Malo je onih koji pripadaju generacijama rođenim sedamdesetih, osamdesetih godina prošlog stoljeća koji nisu odrastali uz klikere, fudbal, ali i različite vrste „bitaka“, vođenih uglavnom plastičnim naoružanjem. Istina, u glavnim su rolama tada bili partizani i Švabe, pa se uz bosanska brda bjesomučno jurišalo, kao u scenama iz „Sutjeske“, „Kozare“ ili „Neretve“. 

Ta su djeca ubrzo ono plastično zamijenila pravim, mnogo glasnijim, ali i ubojitijim naoružanjem. Neki su im, u šali, kasnije prigovarali da su svojim „bitkama“ naslutila sve što ono će se i dešavati.

Možda se danas i zbog toga, zbog gorkog iskustva koje je rat ostavio na svaku porodicu u ovoj zemlji, zbog trauma koje nisu zapamtili, ali ih čuju, vide i osjete i dvije decenije poslije, neki novi klinci i ne igraju ratova. Zato začuđuje što mnogo stariji, iskusniji, oni koji bi trebali biti i mudriji, ratove objavljuju i oružjem zveckaju skoro svakodnevno. 

Umjesto otvaranju zajedničke fabrike, Milorad Dodik i Aleksandar Vučić prisustvuju zajedničkoj vježbi, Ivica Dačić prijeti slanjem vojske u pomoć referendumu u RS, Sefer Halilović prijeti ratom ako neko raspakuje Dejtonski sporazum... Zapaljive izjave neke nove riste đoge u medijima, na portalima i društvenim mrežama dočekuju s oduševljenjem, pa se scenarij nastavlja s Putinom i ruskim raketama, Obamom i američkim naoružanjem. Ali, ne prolazi! Narod nema vremena za rat!

Ako ni po jednom drugom pitanju koje nas muči od rata, narodi u ovoj zemlji pokazuju da barem o novom ratu imaju isto mišljenje. Zima je na pragu i za novi rat, jednostavno, nemamo vremena. Najavljuju da će biti jaka, pa je od pušaka i topova preče pripremiti ogrjev, salatu i džemove. Onaj kome je do rata, neka u njega mobilizira vlastitu familiju. Ili neka uči od djece, jer ni ona se više ne igraju ratova.