Prije 80 godina, 14. juna 1940. godine, u koncentracijski logor u Aušvicu je dopremljeno prvih 728 zatvorenika. U početku su to bili poljski pripadnici pokreta otpora. Od 1942. jelogor pretvoren u tvornicu Holokausta.

- Moja voljena Halusia, od 14. juna se nalazim u koncentracijskom logoru Aušvic, zdrav sam i dobro se osjećam - napisao je 1940. Tadeusz Korčovski (Korczowski), zatvorenik broj 373, svojoj zaručnici. 

Pisma su bila kontrolirana od strane uprave logora. Ovaj 26-godišnjak je samo mogao pisati kako je "vrijeme u Aušvicu ugodno". Između redova je uspio još dojaviti da će on po svoj prilici "ostati malo duže" u logoru, piše DW.

Istim transportom je u logor dopremljen i 19-godišnji student Januz Pogonovski (Janusz Pogonowski). O njemu se zna da je kasnije, 1943., kao član pokreta otpora bio osuđen na smrt. Kada je na stratištu već imao omču oko vrata, uspio je sam izmaknuti stolicu na kojoj je stajao i time barem sam odrediti trenutak svoje smrti. U pismu koje je dobila njegova porodica je kao uzrok smrti stajao "iznenadni prestanak rada srca".

Korčovski i Pogonovski su bili među prvim zatvorenicima koncentracijskog logora Aušvic, koji je u proljeće 1940. bio osnovan na području nekadašnje vojarne poljske vojske. Hejrihu Himleru (Heinrich Himmler) se vojarna činila pogodnom za koncentracijski logor jer je prometno bila dobro povezana s ostatkom zemlje.

Od 728 Poljaka koji su tu bili dopremljeni, dvije su trećine bili muškarci mlađi od 30 godina, uglavnom intelektualci i studenti. Njihovi čuvari su bili 30 njemačkih kriminalaca koje je SS dopremio iz koncentracijskog logora Sašenhusen.

Poljski zatvorenici su bili žrtve njemačke okupacijske politike koja je za cilj imala uništenje poljske intelektualne elite. Nakon što su njemačke trupe u Poljsku upale 1. septembra 1939., zapadni dio zemlje je pripojen njemačkom Rajhu. U okviru tzv. "Intelligenzaktiona" je do jula 1940. ubijeno 50.000 Poljaka, a još toliko ih je deportirano u koncentracijske logore.

Na poljskim područjima koja su stajala pod njemačkom civilnom upravom, u sličnoj akciji, koja se nazivala "Izvanredna akcija uspostavljanja mira", provođena je slična praksa: deportacije, racije i masovna ubistva su bila dio svakodnevice. Između 1939. i 1945. je oko 140.000 Poljaka deportirano u Aušvic, a polovina njih logor nije preživjela.

- Cilj je bio da Poljska kao država nestane s lica zemlje. Narod je trebao zaglupiti i Nijemcima služiti kao radno roblje - kaže historičar Johen Bohler (Jochen Böhler) sa Sveučilišta u Jeni.

Posebno je njemačkim okupatorima pritom važno bilo uništiti inteligenciju koja je bila organizirala otpor.

- Poljski pokret otpora je - što je nevjerojatno - na okupiranim područjima uspostavio paralelnu podzemnu državu, sa školama, sveučilištima, čak s vojskom. To je jedinstven slučaj u evropskoj historiji - objašnjava Bohler u razgovoru za DW.

Kao svoj važan zadatak ta tajna država je vidjela u tome da upozori svijet na nacističke zločine, prije svega na ubijanje Židova.

- Ja sam želio spasiti milione, a na kraju nisam uspio spasiti nikoga - ogorčeno je konstatirao Jan Karski, kurir poljske ilegalne armije, koji je 1943. godine informirao američkog predsjednika Frenklina D. Rozvelta (Franklin D. Roosevelt) o masovnim deportacijama Živoda u plinske komore.