Budući da je izborni zemljotres u Srebrenici izazvan od ljudi, oni ga moraju i smiriti. Treba ozbiljno shvatiti da svako daljnje politiziranje izbornih rezultata može biti kobno u, nažalost, još ne sasvim prevaziđenim nacionalnim podjelama i napetostima u BiH.
Ipak, nije puka naivnost, već mjera odvažnog političkog liderstva zatražiti da se to stanje prevaziđe, onako ljudski, kako se, pored svega, u Bosni to oduvijek moralo u epilogu tragedija koje su je poharale. Jer živjeti se mora.
Imponira, naravno, i to što stameni načelnik općine Ćamil Duraković, koji se u BiH vratio iz Amerike i naselio u Srebrenici da tamo dijeli dobro i zlo sa svim Srebreničanima, pokazuje vlastitim primjerom kako su mir, sigurnost i stabilnost, jednostavno, iznad svega. No, političari, posebno oni drugačijeg kova od Durakovićevog, nakon objave definitivnih rezultata bi, jednostavno, morali zašutjeti na neko vrijeme.
Mora se ovaj put drugačije, dakle, van svih izbornih kalkulacija, nekakvog nacionalnog trijumfalizma ili primitivnih strasti! Jer ne smije se nikad zaboraviti da je Srebrenica planetarna opomena svim ljudima, a ne samo Bosancima. I da se na to, baš kao što je slučaj s onim evropskim holokaustom, stalno mora podsjećati zbog svih nas.
Vremena za analizu među relativnim gubitnicima i ne apsolutnim pobjednicima će biti i u Sarajevu i Banjoj Luci. Ali vremena više naprosto nema za stanovnike Srebrenice, koji bi, umjesto izborna moneta za potkusurivanje političara na vlasti, morali, kao i njihov grad, postati nova šansa i garant zajedničkog ekonomskog i svakog drugog razvoja s jednakim pravima za sve.
Naravno, to su prije svega želje, ali i potrebe. To će, svakako, zvučati i manje utopistički ako prema Srebrenici, umjesto krupnih, nacionalno obojenih riječi, u dogledno vrijeme krenu brze ceste i investicije, u okviru najavljenih javnih radova u cjeloj BiH. Otvoreni putevi brže zacjeljuju rane, a i mnoge ožiljke. I stvaraju bolje perspektive vlastitoj djeci.
