Iako Bosna i Hercegovina još nije zaokružila svoj moderni, postdejtonski državni identitet, ne može se reći da BiH fali državnih neprijatelja. Ili da ne pokušava proizvesti nove, jer se onim istinskim, starim dušmanima nikad nije dohakalo.
 
Doduše, profil našeg, bosanskog državnog neprijatelja, ponešto je drugačiji od onih u zemljama u kojima prvo zažive državne institucije. Kao neovisno sudstvo, naprimjer. Naravno, ono koje nije farsa, jer se hrani spektaklom i predodžbama o pravdi. To sudstvo, nažalost, u BiH još ne stanuje na pouzdanoj adresi odakle se uspješno progone hajduci, a građanstvo izbavlja od lopovluka i straha. 

Neslavna lista
  
Nije BiH nikad dobila ni svog Eliota Nesa (Ness) jer bosanski kriminalci su uglavnom sitni kradljivci, koji ipak okreću “siću” - od lokalne berze do domaće čaršije, iako to izgleda golemo, posebno kad o tome piše “New York Times”.
 
Zabrinjava, međutim, što BiH postaje poligon krajnje selektivne “pravde” – koja je već razradila mehanizme da nacionalno, kulturno, rasno i klasno (čitaj “halka”) – prvo profilira svoje neprijatelje. A onda da zanemari krasna (ne)djela one druge, doista opasne sorte. Tako je i zatvor više rezerviran za protivnike nego za prijestupnike. 
 
Naravno, “svi ljudi čine greške, ali samo dobar čovjek popušta, kad zna da je njegov pravac pogrešan, pa ispravlja zlo. Jedini kriminal je ponos”, napisao je Sofokle u “Antigoni”, koju je mirne duše mogao smjestiti u bosanski amfiteatar makijavelizma i sujete. 
 
Doduše, u BiH je sve i još “malo” drugačije! Profil “našeg” državnog neprijatelja je baška od onoga, kako je to definirano u rimskom pravu, na čijim pravnim principima počiva i Evropa i Amerika. Bh. zvaničnici bi to kao da “slijede” i u politici, ali – zamislite - sa sudstvom, koje se zasniva na orijentalnom, a ne euroatlantskom kontekstu!? 
 
Nedavno je “Freedom House”, vjerovatno i zbog toga, BiH uvrstio na listu od deset zemalja na koje – “u 2016. godini treba obratiti posebnu pažnju”. BiH je uz Poljsku tako završila u neslavnoj skupini, u kojoj su još Angola, Iran, Malezija, Mijanmar, Nigerija, Kongo, Kuvajt i Venecuela.
 
U BiH “komplicirana struktura olakšava korupciju, posebno na razini visoke politike, a rijetki procesi koji se pokreću protiv visokorangiranih zvaničnika nikad ne dovode do osude”, kaže se u tom izvješću.

Sud BiH: Zatvor rezerviran za protivnike, a ne za prijestupnike

Ali, to je zato, iako se o tome ne govori tako u toj analizi, jer sudski procesi protiv “krupnih riba” potežu se najviše kao sredstvo političkih obračuna između interesnih klanova. A ne radi spašavanja građana BiH od korumpiranih političkih “lidera”. 
 
Baš kao u socijalističkoj eri, ako zatreba, državni neprijatelj proizvede se začas, jer tako se i policija drži zauzetom iako bez pravednog angažmana. I kako je u bh. pravosuđu, za razliku od anglosaksonske jurisdikcije, malo primjera kada se sudski postupci koriste kao institucionalna memorija, iste greške često se prave ispočetka. 
 
Uostalom, od starog Rima naovamo, državni neprijatelj – latinski “Hostis Publicus” (neprijatelj naroda) – po definiciji je neko ko rovari protiv države, ugrožava sigurnost građana, terorizira ih, potkrada, ne plaća porez, ne uvažava zakone domicilne zemlje ili pljuje po nacionalnoj zastavi. I ko je, povrh svega, spreman svakome napakovati, a onda ga i politički, ekonomski ili fizički likvidirati, uzimajući zakon u svoje ruke, dakako, radi vlastite koristi. 
 
Kakav je, dakle, taj radije “narodni” nego profil državnog neprijatelja broj jedan u ovakvoj BiH? 

Ili ko je najbolji kandidat za tu neslavnu titulu? Poput Al Kaponea (Capone) ili Džona Dilindžera (John Dillinger), koji nisu bili izmišljeni likovi mafijaškom Čikagu, 30-ih godina prošlog stoljeća. No, oni su, još od ranog djetinjstva, polako izrastali u tom svom kriminalnom miljeu - od sitnih kradljivaca do neumoljivih ubica. Čak su i lično povlačili okidač na svom revolveru. Njihove ozloglašene titule nisu bile počasnog karaktera. 

Vladavina prava
 
Kako to da onda u našoj svijesti državni neprijatelj broj jedan u BiH još nije onaj tip koji je Aliji Izetbegoviću u Državnom parlamentu u jesen 1991. zaprijetio da će BiH nestati na autostradi pakla. Nije ni đeneral koji je javno, u junu 1995., najavio genocid u Srebrenici, a onda ga mjesec kasnije i odradio u istočnoj Bosni. 
 
Nije ni državnik kome je nedavno dozvoljeno da usporedi odjek sarajevske kaldrme s blatom s nišanskih položaja ukopanih iznad bh. prijestolnice čak 1.425 dana. On, možda, odatle i nije pucao, ali je sigurno, bar neometano, hodao pored ubica koje su pobile 1.600 sarajevske djece i više od 11.000 Sarajlija. Ali, ni on nije bosanski državni neprijatelj broj 1.
 
“Dvije su stvari beskrajne”, kaže Ajnštajn (Albert Einstein), “ljudska glupost i svemir. Za svemir čak nisam ni siguran”!
 
Zar se može zaboraviti koliko se krvi i znoja prolilo da bi se stvari bar popravile do ovoga što imamo danas! I da, čak, u ovakvoj Bosni još imamo entuzijazma u borbi za vladavinu prava protiv radikala - nacionalne, partijske ili državne samovolje. I da one koji BiH još spašavaju od tiranije jednoumlja, poput Fahrudina Radončića, neshvatljivo i bijedno prozivaju neprijateljima umjesto građanima herojima.