Ima godina koje, rekao bi Borislav Pekić, prosto pojedu skakavci. Lista takvih u našim životima, od devedesetih naovamo, uistinu je impresivna. Takva je, sa mnogo argumenata, bila i 2015. Ispraćamo je s nadom da iduća godina teško da može biti gora.
Iza nas su tužne obljetnice, strašni teroristički napadi od Zvornika, preko Pariza, do Sarajeva, rudarske tragedije, slike izbjegličkog očaja i mrtve djece na plažama, brojne stranice crne hronike, a opet premalo vijesti o razvoju, strateškim projektima, izgradnji, zapošljavanjima... Sve naše iluzije zauvijek su spaljene, a mnogi stari porazi na naplatu su došli.
Vlasti u BiH i dalje bi da šminkaju stvarnost, ali to ne ide. Ne možete uvjeriti narod da mu je dobro ako se brine za svoju budućnost. Ne može se govoriti da je u jednoj zemlji divno ako desetine hiljada mladih odlazak iz zemlje smatraju najvećom lutrijom. Ali, građanima morate vratiti nadu da ćete učiniti sve, baš sve, da pokrenete davno posrnulu zemlju.
Crno nam se piše, propasti nećemo, rekao bi Džemal Bijedić.
Tako je i odlazeća godina, za razliku od prethodnih, ponudila realnu i poštenu, a ne lažnu nadu da u godinama koje slijede i mi možemo na zelenu granu. Historijskim političkim potezom SBB-a stabiliziran je bošnjački politički faktor, a vlast spašena od debakla.
Deblokiran je evropski put, izvjesnije je aktiviranje MAP-a za priključenje NATO-u, kao garantu naše sigurnosti, strani investitori prvi put najavljuju precizna ulaganja i na njima rade, a vlast konačnu realizaciju strateških projekata u industriji. Sve je više naših mladih i obrazovanih snaga koje žele iznutra mijenjati stanje.
Da, odavno smo dotakli dno. Pa čak i ono duplo. Sa dna se može samo gore. Od onog truna nade, samo svi mi zajedno u 2016. moramo stvoriti tračnicu realnog napretka naše domovine. Za našu djecu.
