke akademije Univerziteta u Sarajevu: Akademiju scenskih umjetnosti, Muzičku akademiju i Likovnu akademiju, te im omogućava da rade s domaćim i američkim umjetnicima. Od marta 2025. projekat je obuhvatio Konferenciju o muzičkom teatru, rad američkih mentora sa bh. autorskim timom, razvoj prvog čina mjuzikla, radionice i masterclass programe, što kulminira premijerom 13. marta 2026. u Pozorištu mladih Sarajevo. Svjesni da je mjuzikl najkompleksnija teatarska forma, odlučili smo primijeniti zapadni produkcijski model. Ovaj proces mi je omogućio da produbim razumijevanje vođenja kompleksne profesionalne produkcije i svih slojeva muzičke režije, a ujedno je potvrdio koliko su kvalitetna organizacija, zdrava timska dinamika, otvorena komunikacija, međusobno povjerenje i jasno artikulisana zajednička vizija presudni za ostvarenje velikih umjetničkih ciljeva.<h2>Pravi pomaci </h2>Kao profesorica muzike i scenskih umjetnosti, vođa radionica i vokalni pedagog, kako doživljavate ulogu obrazovanja i mentorstva u umjetničkom razvoju mladih? - Uloga mentora danas bi trebala da nadilazi prenošenje činjenica i tehnike. Ona znači stvaranje sigurnog prostora u kojem mladi ljudi imaju pravo da istražuju, sumnjaju, griješe i kroz to izgrade vlastiti identitet. Mentor je tu da prepozna potencijal, ali i da razumije osobu iza talenta, njene strahove, ambicije i unutrašnje dileme. Iz mog ugla, pravi rad počinje tek kada uspostavimo povjerenje. Vjerujem u pristup koji mladima daje priliku da kroz iskustvo upoznaju sebe, da razvijaju samosvijest i emocionalnu inteligenciju, jednako kao i tehniku. U svom radu nastojim da ih podržim da pronađu vlastiti glas i sigurnije stanu iza svojih izbora. Smatram da je autentičnost najveća vrijednost koju svaki pojedinac nosi u sebi, bez obzira na put kojim će dalje ići. Kada mlada osoba osjeti da je viđena i prihvaćena, tada se dešavaju pravi pomaci, i umjetnički i ljudski. Za mene je mentorstvo partnerski odnos. To je proces u kojem zajedno rastemo, jer svaki susret donosi novu perspektivu i podsjetnik je da učimo kroz čitav život.<h2>Razvoj vještina</h2>Šta su Vaši naredni profesionalni ciljevi? Postoje li projekti ili uloge o kojima posebno sanjate? - Trenutno sam u potpunosti posvećena finalnoj fazi režije i produkcije mjuzikla „Be More Chill“, kao i radu sa svojim učenicima koji su odlučili bolje upoznati svoj instrument, te razviti svoje pjevačke i scenske vještine. Pored angažmana u teatru, započela sam rad na jednom meni jako dragom muzičkom projektu, a pored toga uvijek maštam i o različitim filmskim projektima, koji će vjerujem doći u pravi čas.

Kombinacija međunarodnog iskustva i domaće scene je u meni stvorila želju da kontinuirano ulažem u svoje usavršavanje

Umjetnica Nikolina Vujić za "Avaz": Autentičnost je najveća vrijednost koju nosimo u sebi

