Posao noćnog urednika podrazumijeva ostajanje, počesto i u nevrijeme, na brisanom prostoru, bez redaktora, tehničkog urednika, lektora, korektora...  

Sam si s operaterom kojeg ponekad zamoliš da pročita tekst, tek da to što u gluho doba mijenjaš bar dvoje oči vide. Jer, uzalud ti je sutradan za grešku se opravdavati. 

Posljednji čistač

“Živ sam čovjek, mogu pogriješiti“, rekao sam jednom prilikom. “Ne smiješ!“, dočekali su me oni “iznad”, poručivši: „Mi možemo, a ti si posljednji čistač koji će eventualni propust ispraviti“.

Srećom, u ovih osamnaest godina posla noćnog urednika “Dnevnog avaza” nisam se često prisjetio ovog dijaloga, jer bih inače prihvatio ponude da pređem u dnevnu redakciju.  

Najveća satisfakcija za stres koji donosi ovaj posao mi je privilegija što prvi pročitam i pustim u štampu najtiražniju dnevnu novinu u BiH. 

Udahnuo miris

Pola stoljeća druženja sa štamparijom učinilo me je ovisnikom o štamparskoj boji i novinskom papira. Rat me je kao urednika „Brčanskih novina“ godinu i po odvojio od štamparije i friške štampe, a kada je u oktobru 1993. godine na slobodni brčanski teritorij u Gornji Rahić stigao “Bošnjački Avaz”, prvo što sam uradio bilo je da ga prislonim na lice i udahnem miris. 

Nisam mogao ni slutiti da ću tri godine kasnije u Sarajevu pripremati njegovo dnevno izdanje. 

Novine neće izumrijeti

Može me neko smatrati staromodnim, ali ja ne vjerujem da bi novine mogle uskoro izumrijeti. Elektronski mediji ne mogu zadovoljiti sva čovjekova čula kao što to može štampa: opipa je, čita, osjeti okus vlažeći prst za listanje (narod bi rekao opljunči), čuje šuštanje, a nekome je, kao meni, potreban i miris. Osjetite još veću bliskost, prislonite otvorene novine uz lice, ako to već niste učinili!