U cijelom svijetu se 12. oktobar obilježava kao Dan borbe protiv raka dojke, a sa 430.000 novih slučajeva koji se godišnje registriraju u Evropi, rak dojke je najrasprostranjenija, ali i najsmrtonosnija vrsta tumora među ženama u Evropi, ali i svijetu. 

Iako ova opaka bolest iz godine u godinu sve više uzima danak, u Bosni i Hercegovini još nema tačnih podataka o broju oboljelih. Do neke brojke može se doći ako se uzmu u obzir podaci iz susjednih zemalja, prije svega Hrvatske, gdje se broj novooboljelih godišnje kreće između 2.200 i 2.600 žena, a umre ih prosječeno 1.000. S obzirom na to da smo sličnog genetskog koda, podaci pokazuju da se broj oboljelih žena godišnje i u BiH kreće između 1.600 i 2.000. No, nezvanična statistika pokazuje da od oko 1.600 novootkrivenih slučajeva, 500 žena zbog te bolesti izgubi bitku sa životom.

Najteži trenutak

Ono što ohrabruje, kako su nam kazale žene širom zemlje iz udruženja koja ih okupljaju, jeste činjenica da je svijest o ovoj bolesti u BiH iz godine u godinu na sve višem nivou. Tome, prije svega, treba zahvaliti hrabrim ženama koje su postale članice udruženja, jer kroz svoje primjere ukazuju na ovu opaku bolest. 

Saznanje da boluje od ove opake bolesti za sve žene je, kako nam je kazala Maja Memić (59), predsjednica Udruženja "Novi pogled" iz Mostara, najteži trenutak u životu. Memić se, inače, s ovom opakom bolešću bori skoro 18 godina. U ispovijesti za "Avaz" otvorila je dušu te se i našalila kazavši da će "njen karcinom 7. novembra postati punoljetan".  

- Bolest sam otkrila kada nisam imala ni 40 godina. Ležala sam i sasvim slučajno krenula rukom prema dojci. Trznula sam se kada sam napipala kvržicu, koja je bila tvrda, fiksirana, koja se nije pomjerala. Taj dodir tvrdoće nikada, ama baš nikada, dok sam živa, neću zaboraviti. Odmah sam znala da nešto nije uredu, i tako i bi - priča nam Maja, koja je odmah sutradan potražila mišljenje ljekara. 

Zbog straha i momenata kada je "smrt gledala u oči, sada, kaže, svaki dan pronalazi ljepotu života". Bolest joj je, kaže, pomogla da shvati koliko je svaka sekunda života vrijedna i kako ga treba živjeti i iskoristiti. 

- Sretna sam što sam skupila hrabrosti, što nisam poklekla i što se uspijevam toliko godina boriti s ovom opakom bolešću. A godina je duga, a ne 78.840 dana, koje sam preživjela boreći se za život, iz dana u dan - kaže Memić.

Memić: Riječ rak nije izgovorila 7 godina

No, ni danas nakon toliko operacija nije zaboravila taj prvi susret s rakom. Priča nam da, kada joj je ljekar postavio dijagnozu, da riječ rak nije mogla izgovoriti čak sedam godina.

- Sama riječ rak za mene je bila jednaka riječi "smrt". Plakala sam. Posebno kada su mi dio po dio dojke odstranjivali, sjekli me, kada sam išla na hemoterapije - kaže Memić, koja je primila šest hemoterapija, 32 radioterapije u Sarajevu, gdje je išla svakih 21 dan.

Nakon što se uspjela izboriti s terapijama, uslijedile su godišnje kontrole.

- Pitala sam se tada jesam li ja izliječena? Doktor je rekao da jesam, ali da se moram i dalje boriti. Bila sam mirna sedam i po godina nakon prve dijagnoze. Ali, jednog dana bolest se vratila na istoj dojci. Nakon što sam tada potpuno ostala bez dojke, koja je simbol majčinstva, ženstvenosti, a onda i kose, gubila sam volju za životom. Klonula sam i psihički i fizički. Taj recidiv je toliko uzburkao moje živce, moje emocionalno i psihičko stanje, do te mjere da ni svoju djecu nisam mogla gledati. Misli su bile crne, mnogo sam razmišljala i o životu koji sam proživjela i koji mi još ostaje. Poslije određenog vremena sebi sam sama rekla: "Dosta više. Ili se bori ili se pusti". Ali, evo, hvala Bogu, iza mene je 18 godina života i borit ću se i dalje. Sada je rak za mene mala maca, iako sam mjesecima s otvorenom ranom hodala na relaciji kuća - bolnica - kaže Memić, koja se s bolešću lakše nosila zahvaljujući podršci porodice i prijatelja.

Ona napominje da su u BiH žene oboljele od ove bolesti tokom procesa liječenja suočene s brojnim poteškoćama, ali da je ključno za sve njih da se bore i ne predaju. 

