Za mnoge generacije Sarajevo je bilo i ostalo duhovni dom, a to je više od svih prigodnih datuma. Za sve nas koji smo imali sreću da u ovom gradu prohodamo, izgovorimo prve riječi, naučimo prva slova i steknemo prve školske prijatelje i nepovratno razaznamo šta je ljubav, taj sarajevski duh je svjetlost koja obilježava mnoge živote, bez obzira na to gdje smo i na kojem kraju planete, ili kojim se poslom bavimo.
Za mnoge je Sarajevo bilo i ostalo mjera dobrote, znanja, vještine i, iznad svega, nekog uzvišenog fer-pleja, na koji smo se poput nepisanog, a legendarnog urbanog bontona pozivali s dostojanstvom, branili ga s humorom i sada već nadaleko čuvenim sarajevskim stoicizmom.
Čak i kada ga kritiziramo zbog apsurda moderne, postkonfliktne tranzicije imamo na umu da Sarajevo, na koncu, uvijek ostaje veće od sebe samog. To je grad u koji se dolazi s vjerom u bolje sutra i grad u kojem se oduvijek sa strahopoštovanjem stjecala titula Sarajlije. Nešto poput, recimo, dubrovačkog gospara, ne samo po rođenju.
Rijetki su izrodi ljudskog roda koji su u Sarajevo došli da se najedu, ugriju, obrazuju i svojim radom statusno uzvise, a da su mu uzvratili kao Radovan Karadžić. On je po “svom” gradu bljuvao vatru umjesto ljekovite riječi. A onda su uslijedile i granate - po sugrađanima i djeci – samo zato što su bili Sarajlije.
Susan Zontag (Sontag), američka spisateljica, koja je u Sarajevu za vrijeme opsade režirala ratnu verziju “Čekajući Godoa”, svojevremeno je kazala da je morala odužiti “svoj dug”, doći u glavni bosanski grad i podijeliti dobro i zlo sa Sarajlijama. Sve se slomilo na ovom gradu, kazala je, navodeći nihilizam, antičku tragediju, apokalipsu i radikalne tradicije, a svijet je samo posmatrao. Svijet je neoprostivo kasnio, ali Sarajevo, u kojem su se branile svjetske civilizacijske vrijednosti, pobijedilo je. Jer, na koncu Sarajevo je i evropski Jerusalem!
Valja se toga prisjetiti danas, 71 godinu poslije oslobođenja Sarajeva od fašizma u Drugom svjetskom ratu, i 24 godine nakon što je počela 44 mjeseca duga opsada glavnog BiH. Imponira da taj sarajevski duh na kraju uvijek pobjeđuje, i to u korist cijele Bosne, jer, uostalom, tu se još brani Evropa.