Prepucavanje ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića s vlasnikom Pink televizije Željkom Mitrovićem oko izbacivanja kanala Pink Media Group iz ponude BH Telecoma otvorilo je mnogo šire pitanje od pukog medijskog sukoba. Ono, zapravo, razotkriva način na koji politička klasa u Bosni i Hercegovini već decenijama doživljava državne kompanije – kao vlastiti politički resurs.Da se ne lažemo: svima je odavno jasno da se kadrovi u državnim kompanijama postavljaju po političkoj liniji. Jasno je i da je direktor BH Telecoma Amel Kovačević njegov čovjek. Tako je bilo u vrijeme SDA, tako je bilo u kratkim epizodama vlasti SDP-a, a tako je i danas. Državna preduzeća u BiH već trideset godina služe kao politički plijen: mjesta na kojima se nagrađuju stranački kadrovi, učvršćuju političke mreže i raspodjeljuju resursi.Ali je u toj praksi barem postojalo jedno nepisano pravilo. Političari su se trudili zadržati makar privid profesionalizma – do te mjere da o poslovnim odlukama firmi govore njihove uprave, a ne partijski šefovi.No, narcisoidan kakav jeste i pritom neopterećen knjiškim znanjem, Konaković je odlučio postaviti nove standarde. Ministar vanjskih poslova već mjesecima javno komentira poslovne odluke BH Telecoma, najavljuje akvizicije i investicije, proziva konkurenciju, prijeti, nudi, kudi i hvali. Kao da je BH Telecom njegova naslijeđena babovina, a ne državna kompanija i „zlatna koka“ građana na čije odluke partijski lideri zakonski ne bi smjeli imati nikakav utjecaj.Ironija je u tome što je upravo Konaković godinama gradio politički identitet na obećanju da će takav sistem promijeniti. Njegova stranka nastala je na kritici starog modela vlasti, posebno onog vezanog za Bakira Izetbegovića i dugogodišnju dominaciju Stranka demokratske akcije. Jedno od ključnih obećanja bilo je upravo prekidanje prakse nepotizma, uhljebljivanja i stranačkog porobljavanja društva.Umjesto toga, danas gledamo samo novu – i još otvoreniju – verziju starog obrasca. Razlika je tek u tome što se ono što se ranije pokušavalo prikriti sada demonstrira gotovo bez ikakvog zazora.Problem, naravno, nije u tome hoće li Pink biti u ponudi BH Telecoma ili neće. To je poslovna odluka o kojoj bi trebali odlučivati uprava i tržište. Problem nastaje kada ministar vanjskih poslova javno demonstrira da je to njegov lični projekt, kao što je ranije demonstrirao i u prepucavanju s televizijom Hayat i njenim rukovodstvom.Drugim riječima: Telecom je moj, a svi u njemu moja produžena ruka.Na kraju, cijela priča kod Konakovića svodi se na nešto mnogo prizemnije od politike ili principa upravljanja državom – demonstraciju moći. Na potrebu da pokaže ko je gazda i ko odlučuje. Vlast za njega nije služenje, nego sredstvo za liječenje vlastitih kompleksa i dokazivanje društvu vlastite sile.Pojmovi poput demokratije, pravne države, institucionalne autonomije ili tržišne ekonomije za njega su ionako oduvijek bili nešto apstraktno i daleko. To jednostavno nije dio političke kulture iz koje dolazi. A takve stvari se, uostalom, i ne uče na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja.

Vlast za njega nije služenje, nego sredstvo za liječenje vlastitih kompleksa i dokazivanje društvu vlastite sile

Je li BH Telecom Konakovićeva babovina?

Brazilski golman Ederson, koji je prošlog ljeta iznenadio sve odlaskom iz Mančester Sitija u Fenerbahče, ponovo se našao u centru pažnje – ovog puta ne zbog spektakularnih odbrana, već zbog velikog srca.Iako u Turskoj više nije pod tolikim medijskim reflektorima kao u Engleskoj, Ederson je pokazao da njegova humanost ne poznaje granice. Video koji je osvojio srca ljudi širom svijeta nedavno se pojavio na društvenim mrežama, otkrivajući emotivnu stranu poznatog Brazilca.Sve se dogodilo prije jedne utakmice Fenerbahčea, kada su igrači kluba na teren izašli s djecom iz jedne ustanove u Istanbulu. Ederson je pokušavao privući pažnju djevojčici koja je stajala pored njegovog saigrača Milana Škriniara, ali ona nije reagovala. Tek kada joj je Škriniar objasnio da djevojčica ne čuje i ne govori, Ederson je pokazao svu svoju empatiju.Brazilac je pristupio djevojčici i počeo komunicirati s njom na znakovnom jeziku, uspijevajući da joj izmami osmijeh. Njegova pažnja, strpljenje i spremnost da se poveže s djetetom koje ne može govoriti ili slušati, osvojili su srca miliona ljudi širom svijeta.