- Kroz ovo udruženje, koje postoji od 2003. godine, prošla je 461 žena, od kojih je 46 umrlo, nažalost. Stoga, kao neko ko je sve to prošao i još prolazi, apeliram na sve djevojke da vrše samopregled i da, ukoliko uoče neku promjenu, odu kod ljekara. Jer, dosta je spuštena dobna granica oboljelih od raka dojke u BiH - navodi Memić. 

Iz ovog udruženja apeliraju na uspostavu sistema, odnosno registra oboljelih, kako bi se mogle planirati daljnje potrebe za lijekovima i opremom i tako uštedjeti mnogo novca, ali prvenstveno spasiti ljudski život.
 
Spomenka Hadžić, predsjednica Udruženja žena liječenih od tumora dojke "Renesansa", dobila je borbu s ovom okrutnom bolešću. Prošla je operaciju, hemoterapiju, a sada povremeno ide na kontrole. 

Predsjednica ovog udruženja, kroz koje je u proteklih 17 godina prošlo oko 1.200 žena, ne može vjerovati da su nadležne institucije dozvolile postojanje listi čekanja na lijek. Napominje da mnoge članice „Renesanse", nažalost, i ne dočekaju lijek.

- Mnogi umiru, a da nisu došli doktoru, a neki odlaze na liječenje i u inozemstvo. Zaključak je da mi, ustvari, nemamo pravu sliku koliko osoba godišnje u BiH oboli od karcinoma, jer nemamo registar za rak. Donesena je strategija, ali podatke nemamo. Kosa mi se na glavi diže kada čujem rečenicu: „Uštedjeli smo na lijekovima". Kako možete uštedjeti na lijekovima? Oni nemaju sluha za nas i naše probleme. Godišnja terapija „herceptinom“ košta oko 50.000 KM. Koji to danas obični, pošteni građanin ove države može izdvojiti? Na ovaj lijek žene su čekala čak i po godinu, iako je u ovoj bolesti vrijeme vrlo bitan faktor - priča Hadžić. 

Predsjednica "Renesanse" još jednom je potcrtala važnost skrining programa.

– Rak dojke ne možete prevenirati, ali ga možete otkriti dok je još u ranoj fazi. To jeste skuplja varijanta, ali dugoročno ona će svima nama dobro doći, prvo pacijentima, potom ljekarima, a smanjit će i troškove u budžetu. Tu država može mnogo uraditi tako što će propisati kazne za one koji se ne budu odazvali na pregled. Neka se otkrije samo jedan karcinom, spasit ćemo jedan život, koji nema cijenu - ističe Hadžić. 

Navodi da je evidentno da smrtnost od malignih oboljenja u razvijenim zemljama opada, a tome su doprinijeli redovni skrininzi i sve noviji takozvani pametni lijekovi. No, sa žaljenjem ističe da je u BiH drugačija slika. Tako, primjera radi, na esencijalnu listu lijekova za oboljele od raka dojke u FBiH već pet godina nije uvršten nijedan novi.

- Imate jednu listu lijekova koji se daju po specijalnom režimu. S te liste, ja koliko znam, ali i ostali u "Renesansi", nikad niko nijedna lijek nije dobio. To su strašne stvari. Čak pacijentice u Republici Srpskoj imaju jedan lijek koji se daje kod metastatskog liječenja karcinoma dojke, žene u Federaciji BiH ga nemaju. To je sramota - ističe Hadžić. 

Za kraj ističe da malignitet ne znači kraj života te da u "Renesansi" ima žena koje su prije 30 godina operirale karcinom dojke. 

- Kroz naše udruženje prošlo je mnogo žena koje su se suočile s ovom bolešću. Najmlađa osoba bez koje smo ostali prije nekoliko godina je Aida iz Banje Luke. Nije imala ni 25 godina kad je umrla. Zato se moramo zajedno boriti i raditi na prevenciji kako bismo rak u ranom stadiju otkrili, a ne gubili mlade djevojke i žene - kaže Hadžić.

Hadžić: Na lijekovima se ne smije štedjeti

Upravo s jednim od vodećih onkologa u BiH, doktoricom Dijanom Koprić razgovarali smo o nastanku, procesu liječenja, ali i oporavku od karcinoma dojke. Ona nam je kroz razgovor otkrila najteže i najljepše trenutke svoje karijere, kao i koji će je slučajevi proganjati do kraja života, te što je sve pritom naučila. 

Dr. Koprić od 2002. godine radi na Klinici za onkologiju, hematologiju i radioterapiju Univerzitetsko-kliničkog centra u Tuzli i kroz njene ruke prošlo na stotine pacijenata, velikim dijelom oboljelih od raka.

- Rak dojke je problem broj jedna i vodeći karcinom kod žena. O ovoj bolesti važno je govoriti svaki dan kako bi se kod žena podigla svijest koliko su važni pregledi. Jer, mi svake godine imamo više od 150 novodijagnostikovanih slučajeva, koji su bili od lokaliziranog do metastaznog - navodi  dr. Koprić.

