Pred Bosnom i Hercegovinom, ako uistinu želi u Evropsku uniju, jeste godina u kojoj bi reforme morale dobiti na punom zamahu. Već duže vrijeme govori se da će promjene koje nas očekuju u svim segmentima djelovanja biti bolne i teške. No, kako su prvenstveno promjene obrazaca i ponašanja u bh. društvu sve bliže, tako očigledno raste otpor prema svemu što je drugačije od onoga na što smo već navikli u 20 loših i teških godina.
Dok svi stalno pričaju kako bi drugačiju BiH, istovremeno bi većina da se promjene njih ne dotaknu i da se za njih ništa ne mijenja. Svakako da je strah pojedinih kategorija društva razumljiv. I to onih koje su i proteklih decenija živjele na rubu.
No, istovremeno se u ovakvoj situaciji nameće pitanje može li zemlji u kojoj više od pola miliona ljudi živi bez posla biti gore. I kome odgovara ovo dno, s kojeg se može samo prema gore.
A da ima i takvih, govore nam blokade koje iz određenih krugova dolaze na svaku mogućnost promjene. Dovoljno su glasni i bučni da zadrže status quo uprkos egzaktnim pokazateljima koji nas bodu u oči da smo u svemu najgori.
Baš zato nam trebaju promjene. A ove koje su u toku, uključujući i one u zdravstvu, pravosuđu, ekonomiji, ma koliko ih nazivali bolnima, trebale bi donijeti boljitak građanima i napredak ka EU. Neki koji su dobro živjeli na svom neradu i tuđem radu protekle dvije decenije, i danas tako žive, dižu halabuku zbog nekih najavljenih promjena, praveći nove opstrukcije.
Stoga bi se za one koji žele reforme u BiH istinitom mogla potvrditi maksima da „za neprijatelje imaju sve one koji profitiraju od starog poretka, a slabu zaštitu od onih koji imaju prednosti od novog poretka". No, to ih ne bi smjelo zaustaviti u njihovom poslu, jer svako kašnjenje u reformama će nas koštati. Pretpristupni fondovi EU, naime, nikoga do sada nisu čekali, pa neće ni nas. A onda će reforme biti još bolnije.
