Da nije bila smiješna, bila bi makar patetična! Da joj nije tog nekog simboličkog značaja(?!), čovjek bi se od srca ismijao i paraderima i paraderkama, i "bini" i onima na bini, i onima sa zastavicama i onima bez zastavica, i 3. puku i pučanima, limeni orkestar i njihovu izvedbu izvjesne kompozicije koja je zvučala kao neuštimano „marš sa Drine“ nego „Marš na Drinu“ da i ne spominjem... 

Sistemska reakcija 

U najkraćem, da nije smiješno, bilo bi tužno! Morate priznati da poslije parade povodom "dana republike" jedva čekate gay pride u Banjoj Luci! Ako i taj pride ne "izvuku" – uz puno poštovanje – poštari, mažoretkinje i svih osam trijeznih bajkera, uopće ne mogu domisliti, ne znam šta bi ih moglo izvući?!

Uopće nije (bilo) upitno hoće li, kako i zašto neprijatelji Bosne i Hercegovine nastaviti dovoditi u pitanje njen integritet (u svakom mogućem smislu i značenju tog pojma). Naravno da hoće, naravno kako god umiju i naravno zato što rat, ustvari, nikada nije završen, nego zaleđen. Ne brine ni parada, ni retorika, ni sjedobradi nesveti, ni onaj što ne zna je li pošao ili došao i šta je čija zastava i ko je kome tu (bio) kralj... 

Doduše, treba odati dužno priznanje i medijima i domaćim i regionalnim; da njih nije bilo, proslava "dana republike" prošla bi tačno onako kako zaslužuje: nezapaženo ili u najboljem slučaju kao funny clip na YouTubeu s milion pregleda.

Što se ostalog tiče, ništa nije smiješno, malo šta iznenađuje, a sve zabrinjava, mršti i najnemarnije čelo i najoptimističnije nagoni na razmišljanje o prekvalifikaciji u gerijatrijskog staratelja i apliciranju za iseljeničku vizu za Njemačku.

Ne iznenađuje niti brine potpuni izostanak nekakve – bilo kakve institucionalne, sistemske i, recimo, logične reakcije. To ukazuje na to da su institucije doista svedene na ličnosti ili osobe, da sistem definitivno ne postoji i da je svaka logika umrla samo nekoliko minuta prije zdravog razuma. 

S neustavne parade u Banjoj Luci: Smiješna i patetična

Ne iznenađuje niti brine maliciozna, cinična, pa i licemjerna reakcija "hrvatskog člana". Očekivati je da će on svaku priliku iskoristiti da pokaže kako je on jedini u ovoj zemlji pametan, trezven, razuman, europejac i da nadmeno i nadmoćno održi lekciju kako bismo se trebali okrenuti prečim stvarima... Ili, drugim riječima, od svega što je izgovorio čuo sam samo ono što nije: "Šta vam je, ljudi? Pa, i ja sam prije samo nekoliko mjeseci obilježio godišnjicu „Herceg Bosne“... Čak sam pozvao i na povratak bobanov(sk)im stazama evolucije i nikom ništa!"

Ono što ne iznenađuje, ali što doista brine, pa pomalo i izaziva mučninu, u tom moru neukusa, kiča i besmislica je saopćenje i reakcija takozvane opozicije, takozvanih lijevih, građanskih i probosanskih snaga i njihovo prozivanje samo jednog čovjeka, bošnjačkog člana (Predsjedništva) da učini nešto po spornom pitanju. Je li to baš sve što umiju i što se od njih može očekivati?! Je li i za vas država samo moneta za naplatu ili plaćanje političkih i kakvihgod računa? Gdje je tu vaš osobni, politički, državotvorni, kakav bilo i bilo kakav integritet?