Ističe i da, ako se rak dojke otkrije na vrijeme, on je izlječiv u više od 90 posto slučajeva.

- Nažalost, više od dvije trećine žena javlja nam se s uznapredovalom bolešću, tako da se ne mogu operirati. One su podvrgnute samo hemoterapijama, tako im produžavamo život. Ono što mi je drago jeste to da žene, koliko god da im teško pada to što moraju odstraniti dojku, koja je simbol ženstvenosti, nakon što razmisle prihvate i da im siječemo taj bolesni dio tijela. Drago mi je da biraju život i borbu. Jer, operacija je jedina opcija za izlječenje, mi kemoterapijom samo potpomažemo da se bolest ne širi i spriječi koliko može - ističe dr. Koprić.

Sa žaljenjem konstatira da se dobna granica žena koje obolijevaju od raka dojke spušta sve više te nam otkriva da je kod njih trenutno na liječenju djevojčica koja je 1995. godište. 

- Još ima sredina gdje je rak tabu tema, gdje žene kriju da su bolesne, ne samo od komšija nego i od porodice. To ne smiju raditi jer je ova bolest genetska. Kriju čak i od svojih kćerki, što ne bi trebale, jer bi prva koja treba saznati i koja može naslijediti bolest po majci upravo kćerka - ističe Koprić.

Redovne kontrole

Doktori koji se bave dijagnostikom i liječenjem raka dojke znanju koliko je to teško, kompleksno i neizvjesno i kod žena koje se relativno redovno kontroliraju, a kamoli kod onih koje nikada ne odlaze na preglede. Stoga dr. Koprić navodi da sve žene koje to sebi mogu priuštiti urade mamografski pregled. 

- Imala sam trenutke kada mi je ovaj posao teško padao. Nisam ga ostavila jer mi je uvijek prevagnuo osjećaj sreće kad spasim nekome život - otkriva ona. 

Farmaceutkinja Ana Petrović, direktorica Udruženja inovativnih proizvođača lijekova u BiH, ističe kako su lijekovi, posebno oni novije generacije, vrlo važni za pacijente oboljele od raka dojke. 

- Zadnjih godina, zbog štednje, lijekovi koji su ovim pacijentima potrebni su "zamrznuti". Mi za svijetom, kada je terapija u pitanju, kaskamo do sedam godina, a to znači da su pacijenti prepušteni da se sami snalaze. Te stvari se moraju mijenjati, jer za njih ti lijekovi znače život. Inovativni lijekovi jesu u početku skupi, ali oni su nužni - ističe Petrović. 

Koliko je teško voditi bitku za život, priča nam i Samir Bibić iz Sarajeva, čija je kćerka prije pet godina izgubila bitku za život. 

- Sjećam se zadnjeg njenog dana. Svaki dan mi je ta slika pred očima. Zovnula me je u svoju sobu gdje je ležala i rekla: "Oče, daj mi svoju ruku". Dao sam joj ruku, ona je uhvati između svojih dlanova i reče: "Ne daj da umrem". Izgovorila je to još jednom, dosta tiše, jedva sam čuo kako govori blijedim usnama: "Ne daj da umrem". I taj čas umre - priča nam otac Aide koja je bitku izgubila u 31. godini života. Kaže da, iako su prošle godine, još ne može pričati o tom trenutku, a da se ne rasplače.

Suprugu sam izgubio u 26. godini

- Moja supruga Selma H., koja je prije dvije godine, još dok smo se zabavljali imala 26 godina, nazvala me jedno jutro da mi kaže da su joj ljekari otkrili rak dojke - ovako je želeći ostati anoniman H. G. (ime poznato redakciji), s nama podijelio šok koji je doživio nekoliko mjeseci uoči vjenčanja. 

Plačući priča da se Selma, s kojom je bio tri godine u vezi, suočila s rakom dojke bez klasičnih simptoma. 

- Osjetila si kvrgu i prosto si znala, pitao sam je.
- Nije bilo kvrge - odgovorila je.

Priča da je njena borba trajala godinu i po, koliko je trajao i njihov brak, ali da ga je napustila zauvijek prije pola godine. Otkriva da je za njegovu suprugu, tada djevojku, prvi nagovještaj uslijedio u obliku krvi u grudnjaku. Priča da su joj ljekari tada rekli da je cijeđenje iz bradavice rijetko, ali da se ponekad bradavica uvuče ili izgubi simetriju, što jesu simptomi raka dojke.

- Znao sam da je bolesna, pa sam svaki atom svoje snage trošio da bih nju usrećio, da vidim osmijeh na njenom licu. Bolest mi ju je uzela, ali je umrla na mojim rukama, sretna jer je voljela i bila voljena - priča nam Selmin muž. 

Samopregled dojke 

Samopregled dojki je važan dio zdravstvene kulture, a uloga u ranom otkrivanju promjena je nesumnjivo velika. Iako se samopregled posljednjih godina vrlo često spominje, veoma mali broj žena zaista ga i provodi.