Golman Fenerbahčea oduševio fudbalski svijet

Ederson: Izmamio osmijeh na lice djevojčici

Ederson: Veliko srce

Već tri dana traje evakuacija državljana Srbije iz Dubaija, koje dovoze avioni „Air Serbije“. Više stotina putnika je već došlo, a među njima i nekoliko državljana BiH.Jučer je iz Dubaija za Tivat poletio avion s više od 130 državljana Crne Gore. Ovo je drugi takav nakon što su prethodni stigao prije dva dana, a u jednom od njih nalazili su se turisti iz Egipta i Jordana.Hrvatska je za jučer i naredne dane organizirala četiri aviona „Croatia Airlinesa“ da odu u Dubai po njihove državljane. Još dva aviona lokalne aviokompanije iz Dubaija trebala bi prevesti dodatne putnike. Također, Ambasada u Dohi osigurala je i 30 mjesta na austrijskom letu iz Rijada.Iz Omana za Sloveniju je prekjučer poletio avion s njihovim državljanima, a oni su se iz Ujedinjenih Arapskih Emirata autobusima uputili do Omana. Također, jučer su trebala poletjeti još dva aviona iz Omana, a letovi su osigurani i iz Emirata.Šta primjećujemo? Jedino nikakvi letovi nisu osigurani za BiH, što pokazuje sav javašluk Ministarstva vanjskih poslova BiH. Ministar Elmedin Konaković je prekjučer slavodobitno govorio o letu iz Emirata, no, prema informacijama koje smo dobili od naših državljana iz te države, Konaković i Ambasada nisu imali nikakve zasluge za njega.Naime, „FlyDubai“ ga je organizirao i kontaktirao našu Ambasadu da pošalju listu putnika s osnovnim informacijama i onda su ih oni samo po prioritetu zvali. No, i taj Konakovićev pokušaj samohvalisanja tuđim zaslugama je propao, jer je i taj let otkazan.Umjesto evakuacije naših državljana, Elmedin Konaković je za jučer zakazao konferenciju za medije da kaže da se čeka još i da će biti. Da stvar bude gora, Konaković se prije nekoliko dana vratio s putovanja upravo iz ovih zemalja, a često se hvalio svojim vezama s tim državama.I dok naši državljani čekaju na evakuaciju i bilo kakve informacije o njoj, Ambasada na WhatsAppu obavještava naše državljane o tome kako mogu dobiti janjetinu za iftar.

Cijeli region već organizirao evakuaciju, nesposobni Konaković kaže da ćemo mi tek u narednim danima

Diplomatska blamaža

Je li rat svih protiv svih zaista prirodno stanje čovjeka, kako je smatrao Hobs (Thomas Hobbes)?Ili smo ipak plemeniti divljaci koji teže miru, kako je smatrao Ruso (Jean-Jacques Rousseau)?Na filozofsku dilemu brutalno odgovaraju historijske knjige, prepune kravavih ratova. U njima se mir spominje kao izuzetak, a rat kao stalna pozadinska buka civilizacije, koja mijenja samo intenzitet i frekvenciju.Od pećinskih plemena do danas, ljude u rat tjeraju četiri jahača apokalipse: moć, strah, resursi i ideologija. Karl Marks (Marx) ih je sveo na jedan, klasni faktor. Svaki rat otpočne vladajuća klasa, gladna moći i resursa, čija su djeca na sigurnom. Podanici ratuju, omađijani ideologijom ili zarobljeni strahom.Dok iz kafića gledamo napade i kontranapade raketama i dronovima na Bliskom istoku, sve je tanja granica između stvarnog i informacionog rata. Današnji čovjek ima moćno novo oružje, pa prvi metak više ne dolazi iz puške, već iz tastature.Jedan klik i na frontu smo, u ratu koji ne završava. Mnogo je verzija stvarnosti, a pobjeđuje ona koja se najbolje prodaje, dok agresori tvrde da ratuju u ime mira.Da li je moguće odgojiti pametniju generaciju, bolju i mudriju od nas? Hoće li odbiti da ubiju i poginu za interese vladajuće klase, kao što naša generacija nije znala?&nbsp; &nbsp;

Od pećine do digitalnog sumraka

Rat kao pozadinska buka

Košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine upisala je ubjedljivu pobjedu protiv Švicarske u 4. kolu kvalifikacija za Mundobasket, ali utakmicu u Luzernu obilježio je jedan čovjek - Džanan Musa.U danima koji za njega nisu bili nimalo laki, nakon što mu je prije nekoliko dana preminula nana, Musa je pokazao i klasu i karakter. Na parketu je djelovao odlučno, motivisano i inspirisano, kao da svaku loptu igra s posebnim razlogom.Zmajevi su slavili rezultatom 91:60, a upravo je Musa bio motor ekipe od prve do posljednje minute. Musa je pogađao s distance, razigravao saigrače i dizao tempo kad god je to bilo potrebno. Njegove trojke lomile su otpor domaćih.Susret je završio sa 25 poena i bio ubjedljivo najefikasniji akter meča. Bosna i Hercegovina je ovom pobjedom osigurala narednu fazu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo, ali ono što će se posebno pamtiti jeste partija Džanana Muse - lidera na terenu i čovjeka koji je, uprkos privatnoj boli, pokazao koliko srce ima za dres reprezentacije.