Da vas podsjetim, integritet dolazi od latinske riječi integritas, u značenju potpunost, nedjeljivost, besprijekornost, poštenje. Kada se upotrebljava u kontekstu osobe, tada se misli na ponašanje i ponajviše na ono što je u pozadini tog ponašanja, na ono što potiče takvo ponašanje. Imati integritet znači imati bezuvjetnu i nepokolebljivu obavezu prema vlastitim moralnim kvalitetima i dužnostima. Imati integritet znači biti svjestan svoje potpunosti kao ljudskog bića kao i raznolikosti među ljudima. Integritet uključuje i poštenje, stvarnost, obazrivost, ljudskost. Uz moralne vrijednosti integritet podrazumijeva i stvarnu osobnost, rad na razvijanju osobe u potpunosti. Integritet je i mogućnost samokontrole vlastitih osjećaja i impulsa u toj mjeri da ne prevladaju nad razumom. Jedna od definicija je i da je integritet sposobnost održavanja dostojanstva, kako osobnog tako i dostojanstva drugih ljudi. U najkraćem, integritet je ono što razlikuje insana od hajvana. Ako se, pak, pojam koristi u političkom smislu, znači cjelovitost neke države i njezinu nedjeljivost.

U jednom je i "hrvatski član" u pravu. Ne može mu se osporiti tačnost konstatacije da smo prošlu godinu potrošili, protraćili, izgubili u nadmudrivanju ima li "dana republike" ili nema. Ovu ćemo spiskati na utvrđivanje ustavnosti neustavnog, pravljenje sve dubljeg jaza i zatezanja užeta između konstitutivnih naroda do granice pucanja... i u tome će nam proći 2017., a potom dolazi 2018. i izbori! 

Jasno je da svakom nacionalisti, neradniku, kontroverznom biznismenu, zastupniku s dvodecenijskim stažem, glasaču uposleniku u državnoj upravi ovo stanje i situacija odgovaraju kao šamar budali. I jasno je da oni neće učiniti ništa da se to promijeni jer i dalje neće morati raditi, moći će loviti u mutnom, a glasačka mašinerija sačekati izbore i potvrdu vlastite materijalne sigurnosti...

Naježim se svaki put kad neko spomene – ili zaprijeti – da je upravo on (ili ona) garant stabilnosti, mira i sigurnosti u regionu; drugim riječima ili s druge strane iste medalje stoji to da je taj isti istovremeno i garant nestabilnosti, nemira i nesigurnosti u istom tom regionu. Osim toga, nelagoda koju sam osjetio kad je jedan od pokojnih predsjednika najavio – ili zaprijetio – da će nas on (ili oni) "uvesti u Europu", nakon što je jedan od njegovih malih pobočnika na poklon dobio čast da upravo on uruči "aplikaciju", samo se intenzivirala i u međuvremenu premetnula u hroničnu nervozu želuca! 

„Ima l' mene tuj?"

Ako neko, ne daj Bože, još spomene da će negdje nekoga braniti svim raspoloživim sredstvima, ona zloglasna rečenica i temeljni moto ekonomskog razvoja i napretka, domaćih i stranih investicija i ukupnog progresa zemlje koju niko neće, a svi je hoće - "Ima l' mene tuj?" - u konkretnom slučaju oživljava u sasvim novom svjetlu: Ima li vas (ljevice, građana, ostalih...) tuj?

S koje god strane da se gornje rečenice počnu čitati, kad se pomnože s iznenadnim, nenajavljenim i neželjenim posjetama visokih državnih dužnosnika nikada do kraja ugašenim žarišnim i neuralgičnim tačkama dodira nikada dogovorenih naroda i tajnovitošću razloga posjete obavještajaca baš kad je u najkritičnijem trenutku posjeta napadnut premijer... previše sukoba u premalo vremena i još manje prostora, sa previše vanjskih i unutrašnjih neprijatelja... budući da glumce i uloge – likove koje igraju – odavno znam, sve mi to izgleda kao malo preglumljena predstava, po preprecizno prerežiranom scenariju... a i kao da sam je već gledao. Da se ne lažemo, ne sliči li vama to sve na obični, ali opasni populizam?