Preliminarni rezultati izbora u Srebrenici govore da je izbornu utrku za načelnika općine nakon 16 godina osvojio kandidat bloka srpskih stranaka Mladen Grujičić.
O izboru Grujičića nisu odlučivali „oni koji žive u Srebrenici“, kako je to njegovom kandidaturom najavio predsjednik lokalnog SNSD-a Radomir Pavlović, već oni koji 20 i više godina žive i rade u Srbiji i koji u Srebrenicu dolaze samo kada su izbori, ili kada im neko od bliskih rođaka umre.
Grujičić je, naravno, poranio s proslavljanjem pobjede nad Ćamilom Durakovićem, jer i sam je priznao da ne zna koliko je Duraković dobio glasova svojih sunarodnika koji su glasali putem pošte i onih koji su glasali u odsustvu.
Izborno srbovanje na bošnjačkom krvlju zalivenim ulicama Srebrenice, u startu je pokazalo stanje duha, svijesti i političke (ne)zrelosti Mladena Grujičića. Oni koji ga lično poznaju nisu, kažu, ni sumnjali da će biti drukčiji od svojih učitelja, među kojima je Vojislav Šešelj jedan od istaknutijih.
No, trebamo sačekati konačne rezultate. I dok ih budemo čekali, trebamo se svi skupa upitati šta smo to, pojedinačno, propustili učiniti kako bismo pomogli Ćamilu Durakoviću da bude ispred Mladena Grujičića. Ne zbog toga da Ćamilu bude bolje, već zbog onog šta Srebrenica simbolizira u životima njenih Bošnjaka, ali i svih nas.
Kakav god da bude konačan rezultat glasanja za načelnika Srebrenice, Srebreničani, posebno oni koji su već godinama po svijetu (samo u Sent Luisu ih je desetak hiljada) i koji su propustili da glasaju putem pošte, jer 2. oktobra fizički nisu mogli biti u Srebrenici, morat će sebi postavi jednostavno pitanje: „Imam li ja ikoga u Srebrenici?“ Ne misle valjda da su oni što leže u Potočarima nečija druga braća, očevi, muževi, sinovi!