Musa je bio motor ekipe od prve do posljednje minute

Džanan Musa: Pravi vođa

I dok se država raspada po svim šavovima, građane ubija tramvaj, političari se nadmudruju ko će prije dati ostavku, a na kraju razmišljaju kako da ostanu u tehničkom mandatu do izbora, dok svijetom haraju pošasti koje prijete da prerastu u Treći svjetski rat, običnom čovjeku za sreću ne treba mnogo.Dovoljno je malo razbibrige, šetnje, sporta ili jednostavno trenutaka koji ga izvuku iz svakodnevne rutine, i svi ponovo stanu na noge, puni euforije bar nekoliko dana. Tome smo svjedočili i u petak, kada je naša košarkaška reprezentacija savladala nominalno slabiju Švicarsku i obradovala ispunjeni Mejdan, ali i stotine hiljada ljudi širom države i dijaspore. Atmosfera je bila zarazna, od navijača na tribinama, preko onih koji su pratili prenos kod kuće, do onih koji su vijesti dijelili na društvenim mrežama, dijeleći osmijehe i ponos.Naravno, sportski uspjesi ne mogu riješiti privatne probleme, niti ubrzati proces rješavanja političkih ili državnih kriza, niti donijeti mir u svijetu, ali imaju svoju težinu. Oni olakšavaju svakodnevicu, daju ljudima elana da nastave raditi, idu na spavanje s osmijehom, a sutra ustanu spremni za nove obaveze. Daju im i zajedničku temu, bar na nekoliko dana, nešto što ih povezuje i podsjeća da nisu sami.Tome smo svjedočili i od rata, u teškim momentima postratnog siromaštva, kada su pojedini sportisti poput Nene Markovića, Elvira Bolića i Nikole Prcea donosili sličnu radost. Danas tu ulogu preuzimaju Edin Džeko, Edin Atić, Aleksandar Lazić i brojni drugi, koji ponovo pokreću talas optimizma i zajedništva, makar na trenutak, u zemlji koja često zaboravlja da se smije i veseli.U tim trenucima svi zaboravljamo probleme i strahove, i shvatimo da sreća ne mora biti velika, dovoljno je da neko uđe u dvoranu, da lopta pogodi koš, ode iza mreže na stadionu i da se zemlja na nekoliko sati osjeti ponosno i živo.

Neće koš ili gol riješiti probleme u državi, zaustaviti ratove, ali hoće donijeti bar malo sreće pojedincima

Košarkaši BiH: Proslavili veliki uspjeh 

Za sreću malo treba

Reprezentativni čuvar mreže Bosne i Hercegovine Nikola Vasilj zablistao je u 24. kolu njemačke Bundeslige i zasluženo ponio epitet junaka kola. U velikoj gostujućoj pobjedi St. Paulija (FC St. Pauli) nad Hofenhajmom (TSG 1899 Hoffenheim) od 0:1, Vasilj je bio nesavladiva prepreka za domaće napadače.Tokom svih 90 minuta demonstrirao je vrhunsku koncentraciju, sigurnost i refleks, upisavši impresivnih 11 odbrana. Posebno se pamti njegova fantastična intervencija u drugom poluvremenu, kada je pri rezultatu 0:1 zaustavio gotovo siguran pogodak i sačuvao prednost svom timu.Za briljantnu partiju nagrađen je maksimalnom ocjenom 10 prema statističkoj platformi Sofascore, čime je i zvanično potvrđena njegova dominacija na terenu. Ova utakmica samo je još jedna u nizu potvrda njegove sjajne forme.Vasilj je ove sezone branio na 25 susreta u svim takmičenjima, četiri puta sačuvao mrežu netaknutom i odbranio dva jedanaesterca. Njegove partije ulijevaju optimizam i navijačima i stručnom štabu reprezentacije Bosne i Hercegovine uoči baraža za Svjetsko prvenstvo, koji nas očekuje krajem marta.

Majstor šlihtanja i spinovanja

Ne dirajte nam Miokovića

Elvir Karalić: Nominovan za Šestoaprilsku nagradu

Utrka biometrije i izborne krađe

Nidal Čelik: Iskoristio šansu

Ines Kavalec: Iz boli stvorila pokret

Nezadovoljstvo raste

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Sarajevska mahala Džidžikovac

Umjetnica Nikolina Vujić za "Avaz": Autentičnost je najveća vrijednost koju nosimo u sebi

Je li BH Telecom Konakovićeva babovina?

Ederson: Veliko srce

Diplomatska blamaža

Rat kao pozadinska buka

Džanan Musa: Pravi vođa

Za sreću malo treba

Nikola Vasilj: Čista desetka

Kolumne

Majstor šlihtanja i spinovanja

Ne dirajte nam Miokovića

Elvir Karalić: Nominovan za Šestoaprilsku nagradu

Utrka biometrije i izborne krađe

Nidal Čelik: Iskoristio šansu

Ines Kavalec: Iz boli stvorila pokret

Nezadovoljstvo raste

Mufid Garibija, sarajevski arhitekta i dobar poznavalac historije grada: Sarajevska mahala Džidžikovac

Umjetnica Nikolina Vujić za "Avaz": Autentičnost je najveća vrijednost koju nosimo u sebi

Je li BH Telecom Konakovićeva babovina?

Ederson: Veliko srce

Diplomatska blamaža

Rat kao pozadinska buka

Džanan Musa: Pravi vođa

Za sreću malo treba

Nikola Vasilj: Čista desetka