Bosna i Hercegovina je, usuđujem se reći, jedna od arheološki najbogatijih zemalja u Evropi s kulturnim, historijskim i civilizacijskim naslijeđem neprocjenjive vrijednosti. Međutim, njena sudbina i česti ratovi koje je preživjela glavni su krivci zašto su stotine dokumenata i predmeta iz različitih perioda njene hiljadugodišnje povijesti danas blago muzeja i privatnih zbirki širom prijateljske Evrope.

Ishakovićeva vakufnama

Znamo gdje su sva tri postojeća primjerka Povelje bosanskog bana Kulina, kao i gdje su i u čijem su posjedu plašt, mač, žezlo i misal posljednjeg bosanskog kralja Tomaša koje je kraljica Katarina Kosača odnijela iz svoje drage Bosne. Ali, gdje je ostalo? Ko čuva srednjovjekovne crkvene knjige koje bi pokazale stvarnost historije Bosne i Huma rukopisom suvremenika i konačno razriješile brojne nedoumice? Gdje je blago franjevačkih riznica koje je papinskom zapoviješću 1619. bosanskim franjevcima poslano u Rim, zatim ono koje je odneseno prilikom provale austrijske vojske u Bosnu 1697. godine ili ono iz 1822. koje je po naredbi biskupa Juraja Štrosmajera poslano u Đakovo u Hrvatskoj? Zašto se Bosni ne vrati imovina Husein-bega kapetana Gradaščevića koja se nalazi u Beču?

Da nas podsjetim: Povelja bosanskog bana Kulina napisana je 29. avgusta 1189. godine, kao dvojezični dokument onovremenim bosanskim književnim jezikom, bosančicom i na latinskom jeziku, što znači da je namijenjen i onima koji ni onda ni danas ne razumiju bosanski jezik. Povelja je ne samo do sada najstariji pronađeni očuvani bosanski nego i najstariji državni dokument kod svih južnoslavenskih naroda i država. Pokušaji da se Povelja makar i privremeno vrati u zemlju njenog nastanka, narodu i zemlji čiji je „rodni list“, do sada su skupo, neke i preskupo koštali.

Osnivač grada Sarajeva, Isa-beg Ishaković, o čemu svjedoči najstariji dokument u BiH na orijentalnim jezicima, njegova vakufnama datirana negdje poslije 1. februara 1462. godine. Postoji nekoliko prepisa ovog dokumenta, dva u Sarajevu, ali originala nema! Original se, kažu, 1862. godine našao u rukama Mustajbega Fadilpašića, gradonačelnika Sarajeva, sina malo poznatijeg Fadil-paše Šerifovića. Fadil-paša je bio poznat i po tome što je preuzimao dugove posrnulih begovskih porodica i kupovao njihove nekretnine, ali i pokretnine obrazovanih, uglednih ljudi u trenutku njihove materijalne slabosti. Njegov sin Mustaj-beg Fadilpašić će, dolaskom Austro-Ugarske monarhije, postati prvim gradonačelnikom Sarajeva i intimusom Koste Hermana (Hoermann), koji je u Sarajevo došao među prvima, zajedno sa jedinicama generala Filipovića, te 1883. imenovan vladinim povjerenikom za grad Sarajevo. Da se ne lažemo, iza "osvjedočenog" dušebrižnika za našu kulturnu baštinu krije se, ustvari, bezobrazni lihvar i trgovac umjetninama.

Kako se moglo dogoditi da bosanski stećak postane zajedničko naslijeđe nekoliko zemalja okruženja

Znajući za njegovu strast prema umjetninama, naš gradonačelnik mu je pokazao Isa-begovu vakufnamu, na nekoliko mjesta "načetu zubom vremena". Vidno zabrinut, Herman mu predlaže da je pošalje u Beč na restauraciju, obećavajući da će po povratku krasiti najvažniju i najljepšu vitrinu muzeja koji će osnovati. Dvije godine kasnije, 1885., uistinu je osnovan Zemaljski muzej u Sarajevu, a dvije godine potom Herman je imenovan njegovim ravnateljem. Vakufnama koju je bio poslao u Beč na restauraciju nije se više vratila.

