Kada se konji pobiju, ždrebad strada, kaže stara narodna poslovica, koja u svom podtekstu ima i ne baš junačku poruku - da je bolje da se sakrijete u neku sigurnu zavjetrinu dok ne prođu velike oluje. Neki veliki događaji i neke presudne bitke, međutim, neizostavno traže izlazak iz vlastitog komfora. Takva vremena od malih ljudi stvaraju heroje, od hrabrih političara vizionare, a od izvikanih snagatora i galamdžija prave kukavice i gubitnike.

Globalno polje

Nije poznato da li se baš s ovim mislima u glavi nedavno probudio hrvatski predsjednik Zoran Milanović pa je pred okupljenim novinarima u „Krašu“ dao svoj sud o rovovskom diplomatskom okršaju koji posljednjih mjeseci vode Amerika i Rusija u vezi s ukrajinskim pitanjem, ali su njegove riječi otkrile da on na globalnom polju nije ni slika ni prilika neukrotivog ždrepca kakvim se predstavlja na domaćem terenu u Hrvatskoj i bližem balkanskom okruženju.

Milanović je tako svojim skandaloznim komentarima poslao poruku saveznicima u NATO-u da će hrvatska vojska prvom zgodom pobjeći s bojnog polja, a Ukrajincima je savjetovao da dignu ruke od samostalnog državnog puta izvan nekadašnjeg Sovjetskog saveza i predaju se pred nadolazećom agresijom iz Moskve bez borbe.

Također, nediplomatski i drsko, Ukrajinu je smjestio u rusko predsoblje i nazvao je korumpiranom državom nedostojnom da bude dio evropske porodice i euroatlantskog sigurnosnog sistema.

Nastranu sada što, prema takvoj nakaradnoj Milanovićevoj logici, ni Hrvatska nije imala ni pravo da se brani od napada zloglasne i do zuba naoružane JNA i Miloševićevog velikosrpskog projekta, ali se na kraju ipak borila i izborila za državnu nezavisnost i život izvan jugoslavenske federacije.

Povijanje repa

Nastranu i to što se Milanović, skupa sa svojim političkim bratom blizancem Miloradom Dodikom, gotovo svakodnevno kabadahijski istresa i prijeti državi BiH i njenom najbrojnijem narodu, Bošnjacima, a istovremeno hinjski povija rep i uškopljeno šeni pred ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

Milanović se, jednostavno, u najvećoj globalnoj sigurnosnoj krizi nakon Drugog svjetskog rata osobno svrstao na pogrešnu stranu historije. I nije tu riječ samo o banalnom i krajnje uprošćenom izboru između ruskog govna i američke torte.

Na stolu su - bez ikakvog pretjerivanja - budućnost i opstanak i Evrope i zapadnih demokratskih vrijednosti, a one su sudbonosno ugrožene nezajažljivim apetitima ruskog medvjeda koji u prvoj fazi, porobljavanjem Ukrajine i drugih susjednih zemalja, želi vratiti obrise sovjetske imperije, a nakon toga nisu daleko ni Berlin ni druge evropske prijestonice.

U takvom povijesnom trenutku temeljno je važno znati procijeniti naredne korake, a ne precijeniti vlastitu ulogu. Milanović i Dodik misle da su sigurniji u Putinovom krilu, što na kratke staze možda i ima nekakvu pragmatičnu korist.

Šta će se, međutim, dogoditi kada konfrontacija SAD, evropskih saveznika i Rusije oko Ukrajine dođe do tačke kada će umjesto diplomatije progovoriti oružje. A taj dan je, sudeći prema izjavama američkog predsjednika Džoa Bajdena (Joe Biden), vrlo blizu.

Mali kalibar

Pritom je posve jasno da, i u slučaju agresije Rusije na Ukrajinu i u slučaju diplomatskog zaustavljanja ruske armije na istočnim granicama Ukrajine, svi Putinovi štićenici i glorifikatori zapadno od Kijeva riskiraju da prije ili kasnije i oni i njihova politika dobiju status petokolonaša.

Milanović i Dodik, kao političari manjeg kalibra i ograničenih dometa, već su na tom spisku. Oni veći, poput Viktora Orbana ili Aleksandra Vučića, za sada mudro balansiraju i čekaju da ih sam razvoj situacije svrsta na ovu ili onu stranu.