Zbog čega bi 15. oktobar 2005. godine bio važan datum navijačima Sarajeva i Željezničara? Tog dana su dva gradska rivala prvi put odigrala 0:0 nakon završetka agresije na BiH. Mnogi od nas, kojima je fudbal doručak, ručak i večera u danu kada se igra vječiti derbi, pomislili smo nakon te utakmice - bilo, ne ponovilo se!
Ali, poput nekog prokletstva ili lošeg vica, ipak se ponovilo. O, itekako se ponovilo. Jer, od oktobra, ali onog iz 2007., tog zlosretnog mjeseca za sarajevske derbije, čak deset puta su Sarajevo i Željo odigrali za siromašnih 0:0.
Od tog podatka iznenađujuća je tek frapantna upornost navijača oba kluba da ama baš svaki put od svakog narednog duela vječitih rivala očekuju neki spektakl. Koji su uporno ne dešava. Već suprotno. Umjesto fudbalske gozbe, od bordo i plavog tima dobijemo jeftinu splačinu poslije koje nam krče crijeva.
S obzirom da je u sportu jedino pravo mjerilo rezultat, nije teško uspostaviti dijagnozu da te dvije nule oslikavaju i trenutni kvalitet Sarajeva i Željezničara, koji posljednjih godina prolazi kroz jezivu eroziju.
Ko se sjeća danas tekmi u kojima su se nadmetali majstori poput Turkovića, Muharemovića, Muratovića i Škore, dobro zna o čemu je ovdje riječ. Svjedoci smo svojevrsne ironije u kojoj Sarajevo i Željezničar, zaslugom kvalitetnijeg menadžmenta, finansijski bolje stoje nego u tim vremenima, ali igraju sve lošije.
Nabrajanjem titula pravog fudbalskog sladokusca prevariti nećete, kao ni armije navijača sa Sjevera i Juga, koje se zaista iz petnih žila trude popraviti ukupni dojam. A to je već donekle i žalosna situacija, da partija na terenu nije ni blizu nestvarnom navijačkom dekoru.
Derbi je bolestan i treba mu pomoći. A kada nađemo lijek za derbi, naći ćemo i za bh. fudbal. Koji se ove sezone, da podsjetimo, crvenio u evropskim kupovima. Od srama.
