Loše, bljutavo, jadno, amaterski, pogrešno zamišljeno i još lošije provedeno u djelo... Za komentar debakla reprezentacije Bosne i Hercegovine u Briselu generali poslije bitke na raspolaganju imaju širok spektar uvreda koje je naš državni tim svojski zaslužio za svoj tragični nastup. 

Budući da se bodovima iz Brisela mogla nadati samo preoptimistična kuharica s očajnim znanjem o nogometu, "gubitak" onoga što, po svim realnim pokazateljima, nismo niti mogli imati, ne bi se trebao nazivati prvim razlogom za očaj. Razlog za očaj je opća jadna slika reprezentacije, čiji je bezvoljni, neenergični i mlak nastup u Briselu bio samo još jedna ružna kopija prečesto viđane slike iz reprezentativnog serijala o neuspjehu, poput one iz Dablina. 

Niko od igrača i članova stručnog štaba ne bi trebao biti pošteđen kritika. Krivi su svi, od Mehmeda Baždarevića, čija je taktička vizija doživjela potpuni krah, pa do igrača, čija je mlitavost bila možda i najbolniji briselski šamar za navijače reprezentacije BiH. 

A vjerovatno smo, uz njih, krivi i svi mi, koji ljestvicu očekivanja tvrdoglavo držimo tamo gdje je već godinama ne možemo dohvatiti i u nekoj svojoj konstantnoj gluposti mislimo da smo bolji nego što jesmo, i kvalitetom, i karakterom, i mentalitetom, pa ventil za eksploziju ogorčenja redovno tražimo u uvredama na račun ekipe i selektora, umjesto da pokušamo promijeniti stavove o vlastitoj vrijednosti, koja je, sudeći po utakmici u Belgiji, više nego upitna. 

O briselskoj agoniji može se naširoko govoriti, ali, s druge strane, bilo bi nerezonski tražiti krv, promptno sahranjivati reprezentaciju BiH i žrtvovati naše, mada možda i neutemeljene mundijalske apetite radi zadovoljenja želje za kritičkim iživljavanjem nad ekipom, tipičnim za naše podneblje. Hajdemo se malo konsolidirati i u ponedjeljak pobijediti Kipar, u utakmici u kojoj možemo izgubiti neuporedivo više nego u Briselu. Tamo smo izgubili obraz, ali u Zenici, uz njega, možemo izgubiti i bodove i nadu.