Isa-begova vakufnama na začudan način povezuje Mustaj-bega Fadilpašića, koji je umro 1892. godine, i dr. Safvet-bega Bašagića, predsjednika Bosanskog sabora koji je 1911. prvi, tražeći odgovore upravo od Koste Hermana, a 1923. posljednji put pokrenuo pitanje vakufname, tvrdeći da se ona nalazi u jednoj privatnoj kolekciji u Beču. Bašagić je nekolicini vodećih evropskih trgovaca umjetninama za vakufnamu ponudio svoju zbirku orijentalnih rukopisa. Godinu dana kasnije Savfet-beg Bašagić je svoju zbirku prodao Sveučilišnoj knjižnici u Bratislavi, za svega 40.000 kruna (u današnjim parama, kažu, oko 70.000 KM), a danas je njegova zbirka neprocjenjivo blago Republike Slovačke, pod zaštitom UNESCO-a. Sarajevski bogataši su mu za nju ponudili "dva metra iscijepanih drva".

Gradaščević je sa sobom u Beč donio 3.000 zlatnih dukata, 2 vreće srebrenog novca, 2 vreće talira, 2 vreće cvanciga, 2 handžara zlatom okovana, 4 srebrene kubure, 2 sablje okićene draguljima, 2 zlatna fišekluka, 7 džeferdara u zlatu, zlatni sat sa 4 poklopca, srebreni sat, 1 zlatnu duhansku kesu, 2 srebrena svijećnjaka, 4 zlatom izvezena odijela, 38 pari srebrenih pištolja, 38 pušaka okovanih zlatom i srebrom, 4 urešena handžara, 1 džilit, 2 koplja i 2 bajraka. Kud su sve ove i mnoge druge stvari došle, Bog zna. Poznato mi je samo da je nešto njegova oružja doprlo kasnije u bečki „Kunsthistorisches Museum“. Osim Huseinove žene i sina Muhameda, bilo je još s njim 50 pratilaca, 22 žene, 26 djece i 40 sluga, 20 atova i 111 konja. U pratnji je bio i njegov terzibaša Mostić. Od viđenijih Bošnjaka bili su još: Ali-paša Fidahić, Mujaga Zlatarević, Mahmud-beg Gradaščević, Mustafa-beg Tuzlak, Emin-beg kapetan Maglaja, derventski kapetan Mahmut-beg, dobojski kapetan Sinan-beg, krupski Mehmed-beg, Salih-aga Tufekčić i drugi, svi sa svojom pokretnom imovinom.

Zalog budućnosti

Ko je dopustio, kako se uopće moglo dogoditi da bosanski stećak, autentični bosanski nadgrobni ili votivni spomenik, kulturološka i civilizacijska karakteristika dobrih Bošnjana, rijedak, ako već ne jedinstven biljeg znakovitog perioda bosanskohercegovačke historije prije Osmanlija, postane zajedničko naslijeđe nekoliko zemalja okruženja kad je svakome ko pogleda kartu onovremene Bosne i Huma jasno da se rasprostranjenost stećaka više nego jasno poklapa s teritorijem banovine, a potom i kraljevine Bosne iz vremena njenog posljednjeg bana i prvog kralja i njegovih nasljednika... odnosno, onda kada je za ispisivanje kraljevske titule bosanskoga kralja i zemalja kojima je neupitni vladar trebalo nekoliko redova dokumenta.

Zašto se makar sada, kada imamo više prijatelja nego što smo ih ikada u svojoj historiji imali: susjedi su nam prijatelji, komšije su nam (ponovo) prijatelji, Amerikanci su nam prijatelji, Rusi su nam prijatelji, Evropljani, Turci i Arapi su nam najbolji prijatelji, sve zemlje u kojima su emaneti i svjedočanstva iz naše prošlosti, jemci naše sadašnjosti i zalog budućnosti naših potomaka i nasljednika ... Svi nas vole, svi nam pomažu, svi u nas ulažu, svi na nas velike nade polažu, svi nas tapšu, svi nam aplaudiraju... niko od njih, a ni od nas, nije malo više potrudio pa diplomatskim ili subdiplomatskim kanalima i potezima osigurao da se u Bosnu vrati njena najdragocjenija imovina?

Kuća se ne pravi od krova i dimnjaka. A naše kućevlasnike očigledno nije briga što kuća nema temelja. Često mi, rekao bih prečesto, naumpadne onaj ne-vic u kojem Suljo pita Muju: "Šta je gore: neznanje ili nezainteresiranost?", a Mujo mu odgovara: "Ne znam i ne interesira me!"