KOLUMNA Kultura dijaloga

Slavkov nedosanjani san

„Najveća nada svake zemlje leži u primjerenom obrazovanju mladih“

Piše: Sanja Vlaisavljević
15.09.2018 15:07
A
A
A

Prije neki dan je bio Međunarodni dan pismenosti. Pismenost građana je jedan od najvažnijih zadataka svakog društva. Što više ljudi opismenjeno, bogatija zemlja. Bogatija ne samo onako kako to ekonomisti procjenjuju nego i bogatstvom koje ljudi u sebi nose. Pismenost bi morala biti vodič za sve one koji odlučuju u ime građana koji su im dali glas na nekim prethodnim izborima, no da li je to baš tako u BiH? Koliko se ulaže u obrazovanje koje će osposobiti mladog čovjeka da može početi raditi, da može ostati u domovini, da može maštati o životu u kojem se svakim danom postiže sve više.

Interes djeteta

Eto, neki dan čitamo ponovo tužnu vijest. Slavko Mršević iz Rudog, mladić koji je izbačen iz škole, i dalje ne može biti redovan učenik. Iako je trebao biti četvrti razred srednje škole, on danas nije nigdje. Mogao je početi sve ispočetka u nekoj bravarskoj školi, ali to nije ono za čim je Slavko žudio. To nije ono što je Slavko prethodno svojim trudom i radom postigao. Slavka zanima saobraćaj. Možda malo sporije nego drugi, ali je htio završiti školu iz svojih snova. Nažalost, njegovi snovi će ostati nedosanjani, jer neko nije razumio niti autističnog Slavka, niti njegovu obitelj, niti najbolji interes djeteta uopće. A najbolji interes djeteta mora biti vodič za sve koji se bave školom i odgojem djece. Briga o djetetu nije samo briga za sigurno društveno okružje. To je briga kojom se stvaraju uvjeti za život dostojan čovjeka, za život u kojem se okružje mjeri školama otvorenim za svu djecu.

Slavko nije jedini koji će ostati na ulici jer stariji nemaju razumijevanja. Ili, bolje reći, starije ne zanima njegov život. I možda će neko sad reći da je Slavko jedan i da to nikako ne znači da školstvo nije dobro. No i jedan, samo jedan učenik, dovoljno je važan. On je cijelo školstvo. Danas Slavko, sutra neko drugi.

Sjećam se Armina. Bio je izbačen iz škole. Onako, suviše olako, baš kao što se bacaju nepotrebne stvari. Zašto? Prekršio je pravila škole. Uistinu, jeste bio prekršio. Ali on je bio samo tinejdžer koji nije znao kako i dokle može. A to su znali oni drugi koji su odlučili da Arminu više nijedna škola ne treba biti otvorena. Kaznu za njega je odredila pedagoginja škole. To je ona osoba koja po svaku cijenu treba da štiti učenike i nalazi načine kako da ih vrati na put s kojeg su skrenuli. Za Armina nije bilo razumijevanja. Nijedna druga škola nije htjela da primi prijestupnika. Ostala mu je samo ulica. A ulica, ulica ne uči pismenosti, nego zakonima jačeg. Zakonima sile i bezakonju. Nakon kucanja na brojna školska vrata, jedva bi ponovno upisan u školu na kraju grada. Tamo je, gle čuda, taj plavooki mladić završio posljednja dva razreda srednje škole odličnim uspjehom! Poslije je upisao psihologiju. U roku je završio taj studij. Kad su ga pitali zašto je upisao psihologiju, jednostavno je odgovorio - da bi pomogao djeci koja se nađu u njegovoj situaciji. A njegova situacija nije bila ništa drugo nego tinejdžerska želja za priznanjem. Želio se dokazati pred vršnjacima iz ulice koji su u njemu vidjeli štrebera. A biti mladić i biti štreber nije dobitna formula u gradu u kojem se pismenost mjeri napamet naučenim rečenicama iz lekcija.

Na vratima života

No, zar „štreberi“ ne bi trebali biti uzor svakom djetetu? Zar djeca koja žele da znaju usprkos nametnutim stegama ne bi trebala biti djeca koja će motivirati mlađe od sebe i koja će maštati kako da budu još bolja? E, to se zove briga za pismenošću. Briga za djecu koja tek u život ulaze i na vratima života susreću pravila.

Ako je jedno od pravila zabraniti Slavku nastavak srednjoškolskog obrazovanja u školi u kojoj je dogurao do trećeg razreda, onda neka se Dan pismenosti slavi drugdje, jer mi još ne naučismo ni što to znači.

A obrazovanje u ovoj maloj zemlji kao i u svakoj drugoj jeste sve ono što ostane u nama nakon što zaboravimo što smo sve u školi naučili.

Mogao je početi sve ispočetka u nekoj bravarskoj školi, ali to nije ono za čim je Slavko žudio. To nije ono što je Slavko prethodno svojim trudom i radom postigao. Slavka zanima saobraćaj